Drago Hedl – hodajući spomenik profesiji

Valjda nikada nikome nije palo na pamet da u Hrvatskom saboru sjede najpametniji i najmudriji ljudi ove države. Parlamentarna demokracija naprosto tako ne radi. U pitanju je goli prosjek, poneko malo ispod, poneko malo iznad.

Međutim, da u Sabor može dospjeti netko kome na um može pasti ideja da za par tisuća kuna pokuša potkupiti Dragu Hedla – tome se nismo nadali. Ta ideja toliko je imbecilna da bi se mogla uzeti kao vic. Ta ideja toliko je glupa da bi kao pretjerivanje izgledala i u filmu Glup i gluplji. Ipak, u hrvatskom Saboru, odnosno u stožernoj stranci hrvatskog naroda, imaju »konja« i za tu »utrku«. U pitanju je do prije dva dana ugledni HDZ-ov slavonski prvak Franjo Lucić.

– Ovo što ćeš pisat’, to ću ja tebi sve honorirat puta tri, da ti ne izgubiš. Ako ti dobiješ tisuću, ja ću tebi dat tri tisuće kuna, čujemo na snimci kako saborski zastupnik široke ruke govori novinaru Hedlu. U drugom snimku ugledni član HDZ-a pak govori ovako: »Ako to tebi nešto znači, ako to košta ne znam koliko, koliko ćeš ti novaca za to dobiti, ja ću tebi to platiti jedan naprema tri. Dakle, nisu u pitanju novci. Tebi popularnost ne treba i ono sve što si ti do sada u svome životu radio, ti si karijeru izgradio iz bez Franje Lucića i bez firme Tofrado.«

Ono što je u snimku zanimljvo, izuzev evidentnog pokušaja podmićivanja, jest činjenica da saborski zastupnik Lucić očito vrlo dobro zna tko je Drago Hedl. Iščitavamo to iz dijela monologa gdje u ovom slučaju neuvaženi saborski zastupnik kaže: »Tebi popularnost ne treba i ono sve što si ti do sada u svome životu radio, ti si karijeru izgradio iz bez Franje Lucića i bez firme Tofrado…« Lucić, dakle, zna tko je Drago Hedl, ali svejedno je bacio na stol ponudu: tri puta više nego što će platiti redakcija. Koliko čovjek mora biti neinteligentan da to učini kad ga nazove bard hrvatskog novinarstva? Bard pravog novinarstva ili točnije – onog što je od pravog novinarstva ostalo. Drago Hedl, naime, hodajući je spomenik našoj profesiji, čovjek koji je ’90-ih godina u Glavaševom Osijeku branio čast profesije od koje je, evo, u demokratskoj Hrvatskoj ostala tek nikome smiješna karikatura.

Dragu Hedla kalašnjikovom su iz redakcije tjerali Glavaš i njegovi vojnici, ljudi koji će širokoj javnosti kasnije biti poznati pod kodnim imenima »selotjep« i »akumulator«. Kad se ovo spomene, uvijek treba reći: srpske civile u Osijeku devedesetih tjerali su da piju kiselinu iz akumulatora, vezali su im selotejpom usta, pucali u njih i bacali ih u Dravu. Drago Hedl živio je i pisao u takvom Osijeku, uz redovite porcije vrlo ozbiljnih prijetnji smrću. Nisu ga mogli slomiti. Na koncu je slomio on njih. Zbog Draginih tekstova Glavaš je ležao robiju, osuđen za ratni zločin, ali u »slučajnoj državi« ta presuda je ukinuta i čeka se novo suđenje.

U vremenima kad se sve, ama baš sve srozalo, Drago Hedl je ostao na visini zadatka. Zadatka koji je diktiralo dobro novinarstvo. I nakon svega toga, godine gospodnje 2017. pojavi se saborski zastupnik – iz čijih nego iz HDZ-ovih redova – kojem padne na pamet da pravog može kupiti svojim pišljivim novcem. Kad je Hedl sve to objavio, u svom matičnom mediju – Telegramu, Lucić je podnio ostavku na sve dužnosti u HDZ-u. Pritom je, treba napomenuti, ustvrdio da nikog nije pokušao podmititi. Učinilo se tako da je Hedl još jednom obranio hrvatsko novinarstvo. Učinilo se. Drago Hedl je obranio sebe, svoju čast i dostojanstvo. A hrvatsko novinarstvo više se ne brani. Odavno je poraženo. Na svakome od nas ostalo je tek da branimo sebe, svoju čast i dostojanstvo pa ako se neki od časnih momenata te obrane može podvesti pod obranu hrvatskog novinarstva – neka bude. O hrvatskoj medijskoj sceni teško je govoriti kao o mjestu gdje možemo djelovati dostojno profesije, jer (gotovo) sve je tu propalo. Hrvatsku medijsku scenu trebalo bi graditi iznova, jer ovo što danas imamo – čast vrlo rijetkim izuzecima – u službi je ljudi koji su kupovali novine da bi kroz njih realizirali nenenovinarske interese, koji su zauzeli busije na javnoj televiziji da bi služili politici i za tu službu bili dobro plaćeni, koji su utemeljili komercijalne internet portale da bi osvojili komadić bogatstva, moći i utjecaja.

Na svakome od nas koji radimo u toj džungli ostalo je da biramo: lakši ili teži put. Ovaj potonji je put novinarske profesije. Tim putem već desetljećima gaze Drago Hedl i šačica ljudi koji se mogu nazvati pravim novinarima i novinarkama. Na ovom drugom, lakšem putu, nalaze se mušterije Franje Lucića. Tamo sve je na prodaju. Nenapisani tekst tamo možeš kupiti za kikiriki.