Država protiv novinara

Je suis…?!

Hoćemo li tako morati izvikivati? Je suis Dežulović?! Da, na to mislimo: na slogan koji je mjesecima odjekivao Europom u znak ogorčenja i očaja zbog masakra dvanaestoro članova redakcije pariškog satiričkog lista Charlie Hebdo, koje su u siječnju 2015, u uredu, pobili fanatizirani fundamentalisti, jer im se, eto, nije sviđalo što su novinari Charlie Hebdoa prakticirali temeljno demokratsko pravo svih nas, pravo na slobodu govora, i pravo na provokativno preispitivanje svakog službenog mita.

Koliko treba pa da se shvati kako nema rasprave ako prijetite ljudima? Koliko treba da se shvati kako nema slobode ako se ne smije slobodno govoriti? Koliko treba da se nauči da slobodno društvo podrazumijeva nužan uvjet: slobodu od nasilja? Ali naravno: oni koji prijete ne žele ni raspravu, ni slobodu – u tome i jest problem. Oni žele nasilje. I zato ih treba zaustaviti. Jer, ako netko misli da su prijetnje smrću Borisu Dežuloviću zbog teksta “Jebo vas Vukovar” tek prazna naklapanja, možemo reći samo da se toplo nadamo kako su u pravu. Ali, nije dovoljno da prijetnje presuše same od sebe: jer će se vratiti, prvom novom prilikom. Prijetnje treba zaustaviti; one koji prijete treba kazniti. To je sve.

Borisu Dežuloviću prijete smrću ljudi pod imenom i prezimenom. Javno; učinilo bi vam se čak – s ponosom. Čine to na FB profilu javne osobe poznate i po tome što se fotografirala u nacističkoj uniformi. U stotinama prijetećih objava, kojima se zaziva Dežulovićeva smrt, nazire se obrazac organizacije: nasilnici traže adresu žrtve. I naravno: nađe se jedan koji je i objavi. Rulja likuje: obećava se djelovanje. Sve to traje, a nitko ništa ne poduzima. Žrtva ostaje sama. Tek, prisiljena je prijetnje smrću prijaviti policiji. Potom, sjedi i čeka što će se dogoditi.

A dan-dva ranije, država – Ministarstvo branitelja – objavljuje nešto što podsjeća na potjernicu. Država protiv novinara! Umjesto da brani Dežulovićevo pravo na interpretaciju – ili da, hajde, organizira javni razgovor i pokrene raspravu o Vukovaru danas, na kojemu će sudjelovati svi – Ministarstvo branitelja reagira u maniri progonitelja dostojnoj olovnih vremena svake vrste. I vjerojatno im se ne bi dopalo čuti da su suodgovorni za ovu hajku na Dežulovića. Ali jesu: kako država može očekivati da će se nasilnici suzdržavati, kad se ona sama ne suzdržava, prikazujući kao neprijatelje ljude koji misle svojom glavom?

Dakle, kolika je odgovornost Tome Medveda, ministra čije je ministarstvo potpisalo sramotan napad na jednog od najuglednijih novinara ovoga jezika, za te zastrašujuće prijetnje? Kolika je odgovornost ministra Davora Božinovića, koji nije osjetio potrebu reći javnu riječ u korist javnog intelektualca čiju su obitelj prisiljeni štititi njegovi policajci? Kolika je odgovornost Gordana Jandrokovića, predsjednika hrvatskog parlamenta, kuće koja bi trebala biti jamstvo slobode i građanskog integriteta svakog državljanina ove zemlje? Kolika je odgovornost Andreja Plenkovića, koji se voli hvastati slobodom medija u Hrvatskoj, a koji riječ nije rekao u obranu životno ugroženog novinara? Kolika je odgovornost Zorana Milanovića, liberala koji se zna razmetati velikim riječima, ali ne ide mu baš ona, da valja braniti svačije pravo da govori i ono s čim se ne slažemo?

Lov na Dežulovića ohrabrila je država. Nasuprot njoj, i hordi verbalnih izvršitelja – na “verbalnom” neka i ostane – stoji jedan novinar, sam i nezaštićen. Pa zar vam je to ravnopravan obračun, kauboji? Napišite, gospodo, članak – sameljite već jednom te Dežulovićeve pisanije u prah, ako su uistinu, kako tvrdite, prah. Argumentirajte, psujte ako treba, dajte oduška svojem stilskom virtuozitetu, napišite polemiku koja će se pamtiti – ta jedva čekamo da obranite to što imate obraniti.

Ali čovjeka, zaboga, ne dirajte. Nije Dežulović čudovište – čovjek je, baš kao i svi mi. Nije ugodno slušati prijetnje, to možda znate. Javna je rasprava nešto posve drugo – dok su svi sigurni, raspravljati se može o čemu hoćemo, pa i svađati se, i psovati, ako treba. Ali sve to samo ako nema prijetnji. Država – jer ona to može – mora zaštititi Borisa Dežulovića. Sloboda govora zajamčena je za sve, osim za širitelje mržnje – a Dežulović nije širio mržnju; upravo obrnuto. Nećemo ovdje tumačiti što je htio reći – ne treba pristajati na hotimično maliciozna tumačenja njegova teksta. Naprosto, država mora provoditi vlastite zakone, i zaštititi svačije pravo da napiše što misli – pravo novinara naročito, a pravo kritičkog novinara posebice.

U čemu je vaš problem, vi što prijetite? Htjeli biste protuargumentirati, ali ne znate kako? Ljuti vas to što ste nemušti? Hvata vas bijes kad ponestane riječi? Jer dosad, bogme ste se pokazali jalovi. Uglavnom ste nepismeni – jadno vam je to domoljublje, kad vlastiti jezik ne znate. Bijes vas hvata, ali ne ide, pa ne ide. Fraza do fraze, poza, namrgođenost, sumnjičavost. Pa prijetite, prijetite, samo prijetite. I što više prijetite, nemoć vam je sve očitija.

I kakva je to vlast koja može zajedno s vama? Kakva je vlast kojoj se može pričiniti da jedan novinar može “nasrnuti” na njezine “temeljne vrijednosti”? “Nasrnuti”? Čime? Pa nasrće se vojskama, ne tastaturom. Pogrešno ste, gospodo, razumjeli. I “temeljne vrijednosti”? Pa “temeljna vrijednost” je sloboda – sami ste to napisali. U čemu je onda problem?

Borisa Dežulovića treba zaštititi. Prije nego što čovjek bude siguran, polemike su zloguke, jer nisu ravnopravne. I svatko tko u njima sudjeluje, prihvaća odgovornost za nasilje što prijeti.