STRAH OD METKA: Bila jednom jedna naslovnica NIN-a

To je prvo bila činjenica, a drugo to je i ratni, pobjednički usklik u ono doba rata u Hrvatskoj kad su iznad Šibenika pogođena dva aviona JNA. Nisu MiG-ovi, nego jastrebovi, ali to je manje bitno jer: “Obadva, oba su pala!”. Točno 19 godina kasnije vrijeme je bilo da se netko „poigra“ sa tim mitskim usklikom, a kada to napravite i ako pri tom vaše novine imaju onaj prefiks “srpski”, onda budite spremni na najgore – prijetnje, pritiske, paljenja novina ispred redakcije … I to još ne bude dovoljno, nego i naredni broj ponovite isto jer očigledno da neki nisu shvatili poantu. A poanta je da su “oba pala”. Samo to. Jer to se i dogodilo. Bez “neprijateljskih dejstava”. Onako, samo od sebe. Ponos hrvatskog ratnog, odnosno poslijeratnog zrakoplovstva je tek tako završio na livadi.

Kada su u uredništvu srpskog tjednika NIN odlučivali o naslovnici za broj u kojem je noseća priča o aferi u valjevskoj vojnoj tvornici Krušik, odnosno o povezanosti ministra unutrašnjih poslova, Nebojše Stefanovića, njegovog oca, a na kraju i o odgovornosti predsjednika Srbije, našli su zgodnu fotografiju od prije dvije godine koja je napravljena u vrijeme posjete Aleksandra Vučića i Milorada Dodika, sajmu naoružanja. Na slici nasmiješeni gledaju u snajpersku pušku, sličnu valjda onima iz koje su, na primjer, ciljane Sarajlije i Sarajke tokom četverogodišnje opsade. Vučić valjda to dobro zna. Pa bio je gore, iznad grada.

Zgodna je to igračka i samo oni znaju što im je točno prolazilo kroz glavu u tom trenutku. A sigurno nije ono za što su optužili uredništvo NIN-a, a to je da su tom naslovnicom, odnosno fotografijom fotografa državne agencije Tanjug, koja je nastala, ponovimo to, prije dvije godine, nacrtali metu na tijelu predsjednika. I da je objavljena ista ta fotografija, ali u nekim drugim novinama i uz neki drukčiji tekst, ne bi bio problem. Naprotiv. A uredništvo NIN-a je moralo znati da će ova fotografija izazvati reakciju kakva je uslijedila. Kažem da je morala, jer je išla uz tekst koji je nosio taj broj i nemoguće je da nisu sagledali kakve bi reakcije mogla izazvati. Ako je to bio slučaj onda ih precjenjujem, a ako nije onda se moralo ići do kraja. Da, ostao je tekst u novinama o aferi Krušik, ali tko je više nakon svega o toj aferi razmišljao?

Oni koji su gledali sjajnu seriju “Novine”, scenarista Ivice Đikića i redatelja Dalibora Matanića, sigurno se sjećaju scene kad se cijelu jednu odštampanu tiražu pali jer se u njemu nalazi tekst koji ukazuje na kriminalno-političke veze novog vlasnika medija pa se nova urednica zbog straha od odmazde odlučuje na taj korak. A to je značilo samo otvoreno spuštanje gaća.

U slučaju NIN-a to se nije dogodilo. Bar ne u potpunosti, a gaće je spustio izdavač. Uredništvo smatra da su iz svega izašli čisti, no to će tek morati dokazati. Najava da će buduće naslovnice NIN-a biti bez fotografija možda su dobar putokaz ako nastave sa beskompromisnim tekstovima poput te priče o Krušiku. Pri tom, treba reći da ova priča i nije njihova ekskluziva, već je prethodno veliki posao odradio BIRN (Balkanska istraživačka mreža), a zbog „odavanja poslovne tajne“ još uvijek je zatočen, istina u kućnom pritvoru. Aleksandar Obradović, radnik u Krušiku, tzv. zviždač.

Međutim, treba vjerovati u namjere uredništva NIN-a, što god mislili o odluci da se ukloni fotografija i o tome kako su se branili da oni tu perspektivu, zbog koje su ih napadali, nisu vidjeli kada su se odlučili baš za onu spomenutu fotografiju. To baš nisu morali reći, ali hajde dajmo im šansu da vidimo hoće li ostati dosljedni, i to ne, naravno, pod svaku cijenu već ako postoji razlog da se piše o aferama, a ima ih na pretek. Dosljednost će dokazati ako o tome budu pisali štogod budu mislili oni o kojima se piše.

A ako netko crta mete na čela to su upravo oni prozivanjem novinara i nečinjenjem u brojnim slučajevima kad su novinari napadani. Milan Jovanović je samo jedan u nizu novinara koji su preživjeli pokušaj ubojstvo, a slučaj se tako ni ne vodi, iako mu je spaljena kuća i pucano u nju u trenutku dok je boravio unutra. Jedna fotografija na kojoj je snajperska puška je ovoga puta okarakterizirana kao veća prijetnja za život nego stvarni rafali i vatra, ali valjda samo zato jer predsjednik zna kakva je moć tog snajpera. Koliko je ljudi “skinuto” tek onako jer su bili na meti tom snajperu. Gledao ih je, na primjer, uživo dok je boravio na Jevrejskom groblju iznad Sarajeva. Pa kad medijska mašinerija napada NIN zbog fotografije nije to samo kako bi se skrenula pažnja s teksta o Krušiku, a priča preusmjerila na Vučićevu ugroženost, već je to i zbog straha da se metak čije je ispaljivanje poticao tih devedesetih godina, ne odbija još uvijek i da ne nađe put, makar metaforički, i do njega.

A dug je put zaista imao – od „sto Bošnjaka za jednog Srbina“, preko Slavka Ćuruvije, pa do NIN-a. Pad od takvog metka za Aleksandra Vučića je daleko bolniji. Stoga će stalno upozoravati na svoju ugroženost, na vuka iz basne i kada milijun puta to ponovi i kada u potpunosti na to oguglamo, neće nam biti ni jasno da nas je pravi vuk već do pola pojeo.