Tabloidom protiv zdravog razuma

Teško je govoriti o slobodi medija kada se mnogi novinari ne usuđuju postavljati pitanja na konferencijama za štampu. Oni koji se odvaže ponešto istražiti i objaviti o najmoćnijim ljudima u Srbiji završavaju na naslovnicama tabloida i proglašavaju ih za državne neprijatelje

Posljednji napadi na Mrežu za istraživanje kriminala i korupcije (KRIK) i njenog urednika Stevana Dojčinovića nikako se ne smiju posmatrati kao izolirani incident. Dešavali su se i u prošlosti i dešavaće se opet – čim istraživački novinari u Srbiji otkriju informacije koje ne idu u prilog vladajućim strukturama.

Do sada se priča odvijala po istoj matrici – novinari bi najprije objavili tekst o kriminalu ili korupciji, u koje su nerijetko umiješani funkcioneri i političari, a zatim bi se dogodile oštre reakcije i napadi tabloida. Ovoga puta KRIK se našao na udaru nakon najave da će istraživati imovinu funkcionera, iako nijedan tekst još nije objavljen. Prednjačio je provladin tabloid Informer.

Dojčinović kaže da su ga iznenadili napadi prije objavljivanja teksta: „Mi smo morali, sem što se bavimo pričom i da se branimo od napada i tražimo podršku. Dosta nam je to energije pojelo, ali nismo dozvolili da se naruši naš rad”.

Objašnjava da nije siguran šta je bio motiv: “Možda su pokušali da nas zastraše da odustanemo od teme koju istražujemo. Možda znaju da nas ne mogu sprečiti, pa se obraćaju samo svojoj publici kod koje pokušavaju da me diskredituju pred naša nadolazeća otkrića. Možda je ovo poruka izvorima da se udalje od mene i institucijama da nam ne dostavljaju podatke, kao i drugim novinarima da ne talasaju. Možda je sve ovo zajedno.“

U svim takvim slučajevima istraživanja se pokušavaju diskreditovati označavanjem istraživačkih novinara kao stranih plaćenika i neprijatelja premijera Aleksandra Vučića, srpskog društva i države. Objavljivanjem informacija koje uopšte nisu relevantne za samu temu istraživanja, relativizuju se njihova otkrića i fokus se prebacuje na njih same, uz pravljenje konstrukcija i izmišljotina.

Hronologija napada

Sve je počelo u srijedu 16. marta, kada je urednik Informera Dragan J. Vučićević u jutarnjem programu televizije Pink optužio Dojčinovića da priprema „najstrašniju i najprljaviju kampanju“ protiv premijera Srbije Aleksandra Vučića i njegove porodice.

To se već događalo nekoliko puta – Vučićević bi gostujući na Pinku histerično najavljivao haos, državne udare i napade na premijera. I njegov Informer i Pink na kome vodi emisiju „Teška reč“ pružaju neupitnu podršku vladajućoj Srpskoj naprednoj stranci i njenom lideru Aleksandru Vučiću.

Vučićević je na Pinku, između ostalog, rekao da se na čelu KRIK-a nalazi Stevan Dojčinović koji se lažno predstavlja kao novinar i koji informacije dobija od mafijaša i kriminalaca. Insistirao je na tome da novinari KRIK-a pripremaju tekstove o imovini premijera Vučića i njegove porodice, navodeći sa velikom preciznošću detalje o njihovom istraživanju.

Sutradan je Informer objavio tekst sa naslovom „Mafija udara na porodicu Vučić“, uz Dojčinovićevu fotografiju sa čovjekom za koga navode da je osuđivani narko-diler. Fotografija je slabijeg kvaliteta i očigledno je napravljena na ulici, od nekoga ko je pratio Dojčinovića. Sljedećeg dana Dojčinović je označen kao sadomazohista i saradnik stranih obavještajaca, da bi ga u narednom izdanju označili i kao teroristu.

