Željko Peratović, novinar “Globusa” o Perkovićevim prijetnjama ubojstvom: Veliki obavještajac Perković mahao je pištoljem

Perković je po mnogima najinformiraniji i najmoćniji obavještajac na ovim prostorima. Svojedobno je bio šef II odjela Službe državne sigurnosti koja se bavila hrvatskim emigrantima, a od početka 80-tih do danas radio je na formiranju obavještajnih službi pri Ministarstvu obrane i Ministarstvu unutarnjih poslova. Prijetnju da bi novinara Peratovića mogao na licu mjesta ubiti, zbog čega bi, kako je kazao, dobio najviše dvije godine zatvora, Perković je u razgovoru, u različitim, ali opet sličnim varijantama glasno ponovio tri puta.

Novi list 23. prosinca 1998.

ŽELJKO PERATOVIĆ, NOVINAR “GLOBUSA” O PRIJETNJAMA SAVJETNIKA U HIS-u, NAKON NAPISA KOJI MU NISU BILI PO VOLJI

VELIKI OBAVJEŠTAJAC PERKOVIĆ MAHAO JE PIŠTOLJEM

Kad aktualni ili bivši obavještajac novinaru ponudi suradnju, to znači da se informacije ne dobijaju besplatno. Jer, obavještajac cijeli život ostaje obavještajac i njemu u prvom redu također treba informacija. Surađujući s obavještajcem novinar se može dovesti u situaciju da svjesno ili nesvjesno “cinka” svoje kolege, neke svoje informatore ili informatore svojih kolega. Može se dogoditi da se i ugrozi nečiji život. Mene zanima objektivno istraživačko novinarstvo i informacije provjerene na iz nekoliko izvora. Jedan od njih može biti obavještajni, ali ja kao novinar moram biti siguran da su drugi izvori koji su mi potvrdili neku informaciju nezavisni u odnosu na obavještajni izvor.

Razgovarao Robert FRANK

Najeklatantniji dokaz da je novinarstvo u Hrvatskoj postalo jednom od najopasnijih profesija, potvrđuje otvorena prijetnja – rečena u lice – koju je prije nekoliko dana, u prisustvu svjedoka, u restoranu “Plitvička kuća” na zagrebačkoj zaobilaznici, novinaru “Globusa” Željku Peratoviću izrekao Josip Perković, savjetnik u HIS-u i predavač na Obavještajnoj akademiji u Zagrebu.

Perković je po mnogima najinformiraniji i najmoćniji obavještajac na ovim prostorima. Svojedobno je bio šef II odjela Službe državne sigurnosti koja se bavila hrvatskim emigrantima, a od početka 80-tih do danas radio je na formiranju obavještajnih službi pri Ministarstvu obrane i Ministarstvu unutarnjih poslova. Prijetnju da bi novinara Peratovića mogao na licu mjesta ubiti, zbog čega bi, kako je kazao, dobio najviše dvije godine zatvora, Perković je u razgovoru, u različitim, ali opet sličnim varijantama glasno ponovio tri puta.

Očito isprovociran pisanjem Željka Peratovića zamjerivši mu da o njemu “sustavno negativno piše”, Perković je novinaru “Globusa” zakazao neslužbeni sastanak na kojem ga je prijetnjama smrću pokušao zastrašiti i vjerojatno, odvratiti od daljnjeg pisanja.

Ovaj slučaj pokazuje da je pozicija istraživačkih novinara u Hrvatskoj iz dana u dan sve teža. Nakon dosjea koji sadržavaju detalje iz privatnih života glavnih urednika i vodećih novinara nekolicine hrvatskih tjednika, koje su napravile hrvatske obavještajne službe, ovo je očito novi, radikalniji oblik borbe protiv novinara koji pišu o delikatnim i za hrvatsku vlast često kompromitirajućim temama.

