Atentat na Mirogoju

„U Hrvatskoj imamo slobodu medija.“

Tim je iskazom hrvatski premijer Andrej Plenković prije nekoliko dana potpuno nepotrebno registrirao nešto što je evidentno i neupitno, nešto što je općepoznato i očigledno, kao da kaže da je zemlja ravna ploča, ili da je more slano, ili da je Zagreb filistarska jazbina, jer svaki put kada visoka politička ličnost iz ovih krajeva ponovi i naglasi tu činjenicu – naime da „u Hrvatskoj imamo slobodu medija“ – implicitno se potvrđuje notorno stanje stvari, s tim da je stvarni sadržaj obavijesti blago modificiran u odnosu na ono izgovoreno, i glasi: „U Hrvatskoj imamo vlast HDZ-a.“

Dok god, dakle, u Hrvatskoj imamo vlast HDZ-a, iz vladajuće je perspektive savršeno jasno da u Hrvatskoj imamo slobodu medija, i to u neograničenoj količini, proporcionalnoj neograničenoj vlasti HDZ-a.

Drzne li se tkogod tvrditi suprotno – kao što su to ovoga puta prilično složno učinili hrvatski novinari, uzbunivši se protiv „sistematskoga gušenja medijskih sloboda“, pa je predsjednik Vlade svojim istupom i reagirao na zaključke okrugloga stola što ga je organiziralo Hrvatsko novinarstvo društvo pod tematskim naslovom „Novinarstvo pred sudom“ – može očekivati da će ga sustići neki od rimovanih argumenata iz bogatog asortimana stare socijalističke pjesmarice, na primjer: „tko drukčije kaže, taj kleveće i laže“, ili u suvremenoj interpretaciji samoga premijera Plenkovića: „Kazati da u Hrvatskoj danas nema slobode medija znači da taj tko to kaže niti gleda, niti sluša, niti čita.“

Takav je gard, mora se priznati, čvrsto oslonjen na političku i propovjednu tradiciju vladajuće stranke, koristi se rutinski, konzumira glatko, klizi kao po voskom namazanim šinama, utoliko lakše što lokomotiva i prateća kompozicija gaze sve pred sobom.

Više je puta historiografski evidentirana tehnika uvjeravanja koju je redovno rabio hrvatski državotvorni velikan i otac HDZ-a Franjo Tuđman kada bi mu u posjet dolazili visoki delegati međunarodnih centara moći s ambicijom da mu natrljaju nos zbog beskrupuloznih pritisaka na nezavisne novinare i medije: otvorio bi ladicu svoga radnog stola, izvadio nekoliko friških primjeraka Feral Tribunea, nakrivio usta, revoltirano pokazao dlanom prema aktualnoj gadosti na naslovnoj stranici i prosiktao: „Evo, vidite!“ Odnosno: „U Hrvatskoj imamo slobodu medija!“ Odnosno: „Kazati da u Hrvatskoj danas nema slobode medija, kraj ovakvih svinjarija što se štampaju, znači da taj tko to kaže niti gleda, niti sluša, niti čita!“

U vrijeme kada je Najdraži Pokojnik upražnjavao takve diplomatske aktivnosti, zbog kojih mu se grohotom smijao pristojniji dio svijeta, Feral je u svojoj aktivi bilježio zgusnuti cjenik svakodnevne egzistencije: kao jedini list u zemlji plaćao je drakonski „porez na šund“ (12 tisuća tadašnjih reichmaraka po broju), bio je pritisnut s više stotina sudskih parnica s milijunskim odštetama za tzv. duševne boli, glavni je urednik bio prisilno mobiliziran i poslan na obuku u vojni kamp, Služba za zaštitu ustavnog poretka svim je članovima redakcije prisluškivala telefone, prijetnje smrću i lomljenjima kostiju pristizale su na dnevnoj bazi, vlast je organizirala obred javnoga spaljivanje tjednika u centru dalmatinske metropolice… a svejedno je splitsko glasilo omiljenome diktatoru služilo kao krunski dokaz da „u Hrvatskoj imamo slobodu medija“.

Plenković, vidimo, ne pada daleko od mrtve budale. „Ne vidim baš, kao dosta informiran, i po dužnosti i privatno, da se kod nas ne piše što se želi, da netko radi pritisak na urednike ili novinare“, kazao je, makar nije posegnuo za dokaznim materijalom u ladici radnoga stola, jer je izjavu davao u hodu.

