Sloboda kao pravo na streljanje ili kako su novinari „Slobodnog tjednika“ zamračivali sliku ubistva da se ona nikad ne bi razvila do kraja

Šta se nalazi u pismu na kom je bio ispisan primalac, ali ne i ko šalje, prvi su saznali policajci.

Bila su to tri papira velikog formata presavijena više puta. Kopija naslovnice i teksta na dve strane iz hrvatskog nedeljnog tabloida Slobodni tjednik (ST).

Do danas ovaj tekst ostaće najvredniji dokaz za istragu ubistva šabačke ekipe tada Radio-televizije Beograd, danas Radio televizije Srbije, koja nikada nije vođena.

Dobri ljudi

Tekst poslat porodici Amidžić u ruke policije je dospeo krajem oktobra 1991. godine.

Mlada šabačka medijska ekipa likvidirana je iz zasede 9. oktobra 1991. Na banijskom ratištu u Hrvatskoj, u izrešetanom automobilu, bili su novinar Zoran Amidžić (41), snimatelj Bora Petrović (32) i pomoćnik snimatelja Dejan Milićević (24). Put im je pokazivao mobilisani urednik u Radio Šapcu Sretan Ilić (42).

Malo je bilo verovatno, da će iko u Srbiji u ratno vreme, skoro pa istovremeno, imati priliku da pročita tekst objavljen u hrvatskoj štampi 17. oktobra 1991.

„Uvek je bilo dobrih ljudi“, kaže Snežana Amidžić više od tri decenije posle.

Ona smatra da je osoba koja je do danas ostala nepoznata htela da pomogne. I to je tačno, jer se radi o najvrednijem tragu koji je istraga mogla da ima.

U ST-ovom tekstu pod naslovom „Pucati na špijune bez zaustavljanja!“ punom neistina, pokazalo je istraživanje UNS-a, objavljeni su i originalni dokumenti.

Jedan dokument sadržao je dvadeset imena šesnaestogodišnjaka iz rukometnog kluba „Metaloplastika“ iz Šapca pored kojih su bili pisaćom mašinom otkucani kućni telefoni i on se nalazio u Amidžićevoj torbici.

Ipak, nije tako prikazan. Umetnut je lažni potpis koji doslovce glasi: „Spisak dvadeset šabačkih četnika u Glini: je li to povod dolaska novinara i ubojstva?“

Originalni dokument kao ilustracija sa podmetnutim lažnim opisom u već konstruisanom tekstu trebalo je čitaoca da uveri da se sve slaže i da upravo gleda imena „četnika“ koji su došli u Glinu da ratuju protiv hrvatskih snaga.

U svojoj torbici Zoran Amidžić je imao lična dokumenta, među kojima i taj papir, a on je sadržao i ime njegovog maloletnog sina, takođe igrača „Metaloplastike“. I uz njegovo ime, kao i kod svih, bio je kućni telefon.

Osoba koja je poslala pismo možda je baš preko telefona došla do naše kućne adrese, iznosi pretpostavku Snežana.

Torbica njenog supruga, iz koje je Slobodni tjednik objavio dva dokumenta, nikada nije pronađena.

Ogromno vreme koje je prošlo od kada je tekst koji je umesto novinarstva pružio izmišljotine, uključujući i potpis autora Jovana Kubure, koji ne postoji, o čemu je UNS pisao, nije umanjio njegovu važnost. Upravo suprotno, u nedostatku zvanične istrage, ostao je jedina veza sa ubicama.

Visokotiražni ST objavio je dokumenta iz male, lične, tašne Zorana Amidžića, koju je nosio sa sobom kada je ubijen. Ko im je to dostavio?

Da UNS nije objavio da na osnovu obdukcionih nalaza, koji su takođe otkriveni u ovom novinarskom istraživanju, kolege iz šabačke ekipe nisu nosile vojne uniforme, možda bi ostala ispisana samo verzija događaja koju je ponudio ST – četnici, automatske puške, SMB uniforme.

Zli ljudi

Za manje od godinu dana od ubistva srpskih novinara na Baniji Večernji list objaviće „ekskluzivu“ u kojoj jedan od najpoznatijih novinara ST-a Robert Pauletić piše o neverovatnoj praksi za dotadašnju štampu.

Zapravo, on će kao nekadašnji zamenik glavnog urednika ST-a, iz prve ruke ispisati u junu 1992. godine za neke pokajnički, za druge osvetoljubivi feljton, koji je već u naslovu gađao bivšeg šefa. Zvao se: „Sto laži Marinka Božića“.

Pravu buru na hrvatskoj medijsko-političkoj sceni izazvalo je Pauletićevo pisanje u kom proziva savetnike predsednika Franje Tuđmana za saradnju sa ovim tabloidom, piše o strahu novinara da napuste Božića koji se sa svima poigrava, poseduje podatke iz prvatnih života ljudi, vara poslovne partnere, još gore, svog oca, izmišlja autore u novinama, ima dovoljno moćne saveznike da ne završi na sudu, vodi promiskuitetan život i ne preza da čini zlo.