“Informer je u tekstovima izneo tačne detalje oko toga šta istražujemo, šta smo sakupili, kome smo se obraćali, čak i šta je bio radni naslov našeg teksta. Jasno je da to nije bio rad novinara Informera. Neko vreme kolege i ja smo uočili da nas određene osobe prate, slikaju na ulici, po restoranima. Ubeđeni smo da obaveštajna agencija nadzire naš rad i prisluškuje naše telefone”, rekao je Dojčinović koji najavljuje tužbu protiv Informera.

Njegove fotografije objavljene u Informeru pravi su primjer kako se bilo koja tačna informacija, stavljena u pogrešan kontekst, uz neprimjerene kvalifikacije i optužbe, može zloupotrijebiti s ciljem diskreditacije nečijeg rada. Donekle je razumljivo da neki ne mogu razumjeti i prihvatiti to što Stevan „visi na kukama“, ali da li to zaista ruši njegov novinarski kredibilitet? Da li to mijenja podatke iz njegovih istraživanja? Naravno da ne, ali jasno je da se upravo to želi postići.

Uvrede kao način komunikacije

Informer je bio najglasniji u napadima, ali nije bio jedini. Petar Luković u tekstu objavljenom 22. marta na portalu E-novine piše: „Montirana policijska instalacija iz Kruševca, nepismeni i zaumno retardirani Dojčinović Stevan“ i dodaje: „Gebels je bio u pravu; kad god u Srbiji čujem termin ’Istraživačko novinarstvo’ hvatam se za pištolj.“

Luković godinama objavljuje uvredljive tekstove protiv KRIK-a, Balkanske istraživačke mreže (BIRN), Centra za istraživačko novinarstvo Srbije (CINS), te njihovih novinara i urednika.

Dojčinović kaže da mu reputacija ipak nije ugrožena: „U tekstovima su pobrojali likove koji veze nemaju sa radom na ovoj priči i napravili konstrukciju. Optužili me da sam saradnik mafije, špijuna, čak i terorista, a onda i sa ličnim napadima da sam sadomazohista. Možda su uspeli da me diskredituju u jednom užem krugu čitalaca Informera, ali ne u široj javnosti. Ljudi mi se javljaju na ulici, po kafićima, restoranima, pružajući mi podršku. Puno kolega nam je dalo podršku.“

Iz Asocijacije online medija postavili su pitanje kako su informacije o tome šta KRIK istražuje došle do Vučićevića, navodeći da je jasno kako „je cilj ovih napada gušenje medijskih sloboda i dezavuisanje istraživačkih centara koji otvaraju pitanja korupcije u samom vrhu vlasti“.

Nezavisno udruženje novinara Srbije (NUNS) pozvalo je na bojkot Informera i zatražilo od policije da istraži potiču li informacije iz ovog lista od državnih organa.

Kao odgovor, u kolumni od 19. marta, sa naslovom „Slučaj šefa NUNS: Čibe, bre, džukelo!“, Vučićević je napisao: „Uvaženi Svetislav Basara svojevremeno je napisao da glodur ’Vremena’ Dragoljub Žarković ima veliki problem jer, kako god da se namesti, na koju god stranu da se okrene – vidi mu se pička. Taj sam ’basarizam’ naknadno ja iskoristio u odgovoru gazdi ’Kurira’ napisavši da skraćeni Aca Rodić nema ’Basarin problem’ – on, naime, jeste pička! Logično, upravo ove novinarsko-ginekološke ’stilske vežbe’ prisetio sam se evo i sad kad sam seo da otpišem predsedniku NUNS Vukašinu Obradoviću. Logično, zato što je dotični – najstrašnija pičketina!“.

KRIK se našao na udaru i krajem 2015. godine, nakon što su objavili seriju tekstova o stanovima u Bugarskoj sa kojima je povezan gradonačelnik Beograda Siniša Mali, ali i nedavno, poslije pisanja o ministru zdravlja Zlatiboru Lončaru. Pritisci su postali svakodnevnica istraživačkih novinara u Srbiji.

