Transparentnost medijskog vlasništva smanjuje mogućnosti za politički klijentelizam

Da bi bila moguća kontrola medijske koncentracije i spriječen monopol nad medijima i njihova (zlo) uoptreba od strane političkih i ekonomskih moćnika, prvi preduvjet je postojanje jedinstvenog registra medija, koji bi nedvojbeno pokazivao ko su stvarni vlasnici medija

Transparentnost vlasništva jedan je od ključnih zadataka koje mora ostvariti svaka ozbiljna medijska i društvena zajednica. To podrazumijeva da su građanima u svakom trenutku dostupne informacije o tome ko je vlasnik kojeg medija, kako bi oni mogli i tu činjenicu imati u vidu prilikom procjene medijskih sadržaja. Mogli bismo, dakle, reći da je transparentnost vlasništva preduvjet kompetentne interakcije javnosti sa medijima. No, ona je i mnogo više od toga. Ako bismo tražili neki suštinski razlog zbog kojeg je važno da postoji transparentnost medijskog vlasnišva u demokratskom društvu, osnovni bi bio taj da transparentnost smanjuje mogućnosti za politički klijentelizam.

Politički klijentelizam, zapravo, podrazumijeva da je pristup društvenim resursima uslovljen određenom pozicijom i daje se različitim klijentima u zamjenu za različite vrste podrške. Drugim riječima, pristup pozicijama, poslovima ili informacijama koji bi trebali biti na raspolaganju pod jednakim uvjetima svim građanima ili organizacijama postaje dostupan samo onima koji imaju određenu političku pripadnost ili vezu s političkim moćnicima, ali se od njih očekuje politička podrška i zaštita interesa onih koji su im pristup tim poslovima i pozicijama omogućili. U kontekstu medija to praktično znači da određeni mediji bivaju privilegovani u smislu podrške iz javnog budžeta ili pristupa nekim informacijama, ali uz uvjet da budu lojalni onima koji su im te privilegije omogućili. Tako mediji onda služe kao poluga politike/vlasti, a ne javnosti. Dakle, u klijentelističkim društvima postoji jaka sprega između medijskih vlasnika, političkih elita i ekonomskih moćnika, koja direktno ugrožava količinu i kvalitet dostupnih informacija. Javnost ne dobiva kvalitetne informacije, niti priliku da sudjeluje u javnom prostoru, koji postaje rezervisan samo za elite. Mediji postaju ovisni, društvo klijentelističko, a netransparentnost vlasništva čini da se to ne vidi na javnoj sceni i ne shvata od strane građana.

Sve dosadašnje analize ukazuju da je bosanskohercegovačko društvo klijentelističko, prema svim općevažećim parametrima kojima se klijentelizam mjeri, čemu značajno doprinosi netransparentnost vlasništva. U Bosni i Hercegovini postoje mediji čiji su vlasnici istovremeno i većinski vlasnici drugih profitabilnih djelatnosti i aktivnosti, pri čemu im mediji služe kao podrška tih drugih biznisa. Postoje također i mediji koji u potpunosti zapostavljaju svoju društvenu ulogu, a u korist ostvarenja bilo ekonomskog, bilo političkog profita. Također, postoje i neki mediji koji ne bilježe veliki tiraž, niti gledanost, ali ih medijski vlasnici „ostavljaju na životu“ kao jedno od svojih političkih oruđa, što samo pokazuje da se nekada vlasnicima isplati ulagati sredstva u finansijski neodržive medije da bi oni bili korišteni kao političko sredstvo. Sve to ukazuje na činjenicu da takvo medijsko ozračje ne može pružiti građanima dovoljnu količinu objektivnih, fer, izbalansiranih informacija, na osnovu kojih bi građani mogli prosuđivati o društvu i zajednici u kojoj žive i koje bi bile podloga njihovoj participaciju u zajednici na kvalitetan način.

Kako to onda suštinski mijenjati? Da bi bila moguća kontrola medijske koncentracije i spriječen monopol nad medijima i njihova (zlo) uoptreba od strane političkih i ekonomskih moćnika, prvi preduvjet je postojanje jedinstvenog registra medija, koji bi nedvojbeno pokazivao ko su stvarni vlasnici medija. Štampani, elektronski i online mediji trebaju biti obavezni da regulatoru i samoregulatoru predoče dostatne informacije koje omogućavaju identificiranje krajnjih vlasnika medija. Nadalje, regulatori trebaju prikupljati navedene informacije i predočiti ih javnosti na način da je registar dostupan u otvorenom elektronskom formatu, potpuno besplatno za građane. U samom registru bi svaki medij morao navesti: naziv, adresu i kontakt detalje medija, zatim ime/naziv i kontakt detalje vlasnika, podatak o tome ko je onaj ko ima status tzv. benificiarni korisnik (onaj ko ima direktni prihod od vlasništva nad medijem, iako je formalno vlasnik medija neka druga organizacija ili institucija), te ko su dioničari sa više od 5% udjela, kolike su dionice vlasnika u drugim medijskim organizacijama, kolike su dionice vlasnika u drugim ne-medijskim kompanijama, ali i glavni izvor prihoda medija.

Pored registra medija, mehanizmi kontrole transparentnosti vlasništva svakako su i snažnija podrška regulatorima i samoregulatorima, kako bi oni mogli na odgovarajući način vršiti svoju funkciju, ali i veći stepen zainteresovanosti građana za pitanje: ko stoji iza neke informacije, odnosno medija koji ju je objavio? Čiji je interes da ona bude ili ne bude objavljena? Da li je taj interes interes javnosti ili interes elite? Drugim riječima, snažnija saradnja medija sa regulatorima i samo regulatorima, kao i veća medijska pismenost građana i snažniji angažman aktera civilnog društva način su sprječavanja političkog klijentelizma, a povećanje transparentnosti vlasništva jedan od metoda za kreiranje demokratskije medijske i društvene zajednice.

Bilten „E-novinar”/Fairpress