Dodikovi prijedlozi zakona: Ko pisne, u zatvor!

Milorad Dodik, predsjednik Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD), koji je na ovogodišnjim izborima izabran za novog predsjednika Republike Srpske (RS), krajem oktobra zatražio je od Vlade tog bosanskohercegovačkog entiteta, odnosno Ministarstva pravde, da pripremi nove i izvrši izmjene postojećih zakona, te da ih prilagodi evropskim konvencijama.

Na svom Twitter nalogu je napisao da je riječ o setu zakona u oblasti sprečavanja širenja lažnih vijesti i govora mržnje, kao i uvođenje klevete u Krivični zakonik RS kao krivičnog djela, te proširenju krivičnih djela protiv ustavnog poretka.

Međunarodni standardi i praske ali i dosadašnji odnos vlasti u RS-u prema medijima pokazuju da bi ove izmjene dodatno ugrozile slobodu izražavanja u tom entitetu. Prakse Evropskog suda za ljudska prava nalažu da zatvorske kazne nikada nisu opravdane u slučajevima klevete, a mehanizmi Ujedinjenih nacija (UN) da zabrana dezinformacija nije sama po sebi legitiman cilj.

Cilj spriječiti širenje lažnih vijesti ili ograničiti slobodu govora?

Član 19 Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima nalaže da svako ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja, što obuhvata i pravo da ne bude uznemiravan zbog svog mišljenja, kao i pravo da traži, prima i širi informacije i ideje bilo kojim sredstvima i bez obzira na granice. Sloboda izražavanja, prema članu 19 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, može se ograničiti samo za poštovanje prava ili ugleda drugih lica i za zaštitu državne sigurnosti ili javnog reda, ili javnog zdravlja ili morala.

Na sličan način, Evropska konvencija o ljudskim pravima nalaže da države mogu ograničiti slobodu izražavanja kada je to neophodno u demokratskim društvima, a u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprečavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprečavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.

Prema ovim odredbama soboda izražavanja se može ograničiti u iznimno rijetkim slučajevima i takva ograničenja, prema UN-ovim preporukama, trebaju biti legalna, neophodna i legitimna. UN-ova izvjestiteljica za promociju i zaštitu prava na slobode mišljenja i izražavanja navodi da zabrana dezinformacija nije sama po sebi legitiman cilj. Ukoliko postoje, zakonske odredbe koje ograničavaju slobodu izražavanja prema međunarodnim standardima moraju biti jasne, precizne i transparentne i moraju ograničiti diskreciono pravo vlasti da prave razliku između zakonitog i nezakonitog izražavanja. Takve odredbe moraju u najmanjoj mogućoj mjeri opterećivati pravo na slobodu izražavanja.

Primjeri iz drugih zemalja pokazuju da zakoni kojima se zabranjuje širenje dezinformacija često sputavaju slobodu izražavanja i slobodan protok informacija i da se koriste za sankcionisanje neistomišljenika. U protekloj deceniji a naročito tokom pandemije veći broj zemalja uveo je legislativne odredbe za sprečavanje širenje dezinformacija i štetnog sadržaja tokom pandemije.

Većina ovih zakonskih rješenja, kako se navodi u izvještaju UN-ove izvjestiteljice za promociju i zaštitu prava na slobodu mišljenja i izražavanja, nije precizno definisala ključne termine “dezinformacija” i “lažna vijest”, koju štetu takva zakonska rješenja teže da spriječe, te kakav je odnos između prenesene dezinformacije i štete koju je ona napravila.

Ovakva zakonska rješenja u većini slučajeva daju diskreciono pravo vlastima da arbitrarno odlučuju te da sankcionišu neistomišljenike, novinare i zaštitnike ljudskih prava. Turska je, naprimjer, u oktobru ratificirala novi zakon na osnovu kojeg oni koji šire dezinformacije mogu dobiti kaznu od tri godine zatvora. Tokom pandemije vlasti u RS-u su donijele a nakon poziva međunarodnih organizacije i ukinule odredbe kojima se kažnjavaju građani za izazivanje panike i nereda tokom pandemije COVID-19 širenjem lažnih vijesti. Ovim odredbama bile su kažnjavane osobe koje su ukazivale na nedostatak medicinskog kadra i opreme, što govori o tome na koji način bi sličan zakonski okvir u RS-u se mogao koristiti.

U Federaciji Bosne i Hercegovine (FBiH) i Brčko Distriktu, zakoni o javnom redu i miru predviđaju sankcije za širenje „lažnih vijesti”. Kako se navodi u publikaciji o regulaciji štetnog sadržaja na internetu u BiH, Zakonom o javnom redu i miru Brčko Distrikta i šest od deset kantonalnih zakona o zaštiti javnog reda i mira u FBiH propisane su prekršajne sankcije za širenje lažnih vijesti ili navoda koji mogu izazvati uznemiravanje građana i ugroziti javni red i mir. Većina ovih zakona ne daje precizne definicije „lažnih vijesti” ili razlike između dezinformacija i netačnih informacija – namjere ili nepostojanja namjere nanošenja štete –, te daju pravo policiji da arbitratno odlučuje o takvim slučajevima. Iako se u praksi ovi zakonski okviri rijetko koriste, studije pokazuju da takvi primjeri postoje, ali se o njima rijetko izvještava. Takvi zakonski okviri, prema dostupnim analizama, trebali bi se ukinuti.