Nelegalno i zastrašujuće

“Svi me danas pitaju, bojim li se. Kad se baviš ovako opasnim stvarima, najvažnije je da iza tebe stoji tvoja redakcija. Konkretno, uživam punu podršku svoje glavne urednice Đurđice Klancir, koja je na vlastitoj koži osjetila što znači kad se obavještajne službe bave tobom. Uostalom, poznato je da je ona nedavno iznijela svoje zgražanje, vidjevši autentični SZUP-ov dosje o sebi. U dosjeu pak nije bilo ničega o njenom svjesnom ili nesvjesnom djelovanju protiv države, već su bile zabilježene neke informacije iz njenog privatnog života. Jesu li one točne, nije važno. Važno je da je SZUP te informacije prikupljao u namjeri da glavnu urednicu “Globusa” ucijeni, ili da na neki drugi način pokuša s njom manipulirati preko odgovorne javne funkcije koju ona obnaša. To ne samo da je nelegalno – to je i zastrašujuće! Budući da je Đurđica Klancir potpuno svjesna kakvim se sve opasnostima izlažem radeći svoj posao, uživam njenu podršku. Da nema toga, da nema međusobnog povjerenja, ne bih se bavio ovakvim poslovima, barem u ovoj redakciji. Pored toga, uživam veliku podršku Tanje Torbarine koja me, od kad sam u “Globusu”, nagovara da se bavim opasnim temama i da ne odustajem. Inače, Tanju Torbarinu je koncem 80-tih Jakov Blažević optužio da radi za CIA-u, i to za stotine tisuća dolara “, kaže Željko Peratović, jedan od vodećih istraživačkih novinara.

Nekoliko dana nakon incidenta s Josipom Perkovićem s Peratovićem smo razgovarali u caffe baru Press cluba u središtu Zagreba

“S obzirom na učestalost prijetnji kojima sam izložen, isto kao i dio moje obitelji, zamolio sam neke od brojnih prijatelja, dragovoljaca Domovinskog rata, da pripaze na moju sigurnost i pomognu mi ustrajati u bavljenju svojim poslom. Oni uvijek znaju gdje se nalazim, a ako nije riječ o osobi iz mog privatnog života, onda znaju i s kim sam”, kaže Peratović te dodaje:

“Tekst o svom prvom susretu s Josipom Perkovićem, tijekom kojeg mi je na nečuveno drzak i iznenađujuće agresivan način prijetio smrću, na trenutke gadljivo me moleći da napišem nešto pozitivno o njemu pa da ćemo surađivati, napisao sam na nagovor glavne urednice. Zaključili smo da će tekst u našem listu za mene biti najbolja zaštita ne samo u fizičkom smislu, već i od mogućih manipulacija s Perkovićeve strane. U užim novinarskim krugovima poznato je da su neki nezavisni novinari, koji su dugo bili zapravo glasnogovornici rasvjetljavanja uloge Josipa Perkovića u komunizmu i Domovinskom ratu, dok ja nisam ni znao da taj čovjek uopće postoji, nakon nekoliko susreta s njime, o njemu prestali pisati. Jednostavno su ga u svojim tekstovima prestali spominjati. Kakve im je on argumente podastro o sebi, kao o jednoj od najpozitivnijih osoba u cijelom Domovinskom ratu, ja ne znam. Meni nije nikakve” , kaže Peratović.

Žalosno je, tvrdi, kad novinari moraju govoriti o sebi i svojim profesionalnim problemima, pa je na razgovor za naš list pristao da bi javnost i kolege upoznao s mračnim stvarima koje se događaju.

“Nije riječ o mojim paranoidnim projekcijama. Ako je netko paranoidan onda su to oni koji nam preko televizije, ili kao meni, neslužbeno u restoranu, pričaju kako smo okruženi vanjskim i unutarnjim neprijateljima, ne nudeći nam za to nikakve konkretne dokaze. Mislim da su te paranoje njihov, a ne naš problem, te da se mi zbog toga ne smijemo ni najmanje bojati. A za sada, najbolja nam je zaštita javna riječ”.

