Srbija je dobrovoljni faktor nestabilnosti na Balkanu

Nezavisno društvo novinara Vojvodine često je na udaru prorežimskih ekstremista u Srbiji, a njegovi članovi skoro svakodnevno su izloženi ozbiljnim prijetnjama u potpunoj atmosferi nekažnjivosti. U posljednjem incidentu takve vrste članovi srpske ultranacionalističke organizacije Zavetnici nasilno su prekinuli projekciju dokumentarnog filma Aleksandra Reljića “Kosovo Nazdravlje! Gëzuar!”, u prostorijama Media Centra NDNV u Novom Sadu. Koautor filma i programski urednik NDNV-a Dinko Gruhonjić za Avangardu govori o sve učestalijim i drskijim napadima na novinare u Srbiji koji nisu po volji vladajućeg režima, o apsolutizmu Aleksandra Vučića, te o ulozi Srbije na regionalnoj političkoj sceni

Šta se tačno dogodilo na promociji filma “Kosovo Nazdravlje! Gëzuar!” u NDNV-u u Novom Sadu?

GRUHONJIĆ: Pripadnici ekstremističkih grupa, da ih tako nazovemo, koji se predstavljaju kao Zavetnici i Mlada srpska snaga, njih 40-ak, pokušali su ući na projekciju filma, međutim, policija koja je osiguravala skup i koja se ponašala profesionalno, uspjela je spriječiti većinu njih da uđu u salu. Uprkos tome, nekoliko ih je uspjelo ući i čim je počela projekcija filma skočili su, isključili projektor, stali ispred platna, držeći u rukama transparente i fotografije ljudskih organa, nazivajući nas izdajnicima i drugim pogrdnim imenima. Policija je brzo intervenirala, izbacila nasilnike napolje i mi smo nastavili gledati film, nakon čega smo održali malu tribinu, razgovor sa autorom i protagonistima filma. Nasilnici su sve to vrijeme stajali napolju, pred vratima naših prostorija i sačekivali su publiku na izlasku iz sale, provocirajući i dobacujući uvredljive parole. Zahvaljujući policiji koja je stajala između nas i njih, nije došlo do fizičkog nasilja. U mom bogatom iskustvu organiziranja sličnih događaja, moram reći da je ovo bio do sada najuporniji pokušaj da nas zastraše, ako ne i nešto više od toga.

NDNV je već duže vremena meta raznih ekstremističkih grupa i pojedinaca, prijetnji, pokušaja zastrašivanja, a da ne spominjemo brojne verbalne napade i uvrede sa kojima se nosite. Međutim, posljednji napad u Media centru je na neki način materijalizacija atmosfere kojoj ste Vi i Vaše kolege iz NDNV-a svakodnevno izloženi. Je li ovo bio prvi slučaj da ste imali efektnu zaštitu predstavnika policije, odnosno vlasti i šta vlasti generalno rade da procesuiraju brojne napade na NDNV?

GRUHONJIĆ: Niti jedna prijetnja smrću, koje su upućene meni i kolegi Nedimu Sejdinoviću, iako mi policiji doslovno na mjesečnoj bazi dostavljamo redovne izvještaje o svim slučajevima, nikada nije rasvijetljena, a kamoli procesuirana. Činjenica je da ti ljudi ne prezaju da nam otvoreno prijete smrću, pod punim imenom i prezimenom. Pred ovu tribunu su meni otvoreno poručivali da će mi baciti kašikaru, opet pod imenom i prezimenom. I to je kafkijanska situacija – policija sve prijave uredno primi, ali kao najčešće obrazloženje navodi kako “nema elemenata prijetnje” i tome slično, i upućuje nas na građanske parnice, ili nam naprosto kažu kako ne mogu da nađu počinitelje.

“Nasilnici su stajali napolju, pred vratima naših prostorija i sačekivali su publiku na izlasku iz sale, provocirajući i dobacujući uvredljive parole. Zahvaljujući policiji koja je stajala između nas i njih, nije došlo do fizičkog nasilja. U mom bogatom iskustvu organiziranja sličnih događaja, moram reći da je ovo bio do sada najuporniji pokušaj da nas zastraše, ako ne i nešto više od toga”

Pitam se kako im to uspijeva, budući da većina prijetećih poruka dolazi sa profila sa društvenih mreža, najčešće sa Facebooka, od osoba registriranih pod punim imenom i prezimenom. Naravno, u takvoj situaciji, možemo opravdano sumnjati da policija ne može da ih nađe, jer je i sama dio igre u kojoj smo svi i koju smo imali prilike nebrojeno puta gledati u Srbiji, nažalost, ponekad i sa tragičnim ishodima. Riječ je o zastrašivanju svih onih koji pokušavaju naglas reći šta misle o nacionalističkoj politici, koja davi Srbiju i cijeli prostor bivše Jugoslavije, evo već punih trideset godina. Ponekad se u šali pitam kakva je to država u kojoj smo kolega Sejdinović i ja državni neprijatelji broj 1. No, šalu na stranu, ponekad nam i nije svejedno, a nije nam ni smiješno, jer mislim da postoje razlozi za opravdani strah i od fizičkog nasilja. U svemu tome, nama je važno da se ne umorimo i da ne odustanemo, ne smijemo sebi dozvoliti da nas to parališe u poslu, jer je to, vjerovatno, generalni cilj svih tih nasrtaja na nas.

