U ljubavi i novinarstvu sve je dozvoljeno

Crnogorski mediji već dugo ne vode računa o potrebama javnosti, već su podređeni interesima vlasnika i državnih struktura koje njima upravljaju. Na sceni je brutalno obračunavanje suprotstavljenih grupacija koje ne biraju načine i sredstva za diskreditaciju protivnika

Seksualni “odnos” psa i žene, o čemu je “pisao” list Informer, zgražavao je crnogorsku javnost mjesecima tokom ljeta 2014. godine. Informer je dnevnik koji se malo prije toga pojavio na tržištu Crne Gore, i dio je srbijanskog istoimenog lista iza kojeg, makar formalno, stoji Dragan J. Vučićević. Suština je priče, prema Informeru, da je “nemoralna” i “bolesna” žena u zooseks-aferi izvršna direktorka Mreže za afirmaciju nevladinog sektora (MANS)Vanja Ćalović, istaknuta građanska aktivistkinja i protivnica aktuelnog crnogorskog režima.

Nezapamćenoj kampanji diskreditacije jedne žene prethodila je aktivnost MANS-a tokom lokalnih izbora i podnošenje ogromnog broja pritužbi na regularnost izbora na kojima Đukanović nije uspio da dobije apsolutnu većinu.

Prije nego što se Informer usudio da objavi fotografije s tog snimka, on je nekoliko mjeseci ranije poslat na više stotina e-mail adresa. U tome je učestvovao i blizak Đukanovićev saradnik, direktor Instituta za javnu politiku Vladimir Beba Popović.

Ćalović je demantovala da je ona na snimku. Rekla je da neće podnositi tužbe kako se njena agonija ne bi nastavljala i optužila Popovića da je snimke postavio na internet  te “od svih žena na ovom svijetu” rekao da je na njemu upravo Ćalović. Zbog toga je on tužio nju.

Sve je ovo bilo potrebno reći da bi se došlo do januara 2016. godine i presude podgoričkog Višeg suda, koji je, kao drugostepeni, naložio Vanji Ćalović da u svim štampanim i elektronskim medijima u Crnoj Gori i Srbiji objavi presudu u kojoj piše da je Vladimira Bebu Popovića lažno optužila da je na internetu postavio pornozoofilski snimak. Konstatovano je i da nije od značaja Popovićevo priznanje da je proslijeđivao snimak.

Popović je tužio Vanju Ćalović tvrdeći da mu je “povrijedila čast i ugled kada ga je javno optužila za postavljanje snimka”. Ćalović odluku mora objaviti “zato što je povrijedila prava ličnosti tužioca (čast, ugled, dostojanstvo) tako što ga je na konferenciji za novinare lažno optužila da je postavio pornozoofilski snimak na internetu”.

Popović tvrdi da “zna” da je na snimku Ćalović. Isto je rekao i premijer Milo Đukanović, ističući da je medijska haranga proistekla iz “jednog ponašanja koje je u potpunosti u sukobu sa javnim moralom, i jednog ponašanja za koje apsolutna većina crnogorske javnosti zna da je Vanja Ćalović akter toga što je u potpunom sukobu sa javnim moralom uopšte”.

Informer se pitao “da li je to Vanja Ćalović” i tražio da se to vještačenjem utvrdi, u čemu su ga podržali još neki mediji, ali i Medijski savjet za samoregulaciju.

A kako se to vještačenjem utvrđuje? Tako što vještaci Vanju Ćalović skinu golu pa joj premjeravaju obim struka, kukova i grudi i to upoređuju sa ženom na snimku? Tako što bi je dodatno ponizili da bi dokazali ili opovrgli optužbe ljudi koji ne prezaju ni od čega? I sve to treba da prate kamere jer je “očigledna” potreba javnosti da to zna, pošto u Crnoj Gori trenutno ne postoji granica koja bi se mogla preći pa da mediji kažu “dosta je, to nećemo da objavimo”.

Dugogodišnje pripremanje terena

Slučaj sramne zooseks-afere nije došao odjednom. Godinama se na crnogorskoj medijskoj sceni pripremao teren za nešto tako bijedno i nedostojno. I možda je upravo dok čekamo da Ćalović pobroji sve medije u Crnoj Gori i Srbiji i zatim u njima objavi da se ogriješila o osobu koja je, po sopstvenom priznanju, medijski linčovala i na taj nevjerovatan način zadovolji pravdu (?!), pravo vrijeme da se napravi kratak presjek diskreditacije protivnika u medijima.

Iako je staro pravilo da generalizovanje treba izbjegavati, možda je ovo slučaj kad treba odstupiti od njega. Ili samo reći da svi mainstream mediji ‒ oni koji jedni druge doživljavaju kao smrtne neprijatelje, provladini/nezavisni ‒ ne biraju riječi kad se odluče da javnosti kažu kakva se osoba krije iza određenog imena.