Umjesto uvođenja represivnih mjera, koje bi na osnovu dosadašnjeg odnosa vlasti u RS-u prema medijima bili dodatan izgovor za sputavanje slobode izražavanja, vlasti u RS-u, ali i u Federaciji i na nivou BiH bi trebale jačati nezavisno novinarstvo, medijsku pismenost i graditi transparentnu i otvorenu vlast.

Nezavisno novinarstvo, proaktivno objavljene i pravovremene informacije od nosioca vlasti i stanovništvo koje ima razvijene vještine medijske i informacijske pismenosti najbolja su zaštita od dezinformacija. Ovo se može postići uvođenjem progresivnih medijskih politika, podrškom nezavisnim medijima bez političkog pritiska i kroz finansiranje na osnovu legitimnih kriterija i ekspertskih komisija, ali i poboljšanjem primjene zakona o slobodi pristupa informacijama, proaktivnim objavljivanjem informacija od javnog interesa i uvođenjem i jačanjem medijske pismenosti kroz cjelokupno formalno obrazovanje.

Govor mržnje je već zabranjen, primjenjuje li se zakon?

Međunarodno pravo zabranjuje poticanje na diskriminaciju, neprijateljstvo i nasilje prema drugima na osnovu zaštićenih karakteristika kao što su nacionalna i vjerska pripadnost. Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima zahtijeva od država da zabrane svako zagovaranje nacionalne, rasne ili vjerske mržnje koje predstavlja podsticanje na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje (Član 20), a Međunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije poziva države da proglase zakonom kažnjivim djelom svako širenje ideja zasnovanih na rasnoj superiornosti ili mržnji, podsticanje na rasnu diskriminaciju, kao i sve činove nasilja ili podsticanja na takva djela protiv bilo koje rase ili grupe osoba druge boje ili etničkog porijekla.

Poticanje na diskriminaciju, neprijateljstvo i nasilje prema drugima na osnovu boje kože, etničkog i nacionalnog porijekla, roda, seksualne orijentacije i invaliditeta i drugih zaštićenih karakteristika često prethodi zločinima iz mržnje, zasniva se na netoleranciji i suprotno je demokratskim načelima, stabilnosti i miru. Primjeri kroz historiju su pokazali da se govor mržnje koristio kao ratna propaganda i prethodio je ratovima, kao i ratovima u bivšoj Jugoslaviji, te kao takav on je naročito opasan i zabranjen je u većini zemalja.

Krivični zakon u RS-u ima dobre odredbe za sprečavanje širenja govora mržnje, te zbog toga nije potrebno uvoditi nove. Krivični zakon RS propisuje „kažnjavanje svakoga ko putem štampe, radija, televizije, kompjuterskog sistema ili društvene mreže, na javnom skupu ili javnom mjestu ili na drugi način javno poziva, izaziva ili podstiče ili učini dostupnim javnosti letke, slike ili neke druge materijale kojima se poziva na nasilje ili mržnju usmjerenu prema određenom licu ili grupama zbog njihove nacionalne, rasne, vjerske ili etničke pripadnosti, boje kože, pola, seksualnog opredjeljenja, invaliditeta, rodnog identiteta, porijekla ili kakvih drugih osobina”.

Umjesto da uvedu novi zakon, vlasti u RS-u bi trebale raditi na poboljšanju primjene već postojećeg. Međunarodni standardi nalažu da se trebaju sankcionisati ekletantni primjeri govora mržnje, naročito oni koji dolaze od govornika koji ima veći uticaj na društvo. Smjernice UN-ovog Akcionog plana iz Rabata nalažu da se prilikom sakcionisanja govora mržnje treba gledati kontekst, pozicija govornika, namjera, sadržaj i forma, doseg govora i vjerovatnoća da će se nanijeti šteta. Na osnovu ovih međunarodnih standarda, vlasti u RS-u ali i u BiH bi se mogle usmjeriti na sakcionisanje visokopozicioniranih osoba koje s namjerom šire govor mržnje, često prema drugim etno-nacionalnim grupama, naročito imajući u vidu politički i društvenim kontekst BiH.

Borba protiv govora mržnje nije ograničena samo na zakonska rješenja, već uključuje sistemsko djelovanje i prevenciju u oblasti obrazovanja, medija i jačanja institucija. Predstavnici vlasti i političari u RS-u i BiH bi, za početak, trebali da se suzdrže od širenja govora mržnje jer njihov uticaj, a prema UN-ovim smjernicama, je daleko veći u odnosu na anonimne korisnike društvenih mreža i može imati daleko veće posljedice na društvo.

