Blaž Zgaga: Istraživački novinari su nada kada politika preuzme istražne i pravosudne institucije

Kaže da kad je priča objavljena „novinar automatski dobija veći stepen sigurnosti“, jer oni koji učine prestup i krivična dela koja su otkrivena u priči žele da se novinaru ništa ne dogodi, jer će biti prvi osumnjičeni.

„Vrlo su retki slučajevi da su novinari bili ubijeni iz osvete što su objavili priču, ali više je vjerovatno da su bili ubijeni zbog sprečavanja objave priče. Ovo su mi potvrdili i neki eksperti“, kaže Zgaga.

On kaže da se kontrolom medijima može postići sprečavanje novinarskih istraživanja, s mnogo manjim troškovima i rizicima.

„Mnogo efikasnije je sprečavanje istraživačkog novinarstva kupovinom i nadzorom medija, otpuštanjem istraživačkih novinara, neobjavljivanjem kvalitetnih nezavisnih istraživanja i sustavnom diskreditacijom istraživačkih novinara, što je nažalost prečesto“, rekao je UNS-u Zgaga.

Zgaga kaže da je u državama regiona „generalno bezbedno, ali teško“ bavite se istraživačkim novinarstvom, posebno jer su „medijski vlasnici kupili medije pre svega da spriječe objave pravih istraživačkih priča, a ne da bi ih podržavali i promovirali istraživačko novinarstvo“.

„Mislim da su lokalni moćnici već davno shvatili da ako ubiju novinara privući će pažnju na sebe i mogu završiti u zatvoru, osobito zbog međunarodnog pritiska“, kaže Zgaga.

Nalogodavci često nepoznati, počinioci plaćaju cenu ubistava novinara

Zgaga je u razgovoru za UNS podsetio na slučajeve ubistava istraživačkog kolege Jana Kucijaka (Ján Kuciak) kojeg je upoznao, i malteške novinarke Dafne Kauruan Galicije (Daphne Caruana Galizia), koji pokazuju da „ubistva novinara mogu dovesti počinitelje na višegodišnji zatvor“.

„Slučaj ubistva gruzinsko-ukrajinskog novinara Georgija Gongadzeja (Georgiy Gongadze) iz 2000. godine, poslije koga su bili na duge zatvorske kazne osuđeni vrlo visoki pripadnici represivnog sustava u Ukrajini pokazuje da novinari i na području tranzicijskih post-komunističkih država ipak uživaju neki oblik zaštite“, rekao je Zgaga.

Ističe da kazne ne mogu vratiti živote ubijenih novinara, ali pokazuju da će počinioci plaćati visoku cenu, ako ih ubiju.

Podseća da su „pripadnici Crvenih beretki još uvijek u zatvoru zbog ubistva osnivača ‘Nacionala’ Iva Pukanića 2008. godine“.

„Ako će netko napasti ili ubiti novinara, međunarodna javnost će tražiti kažnjavanje počinitelja ubojstva. To je pozitivno, ali naručitelji napada često ostaju neotkriveni. To ostaje najveći problem i pokazuje da su naručitelji vjerovatno povezani s najvišim društvenim strukturama, možda i dio njih, te da možda uživaju neki imunitet od progona pravosudnih organa“, kaže Zgaga.

Dodaje da hapšenje i osuđivanje počinilaca pokazuju da organi mogu biti efikasni kad to žele, ali samo na nivou njihovog otkrivanja.

Nikada nisam odustajao od objavljivanja priča i kada sam dobijao pretnje smrću

Zgaga za UNS kaže da mu je „više puta ozbiljno prećeno smrću“ i da je imao policijsko operativno obezbeđenje, posebno kada je istraživao paravojne i paraobaveštajne jedinice u Sloveniji i aferu „Patria“.

„Uživao sam i nezvanično podršku finskih vlasti, jer su one  poručile slovenskoj, da ako mi se nešto dogodi, da će to biti veliki međunarodni skandal. U 2013. dobio sam i drugu potvrdu da je malo falilo da me ubiju 2000. godine, kad sam otkrio aferu ‘Sava’, u kojoj su američki vojni obavještajci u suradnji s slovenskima špijunima operirali protiv tadašnje SRJ“, kaže Zgaga.

Ističe da je „velike pretnje i pritiske“ imao i posle 2014. godine kada je u Ljubljani pisao o prodaji oružja Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini za vreme embarga Ujedinjenih nacija koju je odobrio bivši predsednik Slovenije Milan Kučan.

„Tad su ozbiljno prijetili smrću i drugim osobama koje su mi bliske i to samo zbog toga što su osobno povezane sa mnom. A protiv mene su upotrebljavali metode, koje je smislio Štazi“, kaže Zgaga.

Ističe da su mu pretnje i pritisci donosili dodatan stres, ali da nikada nije odustajao od objavljivanja svojih istraživanja.