Do pred kraj 2014. godine, Pobjeda je bila u državnom vlasništvu, finansirana iz budžeta, i iz te pozicije je objavljivala tekstove u kojima se direktorica nedjeljnika Monitor Milka Tadić Mijović i novinarka Milena Perović Korać nazivaju “ološima”, “džukelama”, “kerovima”, “zulumćarskom ekipom novinara”, “šupljoglavima”, “profesionalnim falsifikatorkama”, “lovačkim kerovima”, “medijskim siledžijama u suknjama”… Ti tekstovi objavljivani su tokom 2011. i 2012. godine kada je Pobjedin glavni urednik bio Srđan Kusovac, sadašnji savjetnik premijera za medije.

Televizija Pink M posljednjih godina na svaki sat emituje kratke vijesti “Minut, dva”, koje najčešće posvećuje priči o, navodnim, nezakonitim poslovima Vijesti i njima bliskih ljudi. Tako su višemjesečne mete napada Milka Ljumović, nekadašnja direktorica Crnogorske komercijalne banke i sestra jednog od vlasnika Vijesti, Miodraga Perovića, te njena koleginica Bose Tatar, kojima se sudi zbog korupcije. Njih dvije su na Pinku, umjesto vlastitim imenima, nazivane po boji njihove kose, “crna” i “žuta”, uz obavezno isticanje srodničkih veza s vlasnicima Vijesti. Zbog tih kampanja, Vijesti su tužile Pink i traže 600.000 eura nadoknade.

Slične kampanje odnedavno vode i Dnevne novine, čiji je vlasnik isti kao Pobjedin, i oni se obračunavaju sa vlasnicima Vijesti, ali i s aktivistima nevladinog sektora i stranim diplomatama koje se povremeno usude da iznesu poneki stav koji ne afirmiše Đukanovićevu politiku.

Novinarstvo u službi “komuniciranja” među elitama

Imenovanje Draška Đuranovića za glavnog urednika privatizovane Pobjede, njegov bivši drug iz Vijesti i aktuelni direktor Željko Ivanović pozdravio je kolumnom u kojoj objašnjava kako je on stvorio Đuranovića kao novinara i da im je on bio, navodno, podmetnut. Prvo uMonitoru 90-ih, pa čak 10 godina kasnije u Vijestima i to, ni manje ni više, kao direktor.

Ivanović je inače sklon tome da se kroz kolumne obračunava s neistomišljenicima i iz sfere medija, ali i politike i društvenog života uopšte. On to naziva satiričnim prikazom, ali njegov tekst Pravila bordela u kojem u istu ravan dovodi prostituciju i stanje u Javnom servisu mnogima nije bio duhovit. Drugi, u kojem je savjetovao političku grupaciju Demokratski front da svom članu i potpredsjedniku Skupštine Crne Gore Branku Raduloviću veže jednu nogu, kako bi se teže kretao (što se radi konjima), izazvao je Radulovićevu burnu reakciju zbog koje je i dolazio u Vijesti s namjerom da se obračuna s Ivanovićem.

Jesenji protesti opozicije bili su naročito inspirativni za Ivanovića pa je iskoristio priliku da postupke organizatora, poslanike Demokratskog fronta, nazove lažljivim i infantilnim i iznese još niz kvalifikacija kojima ih optužuje za saradnju s režimom.

Pišući o biznismenu Stanku Canetu Subotiću, novinarke Monitora Milka Tadić Mijović iMilena Perović Korać nisu navele izvore i dokumente za podatke koje su iznijele. One su prvostepeno osuđene za nanošenje štete ugledu Subotića jer su, između ostalog, kazale da je Subotić u poslovnim vezama s više najuticajnijih ljudi i kompanija u Crnoj Gori i da je imao vilu Montenegro na Svetom Stefanu “koja je poznata po luksuzu i bahanalijama”. Pri tom autorke, kako je utvrđeno, nisu pokušale da stupe u kontakt sa Subotićem i provjere podatke.

Bez alternative

Imajući medij kao batinu, a ne kao izvor informacija od interesa za građane, ne obazirući se na pravila profesije i etičke kodekse, jasno je da crnogorski mediji ne služe svojoj svrsi, već privatnim interesima vlasnika i državnih struktura koje njima upravljaju. Udarne vijesti su ono što, u državama koje to zaista jesu u pravom smislu, ne bi bilo vrijedno kratke informacije u dnu strane. Da zlo bude veće, nema alternative dvjema zaraćenim stranama, kojima ni na kraj pameti nije da uljude komunikaciju i omoguće novinarstvu djelovanje u interesu javnosti.