Urednici bi prije svega trebali biti novinari

O realnom utjecaju opomena Novinarskog vijeća časti, senzacionalističkom izvještavanju i pitanjima novinarskog zanata razgovarali smo s Trpimirom Matasovićem.

Trpimir Matasović (1974) diplomirao je muzikologiju na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i studirao dopunski studij švedskoga jezika na Filozofskom fakultetu. Od 1994. do danas vanjski je suradnik Redakcije ozbiljne glazbe Hrvatskog radija, uz povremenu suradnju s Dramskim i Kulturno-znanstvenim programom. Od 1997. do 1998. bio je stalni glazbeni kritičar Vijenca, od 1998. do 2010. novinar u Redakciji kulturnog programa, a neko vrijeme i urednik-redaktor u Informativnom programu Radija 101, a od 2000. do danas novinar je i urednik u Zarezu. U Hrvatskom novinarskom društvu bio je zamjenik predsjednice (od 2007. do 2009), zamjenik člana pa član Novinarskog vijeća časti od 2008. do 2011. kada je izabran za predsjednika.

KP: Iako se čini pomalo izlišnim započinjati razgovor sintagmom „Ove je godine bilo mnogo posla za Novinarsko vijeće časti…“, s obzirom na to da svake godine dolazi do mnogobrojnih povreda osnovnih načela profesionalnog kodeksa, činjenica je da smo u posljednje vrijeme svjedočili događajima zbog kojih su uzavrele strasti, a što je nažalost utjecalo i na profesionalnost novinara i to na oba pola političkog odnosno ideološkog spektra. Dakako, u tom smislu posebno važni su bili tzv. referendum o ćirilici i ustavne promjene vezane uz definiciju braka. NVČ je u tom kontekstu reagiralo često, no činilo se da to čini sa zakašnjenjem. Koliki je realni utjecaj tih reakcija, odnosno opomena, s obzirom da su one u javnosti potpuno prešućene i ignorirane?

Uoči referenduma Hrvarsko novinarsko društvo je upozorio da mediji, bez obzira na to koju stranu zastupali, ili ako su neutralni, moraju uvažavati osnovna etička načela, što usprkos usijanim strastima vezanima uz referendum većina medija ipak jest učinila.

Trpimir Matasović: Koliko god mi to nije drago reći, ključna stvar jest da su zaključci prvenstveno simboličke naravi. Nije riječ o sudu koji izriče presude, nego o samoregulatornom tijelu koje izriče svoje mišljenje o eventualnim povredama profesionalnih etičkih načela. Zbog naravi postupka pred NVČ to Vijeće reagira relativno sporo, što znači da su neki naši konkretni zaključci zapravo i bili objavljeni dosta dugo nakon što su se dogodile povrede kodeksa o kojima je bila riječ u konkretnim slučajevima. Dakle, odluke jesu simboličke, a činjenica je da šira javnost nije upoznata s njima, s obzirom da se objavljuju samo na web stranicama HND-a. Trebale bi i u strukovnom glasniku Novinar, no to se nažalost već nekoliko godina ne događa. Ono što se eventualno objavi izvan prostora HND-a ovisi o interesu pojedinih medija da te odluke objave. Naravno da nijednom opomenutom mediju nije u interesu da to objavi. Ponekad se dogodi da konkurentski mediji objave odluke na štetu drugih medija, a bilo je i slučajeva kad su neki mediji burno reagirali na neke naše zaključke pa su o tome raspravljali unutar svoga medija.

Ono što je bitno jest da osim NVČ koje formalno odrađuje posao, kada treba brzo reagirati to čini Izvršni odbor HND-a. Ako govorimo o spomenutim slučajevima, dakle referendumu o ustavnoj definiciji braka ili tzv. referendumu o ćirilici, tu je Društvo brže reagiralo. Uoči referenduma HND je upozorio da mediji, bez obzira na to koju stranu zastupali, ili ako su neutralni, moraju uvažavati osnovna etička načela, što usprkos usijanim strastima vezanima uz referendum većina medija ipak jest učinila.

Nije li ipak bilo mnogo slučajeva eklatantnog senzacionalističkog izvještavanja u spomenutom kontekstu?

Nama se može činiti da je bilo dosta senzacionalizma i podgrijavanja sirovih strasti, i doista, mi jesmo izrekli opomene nekolicini medija, i to, da ne bude zabune, zastupnicima i jedne i druge strane. Dakle, mi se nismo ideološki svrstavali, nego smo tražili od medija da poštuju etičke norme.