Ono što se dešava NDNV-u je zapravo primjer koji ilustrira kako u Srbiji prolaze novinari koji se “drznu” dići glas protiv vladajućeg režima. Šta to govori o stanju medija u Srbiji i načinu na koji se država odnosi prema njima?

GRUHONJIĆ: Država, odnosno aktualni režim, pokušava na sve načine da uguši bilo kakav disonantan glas, naročito kada su mediji u pitanju i oni su u tome, nažalost, uglavnom uspjeli, s obzirom da je velika većina mainstream medija u Srbiji apsolutno servilna, pokorena i služi isključivo kao propagandno oruđe Aleksandra Vučića i njegovog mafijaškog klana na vlasti u Srbiji. Nije to samo slučaj sa medijima, jer je slična situacija i sa pravosuđem, u kojem se, također, dešavaju pritisci na sudije, što je javnosti manje poznato, upravo, zbog straha samih sudija da o tome govore. I nije slučajno što autokratski vladar, kakav je Aleksandar Vučić, želi da uništi upravo pravosuđe kao nezavisnu granu vlasti, te medije, kao četvrtu granu vlasti, koja bi trebala da služi kao korektiv. Poruka je jasna: oni će nastaviti sa ovim, samo je pitanje hoće li sve preći u otvoreno fizičko nasilje, što smo mi u Srbiji imali devedesetih godina prošloga vijeka, ili će se zadržati na prijetnjama, zastrašivanju ili drugim oblicima pritisaka.

Tvrdite da iza napada na NDNV stoji Aleksandar Vučić? Možda ne kao direktni nalogodavac, već kao neko ko osigurava atmosferu nekažnjivosti za svakoga ko bi se nekako obračunao sa vama i novinarima koji ne pristaju da budu pokoreni?

GRUHONJIĆ: Ja to tvrdim zbog toga što oni ništa ne čine da procesuiraju odgovorne čime bi poslali jasnu poruku. Svojom šutnjom oni pokazuju da, zapravo stoje iza njih, da takvo ponašanje odobravaju. Sad, ne znam da on i ljudi oko njega direktno izdaju naređenja za tako nešto, ali je isto tako činjenica da tim povodom ništa ne poduzimaju. Ako prešutno podržavate nasilje, onda je to jasna poruka nasilnicima da mogu raditi šta hoće. Mi ovdje imamo paradoksalne primjere – poput klerofašističkog pokreta Obraz, kojem je Ustavni sud Srbije prije više od pet godina izrekao zabranu djelovanja, ali Obraz ne samo da djeluje, nego se i dalje pojavljuje u javnosti sa svojim obilježjima, policija osigurava njihove skupove, praktično štiti tu klerofašističku grupu, i tome slično. Nije to ništa novo za nas u Srbiji.

“Ponekad se u šali pitam kakva je to država u kojoj smo kolega Sejdinović i ja državni neprijatelji broj 1. No, šalu na stranu, ponekad nam i nije svejedno, a nije nam ni smiješno, jer mislim da postoje razlozi za opravdani strah, i od fizičkog nasilja. U svemu tome, nama je važno da se ne umorimo i da ne odustanemo, ne smijemo sebi dozvoliti da nas to parališe u poslu, jer je to vjerovatno i generalni cilj svih nasrtaja na nas”

U Bosni i Hercegovini ste devedesetih godina imali iskustva sa takozvanim paravojnim Miloševićevim formacijama, koje su činile nepojmljiva zla, najprije u Hrvatskoj, pa u BiH, a kasnije i na Kosovu, i treba znati da to nisu bile nikakve paravojne ni parapolicijske formacije, već su sve djelovale u sklopu sistema, koji ih je organizirao, naoružavao i objektivno kontrolirao. Mi se danas u Srbiji suočavamo sa istim tim paradržavnim organizacijama, koje služe za borbu, ovoga puta ne protiv takozvanog “spoljnjeg neprijatelja”, nego protiv “unutrašnjeg neprijatelja”. Onda su bili psi rata, a danas su psi poratnog stanja, za koje nikad ne znate kad će gazda da ih pusti s lanca i kada će oni da namirišu krv.

