Da li želite znati čiji su mediji?

Omogućavanje javnosti informacija o medijskom vlasništvu tema je kojom zadnjih godina bave stručnjaci i institucije evropske medijske scene. Region Zapadnog Balkana u budućnosti očekuju promjene na tom polju a situacija iz Bosne i Hercegovine svjedoči o neophodnosti takvih promjena. Saznavanjem o vlasnicima medija saznaje se i o njihovim namjerama u javnom prostoru.

Šta bi se u BiH desilo kada bismo saznali ko, poimenično i u kojem procentu, posjeduje medije? Kada bi se saznalo ko upravlja njihovim uređivačkim politikama? Da li bismo se razočarali? Ili aktivirali?

U svakodnevnoj bujici informacija koju preko svoje volje primamo, još jedna nova uklopila bi se vjerovatno kao kap vode u vodopad.

Ipak, možda bi nam bile jasnije neke uređivačke politike, možda bismo promijenili svoje informativne navike. A možda bismo i shvatili koje osobe i grupacije raspolažu dijelovima te informativne bujice koja nas svakodnevno šamara poput vodenog topa.

Ono što bi se definitivno desilo jeste da bi stvari u društvu i na tržištu postale jasnije. Saznali bismo ko su ljudi koji posjeduju izvore informacija i doznali više o njihovim motivima.

Doznali bismo vjerovatno znatno više i o vlasnicima TV mreža i stanica koje pokrivaju BiH, saznali bismo identitete iza portala koji zlonamjerno plasiraju lažne vijesti. Saznali bismo i veze između sponzora i vlasnika.

Evropa odavno sa jasnim stavom: Medijski pluralizam

O pitanju transparentnosti vlasništva nad medijima u Evropi raspravlja se već više godina ali različite zemlje imaju različite poglede na tu temu. Stav Evropske Unije je da mediji trebaju biti regulirani na nacionalnom nivou dok OSCE zastupa ideju samoregulacije kao način da se onemogući uticaj vlasti na medije.

U Bosni i Hercegovini se u upotrebi mogu pronaći oba koncepta. Dok Regulatorna agencija za komunikacije BiH, reguliranom drži oblast elektronskih medija, online i novinska scena se samo-reguliraju kroz Vijeće za štampu i online medije.

Mediji su formalno registrirani na različite načine, sa različitim djelatnostima a podliježu i različitim zakonskim aktima. Nerijetko je medij samo jedna od djelatnosti određene kompanije koja se bavi i drugim poslovima.

Da se i ranije ukazivalo na to svjedoči publikacija iz 2014. godine koja govori o vraćanju medijskog integriteta u regionu.

“Minimalna transparentnost vlasništva osigurava se kroz mogućnost dobijanja dokumenata iz sudskih registara koji se odnose na sva preduzeća, pa tako i na medije. Međutim, dokumenti su rasuti u 15 registara u različitim dijelovima zemlje i dostupni su jedino ako podnosilac zahtjeva ima sredstva da plati sudske naknade. Dok su u Federaciji BiH podaci dostupni u devet općinskih sudova, a pristup se naplaćuje 10 KM po stranici, u Republici Srpskoj podaci se daju putem agencije APIF za administrativnu taksu od 10 KM po poslovnom subjektu.”

Navedeni su primjeri nejasnog vlasništva više online portala u BiH, TV kuća pa čak i agencije koja se bavi mjerenjem TV gledanosti koja je, navodi se, registrirana u off-shore zoni na Kipru. Posljedice netransparentnog vlasništva medija, navedene su publikaciji medijske organizacije Internews.

To su problemi prilikom intervencije institucija, problemi prilikom utvrđivanja krađe autorskih prava te nereguliranost online oglašavanja. Korijen svakog od ovih problema je nemogućnost utvrđivanja identiteta osoba odgovornih za sadržaj ili politiku medija. Upravo sa ovakvim problemima danas se u realnosti susreće i „medijska zajednica“ u Bosni i Hercegovini.

Transparentnost vlasništva medija omogućilo bi da konzument informacije bude upoznat ne samo sa porukom, nego i sa onim koji poruku nosi. Smatra se da je to jedan od načina onemogućavanja  koncentracija medijskog vlasništva u rukama jedne osobe ili grupe čime se stvara monopolistička pozicija i negativno utiče i na medijski pluralizam.

Pod pluralizmom se podrazumjeva različitost stajališta i taj pojam nije vezan za faktički broj medija nego njihove uređivačke smjernice. Takva situacija jasno se vidi u BiH gdje postoji neuobičajeno veliki broj medija ali je vlast nad njima koncentrisana uglavnom u nekoliko političkih ili ekonomskih grupacija.

Smanjenje medijskog pluralizma smatra se slabljenjem medijskih sloboda a pluralizam je tretiran i u jednoj od politika EU.

Preporuke

Istraživanje rađeno ranije u 20 zemalja, rezultiralo je sa deset preporuka za pravni okvir vlada koje se bave transparentnošću vlasništva medija.

Savjetuje se da zemlje u svoje zakonodavstvo inkorporiraju skupljanje i objavljivanje informacija o identitetu svakog ko ima minimalno 5 % dionica medija. Preporučuje se identificiranje direktnih vlasnika i indirektnih faktora koji utiču na politiku medija. Sve preporuke možete pogledati ovdje.

Preporučuje se i da je informacija o vlasništvu u slobodnim/besplatnim formatima, da joj se lako može pristupiti, da je uporediva sa informacijama iz drugih zemalja te dostupna građanima.

Među preporukama, nalazi se i „transparentnost utjecaja“  (transparency of influence) a što predviđa objavljivanje imena višeg menadžmenta medija te njihovih rezultata glasanja na sastancima.

BiH još u analognom dobu

Zanimljiv izvor za priču o transparentnosti medijskog vlasništva je evropska baza podataka MAVIS. Njen cilj je da pokazuje i prati evoluciju audiovizuelnih usluga u Evropi.  Zanimljive podatke o audio-vizuelnim uslugama u Bosni i Hercegovini možete pogledati ovdje.

Bosna i Hercegovina je još, u svakom pogledu daleko od preporuka o transparentnom vlasništvu medija. Novinarske i medijske organizacije publikacijama, okruglim stolovima i iniciranjem prvih kontakata sa nadležnim institucijama države počele su rad na podizanju nivoa transparentnosti medijskog vlasništva.

Ipak, u svjetlu činjenice da u BiH ne postoji zakonska baza za to, a znajući koliko teško i sporo se zakoni u ovoj zemlji uglavnom donose, može se već sad ustvrditi da će taj rad trajati godinama. Ni pitanje medijskog pluralizma tj. koncentracije medijskog vlasništva također nije zakonski regulirano. BiH se u 2016. godini još bori da nađe rješenje za finansiranje i upravljanje javnim televizijskim servisima.

Ovaj članak je objavljen kao dio projekta „Mediji i javni ugled“ kojeg finansira Evropska unija u BiH.