Bh. novinarstvo i povratak etici

Da je među TV urednicima, ljudima koji su tog dana slagali „košuljicu“ vijesti postojala mrva solidarnosti, jedina izjava koja bi te večeri bila emitirana u svim dnevnicima, bila bi upravo ta u kojoj se visoki zvaničnik verbalno obrušio na novinarku.

To se nije desilo. Kolegice i kolege koje su prisustvovale bahaćenju, uredno su „prenijeli“ mišljenje bahatog političara o „drugim važnim temama“.

Taj događaj govori o stanju svijesti i uma u nečemu što na silu pokušavamo ugurati pod kišobran imena – mediji.

Ni prvi, a usudiću se reći, ni zadnji slučaj kada smo jedni drugima prestali biti važni. Zbog ličnih interesa, interesa medijskih kapitalista, nacionalističkih interesa, ali i zbog zloupotreba profesije među samom novinarskom populacijom.

Ako sami sebi ne značimo ništa, zašto bi drugi mislili o nama?

Bitna nam je i potrebna solidarnost, isto kao i bolji okvir rada, bolja zaštita radnih a posebno profesionalnih prava, bolje obrazovne ustanove i obrazovanija publika da sve to što radimo prosiju kroz svoje gusto gledateljsko-čitateljsko sito.

Što se prije počne, prije će se i napredovati!

Baza medija i novinara

Spadam u pobornike ideje jedinstvene baze medija i novinara. Mjesto na internetu, na kojem bi gledatelji/čitatelji mogli da vide ko su vlasnici medija, te ko je u medijskim upravljačkim strukturama, posebno u javnim servisima.

Mislim da bi bilo korisno na jednom mjestu imati i obrazovne i profesionalne reference svih novinara, a glasao bih i za uvođenje popunjavanja imovinskih kartona među novinarima.

Korisno bi bilo imati i podatke o novinarima osuđenim za klevetu. Pojašnjenja njihovih slučajeva i novinarske odgovornosti u njima. To su presedani za buduće generacije novinara.

Vjerujem da bi skup takvih podataka na jednom mjestu dodatno osvijetlio i samu novinarsku zajednicu te publici pomogao da vidi s kim to ima posla.

Ovako, uglavnom ne znamo ko su ljudi koji upravljaju medijskim spektrom. Ne znamo ni koje su njihove namjere niti ko za njih radi.

Povratak etike

Siguran sam da većina onih kojima je posao da prate pisanja različitih medija primjećuju da je neka vrsta etičke (samo)regulacije kod nas zbilja neophodna. Količina lažnih i propagandnih sadržaja koji se pakuju u „celofan“ vijesti i informativnog programa je zabrinjavajuća.

More je svakodnevnih etički upitnih odluka u medijskom prostoru Bosne i Hercegovine. Naprimjer, bilo bi zanimljivo čuti etičko obrazloženje odluke urednika da u TV studiju ugosti kriminalca ili ratnog zločinca. Ili odluke da među građanima radi anketu sa pitanjem «Hoće li biti rata?». Ili da u eter uživo pusti čovjeka koji u tom trenutku saznaje da mu je ubijen brat?

Zanimljivo bi bilo čuti šta nezavisno etičko tijelo misli o prisnim vezama novinara i ljudi na pozicijama vlasti ili biznisa. Ili o novinarima koji su članovi ili uposlenici političkih stranaka?

I na kraju, siguran sam da bi javnosti bilo zanimljivo pratiti sve ovo s čim se kolege i kolegice suočavaju u svom radu. To slika sliku o pojedincima ali i zajednici.

Ovako, novinari praktički ne odgovaraju javnosti već uredniku, vlasniku medija, političkoj ili poslovnoj grupaciji.

Medijski trening centar

Simulacija rada u redakciji definitivno je najbolji sistem sticanja medijskih vještina koji sam vidio. Nažalost, danas u BiH ne postoji takvo mjesto. Iako je tehnologija napredovala, oprema pojeftinila, čini se da nema „sluha“ za takav vid rada sa novinarima. Ni među redakcijama, niti van njih.

S druge strane, svake godine sa različitih fakulteta i mimo njih izlaze desetine kolega i kolegica kojima su konkretne medijske vještine neophodne.

Svjedoci smo svakodnevnoj medijskoj neosposobljenosti. Bilo bi recimo korisno kada bi neko kolegama javio da se Erdogan ne preziva tako nego Erdoan. Bez G.  Da je u pitanju  tzv. „meko G“ koje se u turskom ne izgovara.

Na sličan način, neznanjem, ruše se etičke ali i tehničke norme u medijima. Facebook statusi postaju vijesti, a vijesti postaju Facebook statusi.

Mjesto na kojem se uči o medijima i gdje caruju profesionalizam i tehnologija zato je potreba, ali i ulaganje u budućnost.

Medijska pismenost

Duboko vjerujem da bi podizanje nivoa razumijevanja medija i pravila prema kojima rade, uz sve što je gore navedeno, pozitivno uticalo na stav ljudi prema medijima u Bosni i Hercegovini.

Medijska pismenost definira se kao sposobnost za kritičko promišljanje sadržaja iz medija. Razvijanje takvih sposobnosti među mladima siguran je način i za podizanje kvaliteta rada medija koji će u budućnosti, jasno je, imati i zahtjevniju publiku.

Možda je upravo evolucija publike mehanizam koji će pokrenuti i evoluciju novinarstva.