No, kada govorimo o usijanim glavama i potpirivanju strasti, koja je zapravo svrha opomena, s obzirom na to da NVČ izriče opomene simboličke naravi? Predstavljaju li te opomene išta novinarima i medijima na drugom kraju simboličke batine?

Problem jest u tome što u Hrvatskoj de facto, ali ne i de iure, ne postoji samoregulatorno tijelo tog tipa koje bi imalo neke izvršne ovlasti.

To je simbolička praksa. No simboličke prakse nisu nevažne. U novinarskoj struci srećom još uvijek ima mnogo novinara koji drže do profesionalne etike i kojima je bitno da se upozorava na negativne pojave u primjeni profesionalnih etičkih standarda. Također, ima novinara kojima nije nimalo svejedno kako će se NVČ očitovati o njihovom radu. Problem jest u tome što u Hrvatskoj de facto, ali ne i de iure, ne postoji samoregulatorno tijelo tog tipa koje bi imalo neke izvršne ovlasti. Takve ovlasti donekle ima Hrvatsko vijeće za medije koje je osnovano prije tri godine, no koje zapravo još nije zaživjelo sa svojim radom onako kako bi trebalo. Djelokrug tog vijeća bi trebao biti sličan onome NVČ. Kad i ako to Vijeće profunkcionira ono će imati ovlasti, među ostalim, i prisiliti nakladnika u čijem je mediju učinjen profesionalni etički propust da taj zaključak Hrvatskog vijeća za medija objavi u vlastitom mediju. To se nažalost još nije dogodilo, iako postoje naznake da će se to vijeće napokon aktivirati.

Iako spomenuta simbolička vrijednost nipošto nije nebitna, čini se da joj dajemo možda i previše na važnosti. Naime, na HRT-u, recimo, postoji Etičko povjerenstvo, koje poznaje i drugu vrstu opomene koja zalazi na područje konkretnoga, a riječ je o kaznama financijske naravi.

Da, ali tu treba jasno odvojiti činjenice. Etičko povjerenstvo HRT-a ne izriče konkretne mjere, nego samo ocjene u smislu povrede članaka Etičkog kodeksa za novinare i kreativno osoblje HRT-a i to je sve što ono radi. Tek na temelju tih zaključaka rukovoditelji mogu, ali i ne moraju, poduzeti konkretne korake kada je riječ o kažnjavanju. Praksa je pokazala da su rukovoditelji ignorirali neke zaključke povjerenstva, kao i da su neki novinari kažnjeni u slučajevima kada je Etičko povjerenstvo zaključilo da nije bilo nikakve povrede kodeksa. Dakle, i Etičko povjerenstvo HRT-a također, nažalost, ima primarno simboličku ulogu.

Na stranu sa simboličkom snagom, činjenica je da ako rukovoditelji po vlastitom nahođenju ignoriraju ocjene tog povjerenstva ono neminovno postaje irelevantno.

To tijelo nije irelevantno, jer je HRT javni servis pod posebnim povećalom javnosti, pa je s većinom odluka Etičkog povjerenstva javnost ipak upoznata. To javnosti pruža određenu sliku o kredibilitetu kako kuće, tako i pojedinačnih novinara.

Što god mislili o stanju novinarstva danas, još uvijek postoje novinari kojima je stalo do poštivanja profesionalnih uzusa kao i do ocjene svojih kolega kada je u pitanju njihovo poštivanje etičkog kodeksa. Pa ipak, neosporno je da je razina senzacionalizma u novinarstvu u Hrvatskoj odavno prešla točku koju bismo nazvali zabrinjavajućom. Koliko god senzacionalizam bio raširenom pojavom, činjenica je da mediji gotovo uopće ne izvještavaju o povredama kodeksa i zaključcima Novinarskog vijeća časti. Oni to čine isključivo u slučaju ako su se o etičke standarde ogriješile javne ličnosti – kao u slučaju Zvonka Makovića i Vitomire Lončar, ili ako su u pitanju akteri trenutačno interesantni javnosti, kao u slučaju tužbe Darka Pavičića protiv novinarkeVoxfeminae Antonele Marušić. Brine li vas taj senzacionalizam koji je očit čak i kada je u pitanju izvještavanje o samim zaključcima Novinarskog vijeća časti?