Raniji slučajevi

Početkom 2015. godine novinari BIRN-a objavili su tekst u kome navode da je Elektroprivreda Srbije posao sanacije najznačajnijeg rudnika uglja u državi dodijelila konzorcijumu bez iskustva, čime je povećana cijena tog posla.

BIRN je tada došao na žestok udar provladinih medija i vladajućih stuktura, na čelu sa premijerom Vučićem, koji ih je na konferenciji za medije označio sa: „oni koji su dobili pare od gospodina Devenporta i EU da govore nešto protiv Vlade Srbije. Tim lažovima recite da su opet lagali.“

Kampanja koja je tada vođena protiv BIRN-a bila je jedna od najžešćih ali svakako ne i prva. Polovinom 2014. godine, nekoliko dana nakon što je BIRN objavio analizu nacrta tajnih ugovora Air Srbije i Etihada, kao dio zajedničkog projekta sa CINS-om, u Informeru je objavljen tekst sa naslovom: „Vučić otkazao odmor zbog ’špijuna’ u hotelu“. Špijuni su, naravno, bili „sumnjivi tipovi, navodno novinari CINS-a i BIRN-a“, koji su primorali premijera da otkaže ljetovanje jer su iznajmili sobu pored njegove.

Slobodan Georgiev, novinar i koordinator BIRN-ovog istraživačkog tima, tada je rekao: „Kakva je to tema gde idu novinari CINS-a i BIRN-a na more? Dve organizacije za koje zapravo znaju ljudi koji se profesionalno bave novinarstvom, a šira javnost ne zna. Kada ih predstaviš, onda ih staviš u taj užasni kontekst špijuna, stranih plaćenika i domaćih izdajnika. Naravno da se niko ne oseća dobro kada ga stave, makar i takvi likovi, u takav kontekst“.

U to vrijeme Informer je pisao i o finansiranju CINS-a i BIRN-a, navodeći da EU tajno finansira novinare po Srbiji i da te dvije organizacije “kriju svoje tajne ugovore sa Evropskom komisijom“.

Ponovo zamjena teza – nisu sporni tajni, potencijalno štetni ugovori koje je država sklopila, nije sporno kako se troši novac poreskih obveznika Srbije, nego je sporno kako se finansiraju istraživački novinari. A oni novac dobijaju na javnim konkursima, na koje može aplicirati bilo ko. Nije očito sporno ni to što, od istih tih donatora, npr. Evropske unije ili stranih ambasada, država dobija znatno veće iznose novca: za sanaciju štete od poplava, unapređenje infrastrukture itd. Po logici koju koristi Informer, ispada da je i država strani plaćenik.

U novembru 2015. godine Informer je ponovio priču o stranim plaćenicima, objavljujući feljton o finansiranu KRIK-a, BIRN-a i CINS-a, navodeći da „Evropska komisija direktno finansira rušenje premijera Aleksandra Vučića i aktivno radi na izazivanju haosa u Srbiji“.

Ponovo su objavljeni podaci o finansiranju tri organizacije – koji nijednog momenta i nisu bili tajni ali su predstavljeni kao takvi. Zabrinjavajuće je da su tada korišteni print screenovi kompjuterskog programa u koji su uvid mogle imati samo te organizacije, njihove banke i eventualno neko ko vršni nadzor nad njima.

Na koji način funkcioniše rad Informerovih novinara najbolje je objasnio Branko Čečen, direktor CINS-a: „Nakon polučasovnog razgovora, u kojem sam joj detaljno objasnio kako se finansiramo, kako nemamo novca, kako niko nije zaposlen, kako je naše trošenje novca pod vrlo strogom kontrolom, kako funkcionišu konkursi kod donatora i kako RTS dobija novac na istim tim konkursima sasvim redovno, objavila je samo ono što je odgovaralo tezi njenog lista – da smo strani plaćenici koji dobijaju ogroman novac iz inostransva da rade protiv svoje vlade. Nijednu činjenicu i gotovo ništa od svih informacija koje sam rekao nisu objavili. Pored teksta bila je najgora moja fotografija koju je fotograf uspeo da snimi.“

Autor je glavni i odgovorni urednik CINS-a