Novinari ne hapse i osuđuju ljude, već objavljuju u javnom interesu

Reagovanje zvaničnih institucije posle objavljivanja istraživačkih priča, kaže Zgaga, veoma je retko, ali je on, i kad do reakcije dođe posle objavljivanja njegovih istraživačkih priča, ravnodušan.

„Dobar je osjećaj. To je dodatna potvrda da sam dobro obavio svoj rad. Sa druge strane imao sam priliku razgovarati na mnogim radionicama s mlađim kolegama, koji su često razočarani što nema nikakvih zvaničnih reagovanja poslije objave. Ali u pitanju je, prema mom mišljenju, pogrešno shvatanje“, navodi Zgaga.

Ističe da novinari ne hapse i osuđuju ljude, nego obaveštavaju javnost o temama u javnom interesu.

„Mi pišemo u medijima gdje je najgora posljedica gubitak ugleda osobe u javnosti, a tužitelji i suci mogu ih lišiti slobode i prikupiti mnogo novaca kroz novčane kazne ili oduzimanje ilegalno stečene imovine“, kaže Zgaga.

Dodaje da kada je objavljena istraživačka priča novinarski rad je završen, a druge institucije treba da odrade svoj posao u skladu sa zakonom.

„Kad je u javnosti mnogo dobrih istraživačkih priča u javnom interesu, a sa druge strane tužitelji ne reagiraju, ovo može dovesti do sve većeg nepovjerenja ljudi u državne institucije, politiku i samu državu, što na kraju može dovesti do gubljenja legitimiteta i vlasti i institucija“, rekao je UNS-u Zgaga.

Kaže da je to jedan od razloga što se u medijima „pod kontrolom politike i lokalnih moćnika ne objavljuje prave istraživačke priče, ali još uvijek se mogu objaviti u nezavisnim medijima ili kroz prekograničnu istraživačku suradnju“.

„Novinari ne treba da razmišljaju kako će nekoga poslati u zatvor. To je zadatak policije i tužitelja. Zadatak novinara je izvještavanje i istraživanje o važnim stvarima u javnim interesu i informiranje građana, kako bi doneli bolje odluke na izborima“, kaže Zgaga.

Iako je istraživačko novinarstvo pod pritiskom, ima važan uticaj na društvo

Na pitanje UNS-a da li istraživačko novinarstvo, zbog pritisaka i zastrašivanja od strane moćnika, može da opstane u državama u regionu, Zgaga kaže da može.

„Uvijek će postojati pojedinci, koji će pokušati istinu iznesti vani. Bilo kao whistle-bloweri (prim. nov. uzbunjivači) ili kao istraživački novinari. Vjerujem da je tako i svugdje na području bivše Jugoslavije. Ali treba naći pravu priču i objaviti je na najoptimalniji način“, kaže Zgaga.

Kao primer pritiska moćnika na novinare naveo je aferu „Patria“ o korupciji kroz nabavke finskih borbenih vozili, u vreme kada je 2008. godine Janez Janša bio premijer Slovenije.

Tada je, kako kaže Zgaga, „pola novinara okrenulo leđa prema vjetru, a druga polovica je uplašeno šutjela“, zato što je u Sloveniji bilo izvesno da će Janša biti na vlasti još najmanje dva mandata.

„Srećom smo s finskim kolegom Magnusom Berglundom uspostavili kontakt u maju 2008. godine. On je tada imao plan objave 1. septembra, prema uredničkoj odluci finske javne televizije. Imao je dobar izvor u preduzeću ‘Patria’, koji se javno razotkrio 2012. godine“, navodi Zgaga i dodaje da je to bio potpukovnik finske vojske, koji je bio i vojni savjetnik “Patrie“.

Kaže da posle višemesečnih istraživanja nijedan veći slovenački medij nije hteo da objavi ovu priču, ni Dnevnik i Mladina, a koji nisu bili pod nadzorom Janšine vlasti.

„No, kad je bila priča objavljena 1. septembra nastao je velik skandal u obe države. Slovenija je imala čak vanrednu sednicu parlamenta zbog toga, poslala je dvije diplomatske note Finskoj i tražila povlačenje istraživačke priče“, navodi Zgaga.

Ističe da je tada imao „ozbiljne prijetnje smrću“, ali da je na kraju, na parlamentarnim izborima koji su bili tri nedelje posle objavljivanja priče, Janševa stranka SDS izgubila izbore i vlast.

„Kasnije, u 2009, osnivani su i Nacionalni istražni ured i Specijalizirano tužiteljstvo. Finska je blokirala ulazak Slovenije u Organizaciju za ekonomski razvoj i suradnju (OECD) što je bio vanjskopolitički prioritet Slovenije, dok se ne počne s policijskom istragom afere ‘Patrie’“, kaže Zgaga.

Navodi da je Janša bio osuđen na „redovnim sudovima na dvije godine zatvora, da bi kasnije skandaloznom političkom odlukom ustavnog suda, koji je tražilo novo suđenje, cijeli slučaj završio u zastari“.

