Pljuvanje u lice

Tog jutra kada sam uletio u stan Dejana Anastasijevića, prvo što mi je upalo u oči nisu bile rupe od gelera po plafonu, zidovima i namještaju – uključujući i one na svega nekoliko centimetara od iznad bračnog kreveta i jastuka – već komadi prozorskog stakla svih veličina razbacani po cijeloj sobi. Poput Dejana, poput svih nas sa iskustvom izvještavanja iz ratova u bivšoj Jugoslaviji, znao sam da je ta srč jednako opasna kao i fragmenti „kašikare“. Tada, kao i sada, ostalo mi je nejasno kako su moji prijatelji Dejan i Lidija prošli nepovređeni; to nema nikakve veze činjenicom da pukim slučajem druga bomba postavljena sims nije eksplodirala – i ova jedna lako je mogla biti fatalna. Srećom nije.

Prošlo je deset godina od ovog mučkog i jezivog pokušaja ubojstva. Istraga, uprkos različitim obećanjima i nagovještajima, nije dala nikakav rezultat. Sam Dejan je u tekstu „Ko mi je stavio bombe na prozor“ (Vreme, broj 876; 18. oktobra 2007.) napisao sljedeće:

„Prošle godine (2006.) sam iz Haškog suda bio upozoren da je lider Radikala Vojislav Šešelj sastavio nekakav spisak potencijalnih svedoka koje bi trebalo eliminisati ili zastrašiti, te da sam na tom spisku i ja. Spisak je poslao u Beograd po svojoj supruzi Jadranki, pa joj je nakon što je to otkriveno jedno vreme bilo zabranjeno da posećuje muža. Razlog zbog koga sam se našao na spisku jeste moje svedočenje protiv Slobodana Miloševića 2002. godine, iz koga je deo koji se odnosi na Šešelja tužilaštvo uvrstilo u dokaze protiv vojvode. Taj deo će na sudu biti podnesen u pisanoj formi – dakle, tužilaštvo me ne zove kao svedoka – ali Šešelj ima pravo da traži da me unakrsno ispita, te da se dokaz odbaci ako se ne pojavim na sudu ili ako mi se, ne daj bože, nešto desi. Inače, Šešelj je pre nekoliko meseci na statusnoj konferenciji tražio od suda da iz dokaznog postupka izbaci tri pisana iskaza čiji su autori u međuvremenu preminuli. Zamalo da ja budem četvrti“.

Dejan u tekstu iznosi ove i druge činjenice – sumnja, ali ne tvrdi da su Šešelj i Jovica Stanišić protiv koga se vodio proces pred Haškim tribunalom, povezani sa bombom na njegovom prozoru. A i kako bi – otkrivanje nalogodavca i izvršioca ovog zločina ionako nije, niti može biti njegov posao.

„Optužujem, međutim, organe otkrivanja i gonjenja da nisu smogli volje i hrabrosti da otklone opasnost za mene i moju porodicu“, piše zato Dejan.

Ta rečenica aposlutno je istinita i duboko poražavajuća: Šešelj je ponovo u Srbiji, ali još nije ispitan na okolnosti slučaja. Možda s tim ima neku veze i gomila najogavnijih bljuvotina i laži koje je protiv Dejana nakon što je pukom srećom preživio eksploziju „kašikare“, ali i ranije, izgovorio tadašnji generalni sekretar Srpske radikalne stranke i današnji predsjednik svega u Srbiji – Aleksandar Vučić.

Međutim, ono što svakog normalnog čovjeka ponovno tjera da iskoči iz sopstvene kože jeste Šešeljeva izjava, zapravo – gola, neuvijena prijetnja – povodom desetogodišnjice ovog pokušja ubojstva.

„Ja da sam hteo da ubijem Dejana Anastasijevića, ja bih ga sigurno ubio – nema nikakve sumnje“, rekao je lider radikala za „Insajder bez ograničenja“.

Drugim rječima, Šešelj se osjeća dovoljno moćnim i zaštićenim pa bahato poručuje da kad on odluči nekog likvidirati, tome nema spasa, uključujući i novinara „Vremena“; ima on svoje, apsolutno pouzdane metode.

Po tko zna koji put, Šešelj je pljunuo u lice pravdi, elementarnom moralu i svemu ljudskom. O njegovom liku i dijelu svjedoče nepregledni tomovi najodvratnijeg šovinizma, uvreda, kleveta i laži koje je izrekao i, kao posljedica njih, sve one kolone pobijenih , oskaćenih i protjeranih čiji se kraj i dalje ne da sagledati, sva ona stratišta, zgarišta i groblja za vrijeme ratova u bivšoj Jugoslaviji.

A Dejanov lik i dijelo? Dejan Anastasijević je čovjek čiji novinarski rad, poput plamena svijeće dok se dlanom štiti od vjetra, osvjetljava pomračinu dosljednom borbom za humanost, vladavinu prava, mir i još mnogo toga što životu daje smisao. Kome nije jasno, neka pogleda neki njegov tekst i samo će mu pući pred očima.