Peratović se novinarstvom počeo baviti u “Vjesniku” pri kraju studija na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Svjedoči kako se “Vjesnik”, kao do tada renomirana novinska redakcija, u ratnim okolnostima počeo urušavati, pa ga ne čudi što su ga odmah, premda je bio početnik, slali kao glavnog ratnog izvjestitelja. Prva novinarska ratna krštenja imao je koncem kolovoza 1991. godine u Vukovaru i Gospiću. Obišao je ratišta u zaleđu Dubrovnika, zapadnoj Slavoniji i bosanskoj Posavini. Ni danas si ne može oprostiti da je po povratku s ratišta iz istočne Slavonije, u vrijeme bitke za Vukovar, na neslužbeno pitanje jednog od svojih urednika o tome da li je istina da Mile Dedaković Jastreb haubicama tuče Šid, odgovorio potvrdno. Vjerovao je, naime, da vukovarski zapovjednik samo pomaže obrani Vukovara. Stoga tu informaciju nije napisao, a držao je da njegovo mišljenje dijeli i njegov urednik. Urednik, međutim, nije mislio tako, ili je možda neka redakcijska sjena mislila drugačije, pa je već sutra dan Jastreb s jedne službene instance optužen da ćini štetu hrvatskoj strani jer napada teritorij tuđe države. Nije to bio jedini primjer kad je osjetio da sjene tajnih službi upravljaju “Vjesnikom” i da ga se kao novinara želi iskoristiti u nekim prljavim igrama. Nakon “Vjesnika” prešao je u “Slobodnu Dalmaciju” pod palicom pokojnog Joška Kulušića. U toj novini među ostalim objavio je i feljton o dvogodišnjem ratnom putu 1. gardijske brigade, popularnih “Tigrova”. Feljton je radio boraveći s borcima na dubrovačkim i hercegovačkim čukama. Potom je bio prvi zagrebački šef dopisništva “Glasa Slavonije “, radio je kao urednik u “Areni”, “Zagrebačkom trgu”, “Panorami”, “Nacionalu”, a u “Globusu” je istraživački novinar od konca 1996. godine.

Sastanak u “Plitvičkoj kući”

* Po onome što ste napisali u “Globusu” za susret s Josipom Perkovićem dobro ste se pripremili. Među ostalim imali ste i fizičku pratnju.

– Naravno. To sam učinio jer je on odabrao za mjesto susreta motel “Plitvice”, odnosno restoran “Plitvička kuća”. Svima u Zagrebu poznato je da se na tom mjestu tajno sastaju ljubavnički parovi. Moj je pak prijedlog bio da se sastanemo u nekom kafiću u gradu, gdje bi nas mogao vidjeti netko poznat, tako da nitko ne može poslije tvrditi da se nismo sastali. Zato sam zamolio svoje prijatelje, kad smo se već trebali naći u motelu, da se i oni diskretno nađu u “Plitvičkoj kući “, prije svega kao svjedoci. Po mojim saznanjima, Perković se ne osjeća baš potpuno sigurno s obzirom na razvoj političkih prilka u Hrvatskoj. Njegov sustav nadzora nad pojedinim novinarima i redakcijama više ne funkcionira kao prije, pa sam ispravno posumnjao da će mene tom sastanku pokušati zastrašiti. Nisam baš mislio da će me ubiti on ili netko njemu blizak, ali kako ja ne nosim oružje držao sam da nije na odmet da u blizini budu ljudi koji su u tim stvarima vještiji od mene. Pokazalo se da sam ispravno povjerovao svojoj intuiciji.

* Na koji je način Perković zatražio susret s Vama?

– Jedan njegov posrednik, Zdravko Pejić, čovjek kojeg je Perković zaposlio u SDS-u Osijek, a kasnije mu bio zaleđe dok je on rukovodio SZUP-om, za vrijeme rata u Slavoniji, u jesen 1997. godine dao mi je neke korisne informacije o kontroverznim ratnim zbivanjima u Osijeku. Do tada nisam poznavao nikoga tko je bio tako blizak Perkoviću. Nisam poznavao ni Perkovića, premda sam od nekih kolega, dok sam radio u “Nacionalu”, puno čuo o tom čovjeku. Dakle, taj Perkovićev prijatelj, Zdravko Pejić, koji se sada formalno bavi civilnim poslovima, već mi je onda, onako naokolo, počeo govoriti o Perkoviću.