Kad govorimo o medijima u Srbiji i njihovom položaju, nemoguće je ne spomenuti onu “drugu stranu” koja sa režimom sklapa poslovne odnose ili sa njim ulazi u sukobe prema trenutnom odnosu snaga ili diktatu poslovnih ili političkih interesa. Naprimjer, nedavno je čelnik Adria media grupe Aleksandar Rodić uputio otvoreno pismo, sada predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću, puno žestoke kritike. Kako gledate na sukob na relaciji Vučić – Kurir, koji sam Rodić otvoreno naziva “ratom”?

GRUHONJIĆ: Kurir očino ima novi zaokret u “uređivačkoj politici” i ja mislim da ništa od svega toga nije iskreno, već bih radije pretpostavio da se tu radi o nekim prljavim novcima, ili poslovima, ili sličnim stvarima. Što se tiče tog “rata” – Vučić već godinama prilježno radi na tome da podijeli Srbiju i u tome je uspio. Srbija je polarizirana na dva dijela. Jedan dio čini Srpska napredna stranka, koja operira po principu da je ološ shvatio da je došlo njihovo vrijeme, što sada koriste za pljačku nepojmljivih razmjera koja se dešava pred našim očima jer nema nikoga dovoljno moćnog da joj se suprotstavi. Na drugoj strani je većinski dio Srbije, koji nije u SNS-u, koji gleda kako će pobjeći odavde, koji živi jako teško. I jedan i drugi dio su puni bijesa, koji se svakog časa može izliti na ulice, što mi ne možemo predvidjeti. Taj kapacitet implozije u Srbiji je ogroman. Već sama činjenica da su danas u Srbiji 2017, dakle nakon rata u BiH, nakon rata na Kosovu, nakon bombardovanja Srbije od strane NATO-a, i dalje na vlasti isti oni ljudi, poput Vulina, Dačića, Nikolića, Vučića i drugih, govori da mi nismo raskrstili sa prošlošću, te da imamo političare koji će učiniti sve da do toga ne dođe, pa šta košta, nek’ košta. Radi se o ološu koji neće nikada na demokratski način sići sa vlasti i koji će učiniti sve da na vlasti ostane.

“U Bosni i Hercegovini ste devedesetih godina imali iskustva sa takozvanim paravojnim Miloševićevim formacijama, koje su činile nepojmljiva zla, najprije u Hrvatskoj, pa u BiH, a kasnije i na Kosovu, i treba znati da to nisu bile nikakve paravojne ni parapolicijske formacije, već da su sve djelovale u sklopu sistema, koji ih je organizirao, naoružavao i objektivno kontrolirao. Mi sa danas u Srbiji suočavamo sa istim tim paradržavnim organizacijama, koje služe za borbu, ovoga puta ne protiv takozvanog ’spoljenjeg neprijatelja’, nego protiv ’unutrašnjeg neprijatelja’”

Na Kosovu su održani izbori i vidjeli smo rezultate – kakav očekujete odnos zvaničnog Beograda prema Prištini, sada kada će vlast na Kosovu preuzeti još radikalnije opcije u odnosu na dosadašnje?

GRUHONJIĆ: Slična propaganda je vođena i prema Hashimu Tačiju, kojega su također zvali zločincem, a onda su i Vučić i Dačić sjedali na razgovore sa njim bez ikakvih problema. Mene tu ne može ništa iznenaditi, i ne vidim razloga da sad Vučić ne sjedne za sto i sa Haradinajem. Sličan se sličnom raduje. Treba da nam bude jasno da oni neprekidno pomažu jedni drugima – mislim na nacionaliste – da dođu na vlast i da se na njoj održe. Ne vjerujem da će doći i do kakvih radikalnijih promjena. Vučić će i dalje nastaviti sa politikom djelomičnog udovoljavanja međunarodnoj zajednici, koja je, sa svoje stvarne, očito odavno odlučila da na Balkanu žrtvuje demokratiju u korist takozvane stabilokratije. U tom smislu, ako ne dođe do nekih tektonskih promjena u samoj Evropi i njenom odnosu prema Balkanu, naravno da će političari, ne samo iz Srbije i Kosova, nego i iz svih zemalja u okruženju, učiniti sve da do stvarne normalizacije i stabilizacije nikada ne dođe, jer je to model koji ih sve vrijeme održava na vlasti. Činjenica da je naša tribina o Kosovu najnapadanija od svih koje smo organizirali, pokazuje da se ovdje o Kosovu ne smije ništa reći van mitološkog diskursa. Svako ko to pokuša, bit će na najgrublji mogući način zaustavljen.

Na početku razgovora smo govorili o položaju novinara, čije djelovanje smeta režimu. A šta je sa novinarima koji taj režim opslužuju, i to ne samo ideološki, nego i operativno, kao Miroslav Lazanski u Makedoniji ili Bosni i Hercegovini?