Ovaj slučaj pokazuje da istraživačko novinarstvo, iako je pod velikim pritiscima i pretnjama, „može još uvijek imati važan utjecaj na društvo i da je još uvijek živo“.

„I nešto slično se može dogoditi u bilo kojoj državi u ovoj regiji. Zamislite samo da neki novinar iz regije pronađe i dokaže vešemilijunski mito ili samo obećanje primanja mita za nekog predsjednika ili premijera i to objavi u suradnji s najuglednijim inostranim medijima? Uvjeren sam da bi to imalo ozbiljne posledice“, kaže Zgaga.

Neophodna je prekogranična saradnja istraživačkih novinara

„Kad kriminalne strukture, politika i poslovni ljudi surađuju preko granica neophodna je i prekogranična suradnja i za istraživačke novinare. Samo na taj način je moguće istražiti sumnjive transakcije prljavog novca, koji je najčešće izvučen u treće države, pre svega u poreske oaze“, kaže za UNS Zgaga.

Moć prekogranične saradnje istraživačkih novinara, kaže Zgaga, dokazuju „velike istrage Europske istraživačke suradne (European Investigative Collaboration – EIC) i Međunarodnog konzorcija istraživačkih novinara (International Consortium of Investigative Journalists – ICIJ) koje su dovele do mnogih istraga i presuda“.

Zgaga kaže da je telo za saradnju pravosuđa Evropske unije (EU) „Eurojust“ u februaru 2019. godine osnovalo „Joint Investigation Team“, u kojem sarađuju tužioci iz devet članica EU, a koji su javno objavili da će pokretati istrage na osnovu nalaza novinarskih istraga.

„Moguće je očekivati još interesantnih pravnih sudskih postupaka u budućnosti. S druge strane, suradnju mogu tražiti i tužitelji sa ovih prostora“, kaže Zgaga.

Navodi da su hrvatski nedeljnik „Nacional“ i EIC preneli veliko istraživanje kolega nemačkog lista „Der Spiegel“ u kojem se otkrivaju milionski sumnjivi poslovi fudbalskih agenata Nikole Damjanca i Falija Ramadanija, a koji imaju veliki uticaj na karijere više od polovine srpske fudbalske reprezentacije.

Navodi da je u ovakvim transferima „često oštećen lokalni fudbalski klub i poreska uprava, što bi moglo biti interesantno i za srpske tužioce“.

„Važna je objava istraživačke priče, da ljudi saznaju istinu. Ovakve pravne posljedice samo mogu biti dodatna potvrda, da su novinari profesionalno i dobro odradili svoj posao“, navodi Zgaga.

Na pitanje UNS-a da li u bazama podataka koje su mu dostupne ima ljudi iz Srbije koji novac prebacuju u „poreske oaze“, Zgaga kaže da ima „više bogatih ljudi iz Srbije“ u njima.

„Prije nekoliko godina intenzivno sam istraživao srpske aktere u aferi ‘Swiss Leaks’, gdje smo pronašli milijune Vuka Hamovića, Zorana Ivkovića i Zorana Drakulića u švajcarskoj podružnici velike banke HSBC“, kaže Zgaga.

Navodi i da je pre dve godine istraživao, u okviru Malta Files, poslovanje američkog investitora Marka Crandalla u poreskim oazama i njegove poslovne veze sa srpskom premijerkom Anom Brnabić.

„Kad je ona poslije rada za Crandalla postala ministrica za javnu upravu sve su regulatorne prepreke za izgradnju vetroelektrane Dolovo nestale i potpisan je ugovor o garantiranoj cijeni električne energije u iznosu od 523 milijuna eura u idućih 12 godina, koje će plaćati srpski korisnici električne energije“, navodi Zgaga.

Kaže da se iz zvaničnih dokumenata može videti da se ovaj inostrani investitor služi „mnogim poreskim oazama u svom poslovanju“.

 Često su istraživački novinari jedina nada

Zgagin savet za mlade istraživačke novinare je da istraju na tom putu, uče nove metode prikupljanja informacija, kao i da rade „na najbolji etički način“.

„Često su istraživački novinari jedina nada, osobito kad je politika preuzela sve najvažnije istražne i pravosudne institucije. Velikog novca u tom poslu nikad nema i neće biti, ali je dobar osjećaj kad se vidi kako objava istine stiže do sugrađana i time nekad donosi promjene na bolje“, kaže Zgaga.

Blaž Zgaga je koautor trilogije „U ime države“ o krijumčarenju oružja ’90-ih godina za vreme rata na području bivše Jugoslavije i UN-ovog embarga. Otkrio je 2000. godine da su slovenačka obaveštajna služba (OVS) i američka vojna obaveštajna služba (DIA) sarađivale u operaciji „Sava“ protiv SRJ, zbog čega je optužen za otkrivanje vojnih tajni. Pretilo mu je do pet godina zatvora, ali je oslobođen optužbi.