Frane Maroević: Ubistvo Slavka Ćuruvije, kao i drugi nerešeni zločini nad novinarima, ohrabruju one koji su spremni ubiti da bi nekog ućutkali

Frane Maroević (foto: Ronja Koskinen / International Press Institute)

Novoizabrani izvršni direktor Međunarodnog instituta za štampu (IPI – International Press Institute) najvećeg udruženja nezavisnih urednika i novinara sa sedištem u Beču, Frane Maroević, dugogodišnji je medijski radnik poreklom sa naših prostora.

Pre nego što je došao u IPI, Maroević je radio i kao direktor kancelarije predstavnice za slobodu medija pri OEBS-u, bio je glasnogovrnik Evropske unije u Bosni i Hercegovini i novinar BBC. Odlično je upoznat sa problemima sa kojima se susreću novinari u Evropi, uključujući najteže zločine kao što je ubistvo Slavka Ćuruvije.

Cenzolovka: Šta očekujete od suđenja pred Apelacionim sudom, da li će sud imati snage da kazni visoke funkcionere tajne službe Miloševićevog režima?

Frane Maroević: Ono što svi očekujemo je da se konačno dovedu pred lice pravde svi oni koji su učestvovali u ubistvu Slavka Ćuruvije. Strašno je da je Ćuruvija ubijen usred bijela dana pred svojom kućom na Vaskrs. Strašno je da su očigledno ubistvo počinili visoki funkcioneri i operativci Resora državne bezbednosti što znači da su ga ubili državni organi, i strašno je da nakon 24 godine ovo ubistvo nije riješeno. U ovom slučaju pravosuđe u Srbiji treba dokazati da može ovo dovesti do kraja.

TRAGIČNO JE ŠTO JE POTREBAN OGROMAN PRITISAK DA BI SE NEŠTO POSTIGLO

Cenzolovka: Pratite i suđenja za ubijene novinare na Malti, u Slovačkoj i u Grčkoj. Da li ste optimista po pitanju ishoda? Postoji li nesto u radu sudskih organa neke od ove tri države koje su članice EU, što bi bila dobra prepruka za Srbiju?

Maroević: Mislim da je veliki publicitet nakon ubistva Dafne Karuane Galicije kao i neumorna kampanja njene obitelji, pogotovo sinova, glavni razlog da je nešto učinjeno kako bi se osudili ubojice i pokrenuo postupak protiv optuženog nalogodavca.

Prije par dana sam bio u Slovačkoj gdje smo obilježili petu godišnjicu ubistva Jana i Martine, tu je glavni pokretač promjena bila javnost. Bio sam također u Bratislavi na demonstracijama nakon ubistva i desetine tisuća ljudi koji su izašli na ulice su jasno rekli da je nedopustivo da se ubijaju novinari.

Na žalost, još nismo vidjeli pomaka u istrazi za ubistvo Giorgosa Karaivaza u Grčkoj. I tu je potrebno dalje nastaviti pritisak na Grčke vlasti.

IPI neće posustati, no kao što smo vidjeli sa ubistvima Dafne, Jana i Martine, potreban je ogroman pritisak da se nešto postigne i to je tragično. Osnovna obaveza svake vlasti je zaštita naših života i strašno je da ih se treba siliti da rade svoj posao, da brzo i profesionalno istraže i dovedu pred sud sve koji su uključeni u ubistva.

Cenzolovka: Koliko su ovakve presude značajne za slobodu govora i medija, za demokratske procese u Srbiji?

Maroević: Svaki napad na novinare je napad na sve ljude koji slobodno razmišljaju, slobodno govore i koji su spremni tražiti odgovore. Novinari su prvi na udaru jer su oni ti koji postavljaju teška pitanja i traže odgovore za sve nas. Ubistvo Slavka Ćuruvije, kao i neriješeni slučajevi Milana Pantića i Dade Vujasinović daju snagu i ohrabruju one koji su spremni ubiti nekoga kako bi ga ušutili. Takva situacija je kompletno suprotna od demokracije, slobode govora i slobode medija. U tom pogledu Srbija je pokazala ogroman pozitivan korak osnivanjem komisije koja je ponovo otvorila istrage u ova tri slučaja (Komisije za istraživanje ubistava novinara, prim. nov). To može biti primjer drugim zemljama, no sada treba dovesti ubojice i naredioce ubistava pred lice pravde.

Cenzolovka: Slavko Ćuruvija je ubijen tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji, i to kao kao jedan od najozbibljnijih kritičara režima Slobodana Miloševića. Koliko su, po vašem mišljenju, mediji imali veze sa ratom i sa mirom? Da li ste zadovoljni time koliko je urađeno na rešavanju sudbina novinara ubijenih tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji?

Maroević: Da, strašno je da su početkom 90-ih mediji bili instrument za širenje mržnje, za dizanje tenzija, za dehumaniziranje drugih, za pripremu za ratove. Donekle sam poznavao prijeratnu Jugoslaviju i znam da takve mržnje među ljudima nije bilo, pogotovo na nivou stoljetnih drevnih mržnja o kojima su neki govorili kao iskrama za ratove. To sam potvrdio pričajući s ljudima u Bosni i Hercegovini, gdje su obitelji tijekom rata podjeljene, prijatelji, kumovi susjedi preko noći postali neprijatelji.

Iz tog razloga medijske reforme poslije rata su s pravom bile prioritet međunarodne zajednice. Stekao sam ogromno iskustvo radeći s domaćim i stranim stručnjacima na uspostavi nezavisnog medijskog regulatora, na reformi javnih emitera – koja na žalost nikada nije dovršena – i na podršci nezavisnim medijima.

Što se tiče pitanja sudbine ubijenih novinara tijekom ratova, nedavno sam dobio knjigu istaknutog novinara iz BiH Mirze Čubre Ubijanje istine o Bosni, u kojoj predstavlja živote i sudbine novinara koji su ubijeni ili nestali tijekom rata u BiH i njihove ubojice nikada nisu dovede pred lice pravde. Iz te perspektive je suđenje ubojicama Slavka Ćuruvije ogroman korak naprijed.

Cenzolovka: Da li je slučaj Ćuruvija uporediv sa, na primer, rešavanjem ubistva Ive Pukanića, hrvatskog novinara i izdavača Nacionala, koji je izgubio život 2008. godine u eksploziji bombe koja je bila postavljena ispod njegovog vozila?

Maroević: Ne bih ulazio u poredbe, no mislim da želite ukazati na to da su egzekutori ubistva Ive Pukanića osuđeni a nalogodavci nikada do kraja rasvijetljeni.