GRUHONJIĆ: Potpuno je apsurdno da imate takozvanog novinara koji je pritom i poslanik SNS-a, ali Miroslav Lazanski je poznat kao, kako u šali kažemo, “novinar u civilu”…

Kao naslov Popovićeve knjige o Željku Cvijanoviću…

GRUHONJIĆ: (smijeh) Tako je! Dakle, nije ništa čudno što je on tamo radio, a ne bi me iznenadilo ako na kraju bude nagrađen ambasadorskim namještenjem u jednoj velikoj, nama “najbratskijoj” zemlji. Problem za nas novinare je u tome što nas je malo i zato što je puno onih koji se pretvaraju da su novinari, a ustvari to nisu. Imate čitavu plejadu dnevnih listova, koji se prodaju na kioscima i izgledaju kao novine, a zapravo to nisu. Cilj je da se u očima građana, običnih ljudim stvori percepcija o novinarima i medijima koji lažu. Cilj je da se stvori sveopće nepovjerenje prema novinarima, a to otvara ogroman prostor za autokratsku vlast, koja onda može raditi šta hoće, bez ikakve kritike. Toje problem koji je uočljiv i kod vas, u Bosni i Hercegovini – činjenica je da poslije rata nije urađeno ništa na lustraciji, kako nosilaca javnih političkih funkcija, tako i novinara i urednika ratnohuškačkih medija iz devedesetih godina. Kao i svako nasilje, i to nasilje koje nije kažnjeno danas se vraća u jednom, puno groznijem obliku. Od početka brutalne ratnohuškačke propagande, mi zapravo imamo jedan isti krug ljudi. Naprosto, nikada se nismo obračunali sa ratnim propagandistima našeg vremena.

Kako tumačite to što blatantno miješanje Srbije u unutrašnje poslove susjednih zemalja, poput Makedonije, Crne Gore, ili Bosne i Hercegovine, prolazi bez ikakvih posljedica?

GRUHONJIĆ: Srbija je i dan-danas, kao što je bila devedesetih godina, dobrovoljni faktor nestabilnosti u regionu, u to nema nikakve sumnje. Svi oni koji govore o tome da se sada Vučić nešto promijenio, ili su u zabludi, ili svjesno i namjerno obmanjuju javnost. On i dalje razmišlja na radikalski, šešeljevski način. S jedne strane, imate Vučića koji ide u Srebrenicu da se pokloni žrtvama genocida, a s druge strane, njemu bliski tabloidi šire najgoru vrstu nacionalizma i šovinizma, protiv, recimo, tih istih Bošnjaka. O Albancima i Hrvatima da i ne govorimo. Srbija danas vodi spoljnu politiku koja duboko destabilizira Balkan. To je jedna potpuno ludačka politika koja će od Srbije, kako to neko reče, proizvesti Putinovog nosača aviona u srcu Europe. Srbija, kao, ide prema EU, a bez obzira na to, mi pokušavamo da imamo ovdje rusku vojnu bazu u Nišu, da ruska tajna služba ima svoj logistički centar u Srbiji, da odatle širi pipke ka Sarajevu, uz nesebičnu pomoć Milorada Dodika i Republike Srpske, ka Podgorici, itd.

Šta mislite, kako će i hoće li ikada biti rasvijetljen slučaj ubistva Slavka Ćuruvije?

GRUHONJIĆ: To je to – prije toga, imali smo slučaj Dade Vujasinović, koji je završio tako što je ispalo da se Dada sama ubila, iako su sve forenzičke ekspertize pokazale da je to nemoguće. Tako da nikada nećemo dobiti odgovor na pitanje ko je ubio Dadu Vujasinović. Isti je slučaj sa Ćuruvijom, a isto i sa Milanom Pantićem 2001. godine, koga su bukvalno zatukli do smrti pred kućom u kojoj je stanovao zato što je pisao o nekim sumnjivim privatizacijama. Od tih slučajeva je prošle 23, odnosno 18, odnosno 16 godina i ništa se nije riješilo, što je ustvari jasna poruka ubicama, da mogu da ubijaju. Tačka.

Plašite li se za sebe? Vi i Vaše kolege iz NDNV-a?

GRUHONJIĆ: Bilo bi glupo ili ludo reći da se ne plašimo. Pokušavamo da ne dozvolimo da to bude paralizirajući strah, nego strah koji opominje. Paralizirajući strah bi nas onemogućio da nastavimo raditi, a onda je cilj režima samim tim ispunjen. S druge strane, moraš zadržati dozu razuma, i imati taj opominjući strah, kako bi se na vrijeme zaštitio. Drugi izbor je da prosto odeš sa Balkana. Srećom, to nam još nije palo na pamet.

(Eldin Hadžović, Avangarda)