Predstavljao mi ga je kao velikog obavještajnog profesionaica, Hrvata, koji je tada bio savjetnik u HIS-u. Rekao mi je da bi vrijedilo upoznati ga i da bi mi Perković mogao biti od velike koristi. Ta se osoba služila veoma biranim riječima, iz nje je zračio asketsko sportski duh, pa mi je bilo ugodno razgovarati, a vukla me i znatiželja. Međutim, nije mi se svidjelo kad je počeo ogovarati jednu kolegicu, koja je poznata novinarka, ali je po mišljenju te osobe nemoralna, a svoj posao često radi neprofesionalno. S druge strane ta je osoba laskala mojoj navodnoj pronicljivosti, podržavala je moje stavove o profesiji. Stalno se vraćao na to kako dobar novinar i dobar obavještajac mogu surađivati na obostranu korist, te da su tako, barem što se njegova iskustva tiče, mnogi novinari napravili uspješne karijere. Puno mi je pričao i o načinima koje je koristio kao operativac SDS-a, popularnoj UDB-i, o vrbovanju na fin način čak i intelektualaca… “Nekome se pomagalo zaposliti suprugu, netko je imao bliskog rođaka sklonog kriminalu, pa se tom rođaku progledalo kroz prste… “, pričao mi je. Sve je to, znate, zgodno slušati, ali mislim da nitko od nas novinara takvim stvarima ne bi smio biti impresioniran. Iako živimo u državi gdje je novinaru veliki problem doći do običnog statističkog podatka o, primjerice, broju nezaposlenih, mislim da ima puno boljih i časnijih načina kako i dobiti informaciju od toga da, surađujemo s obavještajcima.

* Što,  po Vama, znači kad obavještajac ponudi novinaru suradnju?

– U većini slučajeva kad aktualni ili bivši obavještajac novinaru ponudi suradnju, to znači da se informacije ne dobijaju besplatno. Jer, obavještajac cijeli život ostaje obavještajac i njemu u prvom redu također treba informacija. Surađujući s obavještajcem novinar se može dovesti u situaciju da svjesno ili nesvjesno “cinka” svoje kolege, neke svoje informatore ili informafore svojih kolega. Može se dogoditi da se i ugrozi nečiji život. Mene zanima objektivno istraživačko novinarstvo i informacije provjerene na iz nekoliko izvora. Jedan od njih može biti obavještajni, ali ja kao novinar moram biti siguran da su drugi izvori koji su mi potvrdili neku informaciju nezavisni u odnosu na obavještajni izvor i ni u kom slučaju ne želim se, radeći svoj posao, a da bi se što brže dokopao informacije, ponašati drugačije od ovoga što sam opisao. Ne želim nauditi nikome, pa ni gospodinu Perkoviću i to sam mu u trosatnom razgovoru bezbroj puta na primjerima pokušavao objasniti.

Jaja “zlatne koke”

* Vratimo se na trenutak posredniku koji Vas je povezao s Perkovićem. Jeste li Vi prvi puta kad Vam je ponuđeno da se upoznate s Perkovićem prihvatili prijedlog?

– Rekao sam mu da ću razmisliti. Nisam htio zatvoriti vrata za bilo kakvu komunikaciju. Premda, sam već tada bio čvrsto uvjeren da me on nagovara na policijsku vrstu suradnje što mi se istog trenutka zgadilo. No, to nisam htio pokazati. Kad sam krajem prošle godine izvještavao s projekcije filma o kontroverznoj smrti Mire Barešića, a projekcija je bila održana u Sloveniji, nazvao sam spomenutog Zdravko Pejića i zamolio ga da me poveže s Perkovićem od koga sam želio izjavu o tvrdnjama iznesenim u filmu kako je i on na stanovit način upleten u zagonetnu smrt Mire Barešića. Zdravko Pejić me nazvao za par minuta. Obavjestio me da da je razgovarao s Perkovićem, ali da on tvrdi da nema što javno izjaviti jer je kao šef SIS-a u vrijeme Barešićeve smrti predao svoj izvještaj na najviše mjesto. Nadalje, poručio mi je i da je prijatelj s ministrom Šuškom i saborskim zastupnikom Vukojevićem, koji su na sličan način prozvani u filmu, te da kad bi eventualnim javnim istupom progovorio o okolnostima Barešićeva povratka u Hrvatsku, morao bi govoriti i o Šušku i o Vukojeviću. Zdravko Pejić mi je potom naglasio kako je Perković najbolji prijatelj s Miroslavom Tuđmanom i da bi bilo najbolje da se ja nađem s Perkovićem, koji najviše toga zna, na kavi, a da bi mi onda on, Perković, mogao postati “zlatna koka”.