S nekim medijima se sustavno događa da imate sasvim korektno odrađen novinarski posao, koji je međutim opremom, primjerice naslovima, potpuno izmijenjen te je sadržaj novinarskog rada potpuno iskrivljen.

Kada govorimo o slučaju prijave Vitomire Lončar protiv Zvonimira Makovića, on je dobio dodatnu medijsku dimenziju zbog toga što su je proizveli i sami akteri. Nedavno smo imali slučaj tužbe Darka Pavičića protivAntonele Marušić zbog sramoćenja. Ona se obratila Novinarskom vijeću časti s upitom je li njezin tekst povrijedio novinarske standarde, a zaključak je bio da nije. Taj zaključak je uzet u obzir u sudskom postupku i kolegica Marušić je oslobođena optužbe. Dakle, naše odluke nekada imaju i konkretan utjecaj.

Kada, pak, govorimo o senzacionalizmu, moramo istaknuti nešto što je zabrinjavajuće i indikativno za hrvatsku medijsku scenu. Naime, često se dogodi da dobijemo prijavu protiv nekog novinara nakon čega ustanovimo da do povrede nije došlo na novinarskoj, nego na uredničkoj razini. S nekim medijima se sustavno događa da imate sasvim korektno odrađen novinarski posao, koji je međutim opremom, primjerice naslovima, potpuno izmijenjen te je sadržaj novinarskog rada potpuno iskrivljen.

Iako je većina ljudi svjesna te činjenice, o kojoj se uostalom često i govori, ona se naizgled toliko ukorijenila na našoj medijskoj sceni da se čini da je riječ o unaprijed izgubljenoj borbi. Naime, medijima nije u interesu objavljivati ispravke, koji bi, ako bi to dosljedno činili, zauzeli preveliki prostor, koji može biti iskorišten za reklame. Može li se postići bilo kakav napredak u tom kontekstu?

Urednici velikog broja medija ne poštuju etičke, ali ni zakonske odredbe o objavljivanju ispravaka.

Ono što je posebno problematično jest to da živimo u brzo vrijeme kada se informacije jako brzo ispostavljaju i konzumiraju. Urednici velikog broja medija ne poštuju etičke, ali ni zakonske odredbe o objavljivanju ispravaka. To je izuzetno važan mehanizam, i zaista se ispravci često uopće ne objavljuju, ili se skraćuju, i gotovo se nikada ne objavljuju na za to zakonom i kodeksom predviđen način. Time se degradira institut ispravka. Naravno, postoji i druga strana medalje. Podnositelj ispravka često ne zna razliku između ispravka i reagiranja, a urednik ima pravo ne objaviti dio ispravka koji zapravo nije ispravak. Sve je to regulirano ne samo Kodeksom časti hrvatskih novinara, nego i Zakonom o medijima, koji propisuje i novčanu kaznu u iznosu od dvije do četrdeset tisuća kuna za neobjavljivanje ispravka ili objavu ispravka na nepropisan način. Nisam upoznat s konkretnom sudskom praksom, ali poznato mi je da se tužitelji nerijetko umjesto na Zakon o medijima pozivaju na Kazneni zakon i njegove odredbe o sramoćenju, koje su vrlo problematične, jer prema njima novinar može kazneno odgovarati čak i za objavu informacije koja je i točna i od javnoga interesa.

Kada već spominjete pravo urednika da odlučuje o objavljivanju reakcija, nije li u pitanju izuzetno negativna praksa koja se ustalila kao normalna na našem medijskom prostoru. Urednici veoma često ne dopuštaju objavljivanje reakcija u svojim medijima na novinarske uratke koji su prethodno objavljeni u njima, čime se sužava i mogućnost za polemiku, koja je u Hrvatskoj zaista spala na niske grane. Ima li uopće u ovakvom medijskom okruženju polemika ikakvu budućnost?

To je uobičajena praksa koja nažalost traje godinama. Kultura polemiziranja u hrvatskom medijskom prostoru je vrlo niska i to je činjenica. Ovdje zaista velika odgovornost leži na urednicima medija, jer je i njihova dužnost kritički se odnositi prema vlastitom radu. Nije toliko problematično napraviti pogrešku, koliko je problematično negiranje pogreške. Posljednjih barem deset godina neki su odnosi u funkcioniranju medija posve izokrenuti. Nažalost, više nemamo situaciju u kojoj je urednik prva osoba u novinarskoj hijerarhiji, nego najniža stepenica upravljačke hijerarhije. U toj konstelaciji urednici danas vrlo često, i to posve svjesno, zaboravljaju da su prije svega novinari. To je ključan problem hrvatske medijske scene iz čega proizlazi i većina drugih profesionalno-etičkih pitanja.