Jedna od Pauletićevih rečenica sa samog početka četvrtog nastavka Večernjakovog feljtona koju piše ispod naslova „Laž najtiražnija roba“ daje okvir za razumevanje brojnih tekstova ST-a. Pa tako i iskonstruisane priče koju su objavili nakon ubistva šabačkih novinara.

„Samo izuzetno novinska neistina može biti djelimice opravdana. Riječ je o tzv. ratnoj laži, kad se pomoću neke neistine ili konstrukcije oslabljuje neprijatelj“, napisaće Pauletić.

Pre nje napisaće još nekoliko rečenica sa kojima otvara priču o lažima koje prodaju tiraž.

Evo kako glase:

„Što je ST-u laž, a što istina? Koliki je postotak vjerodostojnih informacija? Kako uopće nastaje novinska laž? To su pitanja na koja nije lako kratko odgovoriti, jer je riječ o kompleksnom problemu s kojim se do pojave Božićeva lista nikada prije nije susrela hrvatska žurnalistika, a duboko sumnjam da igdje u svijetu postoji časopis koji toliko laže.“

Ljudi koji se sećaju

Jugoslovenskoj javnosti diplomirani novinar Robert Pauletić postao je poznat kao najmlađi pobednik čuvenog kviza „Kviskoteka“.

Na njegovu novinarsku prošlost kao ST-ovog urednika podsetio je i Hrvoje Šimičević koji je u zagrebačkim Novostima, isto u junu, ali 2016. godine, pustio svoj „mali feljton“ od tri nastavka.

Kao okidač poslužilo je to što je početkom 2016. godine Pauletić u 51-godini izabran za zamenika ministra turizma u Vladi Hrvatske.

„Kako je strijeljao Robert Pauletić“ naslov je prvog dela te trilogije u kom novinar čitalaštvo podseća da su dok je čovek iz naslova bio zamenik, a potom i glavni urednik Slobodnog tjednika, objavljeni „huškački popisi s imenima, adresama i telefonskim brojevima najmanje 200 građana“.

„Prokazivani su kao navodni `KOS-ovci`, `četnici` i `unutrašnji neprijatelji`, što je rezultiralo uličnim nasrtajima, izbacivanjima iz stanova i s radnih mjesta, premlaćivanjem i smrtnim slučajevima“.

Na priču koju je prethodno objavio osiječki novinar Drago Hedl o ocu koji se ubio posle maltretiranja okoline zbog lažne objave ST-a da mu je sin na srpskoj strani, nadovezao se Šimičević. Sreo se 25 godina posle objaljenog spiska u ST-u sa nekadašnjim oficirom JNA iz doba SFRJ, zatim vojnikom hrvatske vojske, i njegovom suprugom. Ono što su govorili objavljeno je pod nekim drugim imenima, radi zaštite. Nekadašnji vojnik nije se voljno sećao i želeo je pre zaboraviti, dok je supruga sačuvala primerak ST-a.

Baš kao i kod ubistva šabačke ekipe, gde se kao potpisnik teksta pojavio izmišljeni Jovan Kubura, i u ovom slučaju nepostojeći novinar Zvonimir Hrpka preuzeo je odgovornost za napisano.

Istraumirani ljudi

Šimičević piše da je istražujući sudbine ljudi sa spiskova otkrio kako je više njih ubijeno nakon što su im imena osvanula u ST-u.  Penzionisani radnik sisačke rafinerije Dragan Rajšić nestao je u avgustu 1991. godine, pošto je osvanuo na ST-ovom popisu KOS-ovaca u Sisku. Osim na ovaj, novinar zagrebačkih Novosti, podsetio je i na slučaj progona sudije u Splitu.

„Imala sam silnih problema zbog objave imena u ST-u, od prijetnji do drugih oblika zastrašivanja. Ne samo zbog toga, jer znate kakva je tada bila klima, ali to je u svakom slučaju doprinelo svemu. Ispalo je da sam vođa četničkog pokreta, a da mi je brat dostavljao nekakve informacije na barikade“, rekla je Šimičeviću, između ostalog, sudija Sovjetka Režić.

Ona je ispričala da joj je na suđenju, jer je tužila ST, mladi novinar dobronamerno rekao kako je dobro prošla jer je bilo onih koji su „plivali Dravom u Osijeku zbog popisa ST-a“.

Srbina iz Dubrovnika, koji je, posle 25 godina, govorio sa Šimičevićem za Novosti takođe ne želeći da mu se pominje stvarno ime, isprebijali su i razbili kuću, pošto je osvanuo na ST-ovom spisku četnika. U tekstu „Zbog pisanja ST-a polomili su mi rebra“ pričao je o napadima i maltretiranju kroz koje je prošao. Traumi koju nose deca.

Strah da nešto može da se dogodi deci držao je i Snežanu Amidžić podalje od ideje da pokrene postupak u Hrvatskoj zbog ubistva supruga. Ostala je sama da odgaja dvoje dece. Informativno novinarstvo kojim se bavio Zoran, diplomirani istoričar i izuzetno talentovani reporter po svedočenju kolega,  više nije bila opcija ukoliko bi sin krenuo očevim stopama.

Ipak, sve vreme, verovala je u istragu. Ako ništa, bar u novinarsku. Od nje je UNS davnih godina i dobio kopiju teksta iz ST-a, od kog sve i kreće.

(Nastaviće se)