Što znači to “zlatna koka”?

Pa valjda koka koja nese zlatna jaja! Prevedeno na svakodnevni jezik, to bi značilo da bi mi on mogao uvijek pružiti ekskluzivne informacije kakve ne bi imao ni jedan drugi novinar u državi. Točnije, njegove bi me informacije mogle proslaviti. Svi smo mi novinari tašti. Svi bi voljeli biti prvi i najbolje informirani, ali, hvala Bogu, nisam nasjeo na taj trik sa “zlatnim jajima “. Da sam pak nasjeo, danas sigurno ne bih pričao o ovome, jer bi me Perković držao u šaci i Bog te pitaj o čemu bih pisao i što bih zauzvrat morao odrađivati. Siguran sam, u svakom slučaju, da mi savjest ne bi bila čista.

* Zašto ste se, unatoč svemu, ipak odlučili sastati s Perkovićem?

– U “Globusu”, u broju 412., iz razgovora s nekoliko imenovanih izvora, odnosno osoba od kojih sam dobio izjavu i jednog neimenovanog izvora, napisao sam tekst iz kojeg je proizlazilo da bi se suđenje Vinku Sindičiću za ubojstvo Brune Bušića moglo pretvoriti u farsu ako u nastavku postupka kao svjedoci ne budu pozvani oni koje nije predložio Vice Vukojević, a operativno ih obrađivao, prije dolaska na razgovor istražnom sucu Božidaru Jovanoviću, sam Josip Perković. Za taj sam tekst tražio izjavu i od Perkovića, ali mi je tajnica u HIS-u rekla da on tamo više ne radi. Čudno, ali nekoliko dana kasnije Perković je dao veliki biografski intervju poznatoj državotvornoj novinarki Aleksi Crnjaković, gdje se pak ispostavilo da on ipak još uvijek radi u HIS-u. Pažljivim čitanjem tog intervjua dade se isčitati skoro sve što muči gospodina Perkovića. Na početku tog razgovora za “Vjesnik”, Perković je najavio da će se po objavljivanju “razgovora javljati mnogi strani špijuni, domaći izdajnici i slični” koji će ga napadati, ali se na to nitko ne bi trebao osvrtati. Niti sam se smatrao stranim špijunom niti domaćim izdajnikom, a obzirom da istraživačko novinarstvo u zemljama s normalnom novinarskom tradicijom podrazumjeva praćenje teme od početka do kraja, nastavio sam istraživati slučaj Sindičić. Tako sam došao do podatka da je za Josipom Majerskim, najpoznatijim prebjegom iz bivše UDB-e na Zapad, hrvatska vlast raspisala tjeralicu. S obzirom da mi danima nadležni u MUP-u i Ministarstvu vanjskih poslova nisu, odgovarali na upit je li taj podatak točan, priču oko te tjeralice također sam publicirao u “Globusu”. U tekstu sam dodao opasku da se šutnju nadležnih tijela možda može dovesti u vezu s činjenicom da u MVP-u na odgovornom mjestu radi sin gospodina Perkovića. Tu sam informaciju čak jednom vidio u vašem listu, konkretno u vašem tekstu. Nitko je nije demantirao, a ja sam je još provjerio na dva mjesta. Zapravo je i nisam držao važnom koliko zanimljivom.