„Krivični zakoni o kleveti su naslijeđe kolonijalne prošlosti“ 

Međunarodni standardi o slobodi izražavanja daju mogućnost državama da ograniče slobodu izražavanja ukoliko ona utiče na ugled drugih. Iako je kleveta i dalje kriminalizirana i u određenim zemljama EU, kako je navedeno u analizi Istinomjera, praksa Evropskog suda za ljudska prava je da izricanje kazne zatvora nikada nije osnovano ili prihvatljivo u slučaju klevete. UN-ova izvjestiteljica za promociju i zaštitu prava na slobodu mišljenja i izražavanja je navela da su krivični zakoni o kleveti naslijeđe kolonijalne prošlosti i da nemaju mjesta u modernim demokratskim društvima. Vijeće Evrope također promoviše i zagovara dekriminalizaciju klevete.

Dekriminalizacija klevete u Bosni i Hercegovini bila je prije 20 godina veoma značaj korak za medijske i građanske slobode i za slobodu izražavanja. Danas se entitetskim zakonima za zaštitu od klevete i zakonom Brčko Distrikta uređuje građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu. Ipak, istraživanja pokazuju da su tužbe za klevetu u BiH rasprostranjen oblik zastrašivanja novinara i novinarki.

Prema podacima Linije za pomoć novinarima, u julu 2020. godine zabilježeno je 289 aktivnih predmeta. Analiza misije OSCE-a u BiH, koja je obuhvatila oko 1.000 tužbi za klevetu protiv novinara i novinarki u periodu od 2016. do 2019. u BiH, je pokazala da su političari ili zvaničnici u 70 posto slučajeva podnosioci tužbi protiv novinara i medija i da se ove tužbe uglavnom podnose za sadržaje od javnog interesa, za medijsko izvještavanje o nepotizmu, korumpiranosti vlasti, i njihovoj umješanosti u ratne zločine.

Kriminalizacija klevete dala bi zvaničnicima i političarima još opresivniju zakonsku odredbu protiv novinara i novinarki koji kritički izvještavaju o njima, te još više ograničila slobodu izražavanja.

Umjesto da se vraćaju na represivnije metode, vlasti u RS-u ali i u BiH bi trebale raditi na uvođenju zakonodavnih mjera i jačanju zaštite novinara i drugih radnika protiv strateške tužbe protiv javnog djelovanje (SLAPP tužbe) čiji je cilj cenzura, zastrašivanje i ušutkavanje kritičara.

Također bi trebali jačati pravosuđe i primjenu sudske prakse Evropskog suda za ljudska prava i strožih standarda prihvatljivosti, tolerancije i dokazivanja klevete u slučajevima tužbi javnih ličnosti u odnosu na tužbe privatnih lica. Na kraju, trebali bi da shvate da su kao javne ličnosti podložni većoj kritici i da prestanu koristiti tužbe za klevetu kao način zastrašivanja novinara.

Krivična djela protiv ustavnog poretka ili zaštita zvaničnika?

Milorad Dodik je najavio da će proširiti krivična djela protiv ustavnog poretka Republike Srpske. Prema Krivičnom zakoniku RS-a, krivična djela protiv ustavnog poretka i bezbjednosti RS-a, pored napada, ugrožavanje teritorijalne cjeline, dovođenja RS-a u položaj potčinjenosti, ubistva i otmicama najviših predstavnika RS-a, od prošle godine uključuje i povredu ugleda Republike Srpske i njenih Naroda (član 280a).

Nakon što je u julu 2022.  bivši Visoki predstavnik nametnuo odredbe kojim se zabranjuje javno odobravanje, poricanje, grubo umanjivanje ili pokušaji opravdavanja zločina genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina utvrđenih pravosnažnim presudama, Narodna skupština RS-a je, kao odgovor na te izmjene Krivičnog zakona BiH, donijela Zakon o neprimjenjivanju Odluke Visokog predstavnika, te dopune Krivičnog zakonika kojom se predviđaju  kazne zatvora do tri godine za javno izlaganje poruzi, preziru ili grubo omalovažavanje Republike Srpske, njene zastave, grba, amblema ili himne. U Zakoniku je navedeno da ako se djelo izvrši na način da se Republika Srpska označi kao agresorska ili genocidna tvorevina ili njeni narodi agresorskim ili genocidnim, učinilac će se kazniti kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

Ugled organa javne vlasti (osim sudova) nije predviđen kao moguće ograničenje slobode izažavanja u stavu 2 člana 10 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i ne predstavlja legitimne ciljeve koji opravdavaju ograničenja slobode izražavanja. U prošlogodišnjem specijalnom izvještaju UN-izvjestiteljice za promociju i zaštitu prava na slobodu mišljenja i govora navodi se primjer turskog Krivičnog zakona čije se kategorije “omalovažavanje Turske nacije“ ili “vrijeđanje predsjednika“ koriste protiv novinara i aktivista. Ovakve zakonske odredbe opet daju discreciono pravo vlastima da djeluju i sankcionišu neistomišljenike. Nije poznato koje još nove kategorije Dodik planira uvesti u Krivični zakon RS-a, ali velika je vjerovatnoća da neće biti u interesu građana već onih na vlasti.