Ta činjenica se direktno odražava na novinarske priloge. Dobar primjer je i rat koji traje između Jutarnjeg lista, odnosno EPH, i portalaIndex.hr, koji je dobio posve bizarne dimenzije gdje recimo tekstovi o sportu ili kuhanju postaju poligon za napad na konkurente.

To je istina, no također je činjenica da sve što je tema od javnog interesa može biti objavljeno u bilo kojoj vrsti teksta. Bitno je da je informacija točna. No, ovdje prelazimo s pitanja etike na pitanje novinarskog zanata, što je također dosta interesantna tema. No, kada govorimo o tome, ima i sasvim suprotnih primjera. U jednom listu je prije nekoliko godina izbio velik sukob između novinara i uprave o čemu su izvještavali svi mediji, osim dotičnog lista. Urednik tog medija je tada napisao i objavio tekst koji je zapravo bio pamflet protiv novinara vlastite kuće. Takve stvari su apsolutno nedopustive, ali nažalost nisu neuobičajene. S druge strane, Novi list ipak jest informirao svoje čitatelje o sporu unutar same kuće između novinara i uprave.

Činjenica je da se mnogi otvoreno i glasno zgražaju i jadaju zbog senzacionalizma u našim medijima kao i zbog pada etičkih standarda, no isto tako je činjenica da je početkom 90-ih došlo do nacionalističke purifikacije kada je riječ o HRT-u i nekim velikim listovima, te da u našim medijskim kućama i danas važne uloge imaju ljudi koje 90-ih godina ne samo da nisu zanimali profesionalni standardi, nego su neki od njihovih novinarskih radova bili na nivou lista za odstrel, čime su direktno dovodili u pogibelj ljude o kojima su „izvještavali“. Može li naša medijska scena uopće ići naprijed s balastom takvih ljudi i takvog vrsta novinarstva?

I danas imamo takve slučajeve, iako srećom ne toliko drastične. Danas više nema lista za odstrel, no prije otprilike godinu dana pojavio se jedan elektronički medij koji radi nešto slično. I tu je HND vrlo jasno i nedvosmisleno reagiralo. Nasljeđe 90-ih godina je svakako vrlo važno. Mi smo o tome dosta raspravljali kada smo pripremali Kodeks časti 2009. godine. Prethodni kodeks, donesen 1993. godine, zaista je bio sjajan, no pisan je u drukčijim medijskim okolnostima. Norme u tadašnjem Kodeksu su i dalje nesporne, integrirane su u Kodeks iz 2009. Ipak, valjalo je uzeti u obzir da je 1993. država bila mlada i da je kodeks tada bio usmjeren na to da zaštiti novinara od politike, problem koji je naslijeđen od bivšeg sustava i koji je u to vrijeme bio i više nego aktualan. Danas to više nije ključan problem, iako i dalje postoji utjecaj politike na novinarstvo.

Sada možemo umjesto riječi politika umetnuti krupni kapital i dobit ćemo sličan problem.

Upravo tako. Naime, utjecaj krupnog kapitala na medije je ključan kada govorimo o današnjoj situaciji. Zato smo morali pojačati neke odredbe, primjerice o sukobu interesa ili o prikrivenom oglašavanju. No, ovdje je problem što je mnoge stvari teško dokazati. Danas su se stvari značajno promijenile u odnosu na 1993. godinu, posebno kada je riječ o senzacionalizmu i pravu na privatnost. Imali smo slučaj jednog medija u kojem je kolumnist napisao cijeli esej o privatnom životu supruge jednog haškog optuženika, osobe koja se inače uopće ne pojavljuje u javnosti, što je nedopustivo. A tu su i učestale povrede prava djece. Imamo mnogo prijava kada je riječ o tome, među ostalim i zato što Pravobraniteljica za djecu veoma agilno radi svoj posao, što je za svaku pohvalu. Jer pravo djeteta je uvijek nadređeno javnom interesu i tu ne smije dolaziti do prekršaja.