Obranaške tvrdnje

* Kod pripreme razgovora rekli ste mi da je to što ste Perkoviću spominjali sina njega osobito razbjesnilo i da Vam je to višekratno zamjerio tijekom susreta u “Plitvičkoj kući”.

– To je točno. Jer, nakon što sam to publicirao, javio mi se Zdravko Pejić i ulizivačkim tonom rekao kako mu je drago što nakon dugo vremena čuje taj lijepi slavonski bariton, misleći valjda na moj glas. Prenio mi je i Perkovićevu molbu da mu ne diram sina (Sašu Perkovića). Istodobno mi je rekao da smo Perković i ja veliki profesionalci, pa bi možda bilo zgodno da se konačno upoznamo. Rekao sam mu da nemam ništa protiv, jer neprestano pokušavam doći do njegove izjave, ali da tih dana nemam vremena zbog jednog poslovnog putovanja.

* Tada ste išli u Budimpeštu na intervju s Josipom Majerskim?

– U pravu ste. Neposredno po izlasku “Globusa” broj 418 u kojem Majerski odgovara na Perkovićeve optužbe iz “Vjesnika” da je pedofil, da uopće nije radio za UDB-u, te da je na suđenju Sindičiću u Škotskoj bio privatni svjedok Nikole Štedula, nazvao me Zdravko Pejić i predložio sastanak s Perkovićem. Rekao mi je da je krajnje vrijeme da se sastanemo. Pristao sam, ali kako sam već rekao, poduzeo sam sve mjere opreza.

* Kakva je bila atmosfera tijekom vašeg sastanka? U svojoj kolumni u “Globusu” napisali ste među ostalim da Vam je Perković prijetio smrću u tri navrata. Napisali ste da je to činio tri puta, da Vas je potezao za ruku…

– Ne bih sada prepričavao sve što sam već napisao u “Globusu”. Znao sam da će oni sa svoje strane poduzeti sve mjere opreza, da će to učiniti bolje od mene, jer niti ja imam njihovo iskustvo, niti mi je to posao, niti mi na raspolaganju stoje ljudi i sredstva koja plaćaju hrvatski porezni obveznici. Osnovno jest da sam razočaran gospodinom Perkovićem kao profesionalcem.

* Zašto?

– Kako me nije imao čime ucijeniti, a valjda ne zna drugačije razgovarati nego da proba zaplašiti čovjeka, već na početku razgovora zaprijetio mi je pištoljem. Uz to vrijeđao me kao novinara, vrijeđao je, ustvari, cijelu novinarsku profesiju osim Alekse Crnjaković koja je jedina o njemu pozitivno pisala. Ukorio me da se o njemu nisam raspitivao kod novinara starije generacije. Radi njih samih mislim da je bolje da im ne spominjem imena. Tvrdio je i da kod nas nema istraživačkog novinarstva. Zaprepastio se kad sam mu na sve njegove obranaške tvrdnje oštro replicirao. Primjerice, osobito ga je zaboljelo moje pitanje osjeća li se odgovornim zbog činjenice da je djelomično točno kako je naše istraživačko novinarstvo još uvijek pod znakom pitanja čak i kod dobronamjernog dijela javnosti.

Vika vrhunskog obavještajca

* Jeste li iznijeli konkretne dokaze za optužbu da je Perković na neki način krivac za to?

– Citirao sam mu samo neke dijelove iz svog publicističkog prvijenca koji je još uvijek u pripremi, a radni mu je naslov “Povijest raznih oblika utjecaja obavještajnih službi na hrvatske medije od 1990. do 1998. godine”. Nabacao sam mu neke svoje spoznaje o njegovoj povezanosti sa “Slobodnim tjednikom” Marinka Božića, “ST ekskluzivom”, “Panoramom”… Tada je Perković prešao u obranu. Priznao mi je da se viđao, ali samo jednom, s nekim novinarima i urednicima. No, to je bilo – kazao je – samo zbog intervjua ili nečeg potpuno bezazlenog. Kako sam nizao suprotne argumente, on se vraćao svojim žalbama da ja o njemu ne mislim ništa pozitivno, te da se sa mnom ne može surađivati. Nastavio je vikati kako sam neodgovoran. Pitao me tko bi bio odgovoran da se meni sada, tijekom razgovora, nešto dogodi. Ne mogu se načuditi kako si je vrhunski hrvatski obavještajac mogao dozvoliti da više od polovice našeg razgovora čuju ljudi koji su sjedili za susjednim stolovima. Naročito mi je važno da su se među slučajnim svjedocima našli i moji prijatelji. Razočaralo me kako ih Perković i njegovi ljudi nisu na vrijeme detektirali. Zar on misli da će i njih moći zaplašiti da na sudu daju izjave kako tog dana, uopće nisu bili u “Plitvičkoj kući “? lli da izjave da nikad u životu nisu čuli za motel “Plitvice”?