Poput diplomatski rastrojena Tuđmana, koji je mrskim posjetiteljima iz međunarodnih disciplinskih institucija zaboravljao pripomenuti kako je Feral Tribune izlazio usprkos, a ne zahvaljujući službenoj hrvatskoj politici prema idejama nezavisnog novinarstva, slobodne štampe i sličnih strahota – a nije ni morao, istini za volju, jer je ovima to bilo posve razvidno – najnoviji Ćaćin sljedbenik kategorično odbacuje postojanje krvave batine u državnim rukama pozivajući se na delikte onih koji još uvijek preživljavaju njeno djelovanje.

Među dokazni materijal, primjerice, vjerojatno ne bi uvrstio sramotni izvještaj sa spomenutoga okruglog stola (gdje je među ostalim iznesen podatak da se u Hrvatskoj trenutno vode 1163 /tisuću sto šezdeset i tri/ sudska spora protiv novinara) u večernjem dnevniku HRT-a čiji nas je finale suočio s rijetko debilnom konstatacijom – „Dok god se tuženi i tuženik ne mogu nagoditi, sudovi će imati posla.“ – da bismo nakon toga, u vidu specifičnoga redakcijskog komentara, gledali premijera u krupnom planu dok izdašno kenja po novinarima i opisuje Hrvatsku kao carstvo medijskih sloboda.

Sasvim razumljivo, budući da je i Hrvatska radio-televizija bila često spominjana na tribini, točnije: činjenica da je vodstvo te kuće podignulo čak 33 (trideset i tri) tužbe protiv novinara, među njima i onih vlastitih, financijski teške više od dva milijuna kuna, te je javni servis čiju upravu bira vladajuća politička garnitura, kako je to primijetila potpredsjednica HND-a Slavica Lukić, „umjesto da bude ustanova koja čuva i promiče nezavisno novinarstvo, postao glavni akter u korištenju sudske represije za discipliniranje novinara i redakcija“.

Jednako kao što ne bi detaljnije elaborirao slučaj potpredsjednika svoje stranke, Milijana Brkića, koji je pokrenuo osam parnica protiv medija, i redom ih dobiva na sudu, te je posve normalno da tjednik koji objavi kako je Brkić prepisao svoj diplomski rad – što je materijalno potvrđena istina, dotle da je doglavnik HDZ-a morao iznova pisati diplomski – isplati za tu svoju „slobodu“ nekoliko desetaka tisuća kuna na ime tužiteljeve povrijeđene časti.

Konstatirati u takvim okolnostima kako „u Hrvatskoj imamo slobodu medija“, odnosno da se ovdje „piše što se želi“, dakako, predstavlja još jedan usputni udar na medijske slobode, jer Andrej Plenković, potpuno oslonjen na prozirnu strategiju podvale slavnoga predšasnika, ono što ugleda svjetlo dana usprkos vladajućem sustavu i dežurnoj političkoj volji predstavlja kao nešto što postoji zahvaljujući njima. U tome je toliko dosljedan da preuzima čak i tonus mrzovoljne arogancije preminula autokrata: „Ne treba meni međunarodna analiza da vidim ima li ili nema slobode medija u Hrvatskoj.“

Za razliku od Tuđmana, doduše, Plenković nema moć kontrolirati sistem, nego tek vještinu da karijerno kapitalizira njegovu zadanu stihijnost. Ono što on nemušto reklamira kao autoritet tek je konstruktivna nemoć pred odavno ideološki definiranom maticom, kojoj je – kako je zaključio – najbolje pripadati na način da se održavaš na površini, recitiraš izabranu zbirku ispraznosti i što bezbolnije ugradiš svoje ambicije u tekuću strukturu zla.

Stoga po pitanju famozne „slobode medija u Hrvatskoj“ nije naročiti izazov poraditi na uklanjanju Plenkovića s političkog trona, jer on spada u lako zamjenjivi hadezeovski repromaterijal. Pravi bi pothvat bio, naravno, ucmekati mrtvoga Tuđmana. O tome bi uzbunjeni novinari, vodeći računa i o zločinačkoj roli vlastite struke u hrvatskoj državotvornoj epopeji, mogli porazmisliti: tko je taj koji bi o nekoj važnoj obljetnici mogao skrušeno prići mirogojskoj grobnici i umjesto buketa krizantema tamo položiti ručnu granatu?