– Jeste li ikad u svojoj dosadašnjoj karijeri imali kontakata sa stranim obavještajnim službama? Jesu li Vas ikada vrbovale za suradnju?

* Evo, sad kontaktiram s vama, a možda vi radite za strane službe. Ja to ne mogu znati. Naravno, svjesno nikad ne bih radio za takve službe. Bojim se da oni koji nas sad prozivaju da smo strani plaćenici, već sutra mogu svoje usluge ponuditi, ako već i nisu, budućem predsjedniku RH ili nekoj stranoj obavještajnoj službi, ako ih uslijed eventualnih promjena na političkoj sceni nova vlast ne bude htjela. U tome se naše profesije razlikuju, ali oni to nikad, bojim se, neće shvatiti.

Hrvatski Hoover

* Koja su to saznanja iz Vaše buduće knjige toliko mogla razbjesniti Josipa Perkovića?

– Pitao sam ga poznaje li stanovitog Marka Bekavca iz Imotskog, inače bivšeg tjelohranitelja Marinka Božića. Pitao sam ga je li upoznat s činjenicom da se ta osoba, koja se nezavisnim novinarima predstavlja kao trgovac informacijama, a koja je i meni u nekoliko prigoda bila informator, određenog dana pojavila u njemačkom gradu Augsburgu, predstavljajući se kao novinar jedne novinske kuće iz Zagreba, tražeći Josipa Majerskog. Pitao sam, dakle Perkovića je li mu poznato da je taj Marko Bekavac sav bijesan mene nazvao iz Augsburga, buncajući o nekakvom ubojstvu, pucanju u koljena i slično…. Perković je samo vikao da on s tim nema ništa. Zatim sam ga upitao ima li spoznaje o tome da su dvojica hrvatskih dužnosnika – s time da sam mu naveo njihova imena i on ih ima na snimci našeg razgovora – određenog datuma naručili za nagradu od 200.000 DM, preko jednog čovjeka iz Mostara, Josipa Majerskog. Opet je uzbuđeno ponavio da on s tim nema ništa. Pa, ako je već obavještajac, ako je službena osoba, i ako je s njegovom dužnošću nespojivo davati intervju, mogao je od mene zatražiti da mu dam svoj iskaz o možebitnim krivičnim djelima koja se pripremaju. No, on to nije zatražio i time je pokazao da svoju dužnost ne obavlja profesionalno, što me je dodatno razočaralo.

* Zašto ste Perkovića u svojoj kolumni u “Globusu” nazvali hrvatskim Edgarom J. Hooverom?

– Mislim da bi on trebao biti ponosan na taj kompliment. Možda ga i nastavim komplimentirati, ako se kroz određeno vrijeme ne otkrije da postoji bivši jugoslavenski obavještajac koji vjeruje da u rukama drži jače karte. Da skratim. Poznato je da je Hoover bio šef FBI-a kroz 40 najkontroverznijih godina povijesti SAD-a u 20 stoljeću. Ha HTV-u u američkim dokumentarnim emisijama možemo vidjeti kako se za njega govori da je upravljao američkim predsjednicima, pravio dogovore s mafijom… Hoover i Perković ne moraju biti slični po sadržaju onog što su radili, ali pretpostavljam da im se metode rada podudaraju.

 Slike preuzete sa 45lines.com