Fact-checking: Razlike i sličnosti posla koji rade CIN i Raskrinkavanje

Osobe koje čitaju pseudo-novinarske tekstove u ubjeđenju da su pravi, dolaze u nezavidan položaj, jer oslanjajući se na lažne informacije kao na istinite, zapadaju u stanje obmane. To ih u konačnici može dovesti do preduzimanja pogrešnih i štetnih akcija, gdje je posebno tragično to što obmanuta lica vjeruju da su iste korisne. Iz toga može nastati velika društvena šteta. Jedan od primjera koji to dokazuju jeste takozvani antivakcinacijski pokret, čije su aktivnosti, bazirane na negiranju naučnih činjenica, u novije vrijeme dovele do porasta broja oboljelih i umrlih od malih boginja.

Savremeno novinarstvo je u velikoj mjeri zaraženo sa pseudo-novinarstvom. Neko se time bavi sa svjesnom željom da obmane, neko iz ljubavi prema neukusnoj zabavi, neko iz najbolje namjere.

Pojava lažnih i obmanjujućih vijesti u dnevnom novinarstvu najčešće ima uzrok u tempu rada. Novinarke i novinari iz dnevnih listova prinuđeni su pisati veliki broj vijesti svaki dan, tako da im ne ostane puno vremena za provjeru činjenica. Ipak, ti propusti u dnevnom novinarstvu nisu tako česti kao što je to slučaj na internetu, gdje postoji veliki broj i pojedinaca, i organizacija koje se bave pseudo-novinarstvom smišljeno, kao i onih koji to rade nehotice. Kreiranje lažnih, senzacionalističkih vijesti, može biti i jeste unosan biznis za one koji to znaju iskoristiti, a neki ljudi to rade iz slavoljubivih pobuda, brkajući slavu sa uzimanjem pažnje po svaku cijenu.

Fact-checking – provjera prije objave

Kao odgovor na veliki razvoj pseudo-novinarstva, klasično novinarstvo je razvilo nove discipline. Najznačajnija među njima jeste fact-checking. Kao što samo ime kaže, riječ je o provjeri činjenica, na osnovu čega se određuje istinitost novinarskih tekstova, a sa ciljem sprečavanja obmane i manipulacije putem medija. Fact-checking je posebno razvijen u Sjedinjenim Američkim Državama, odakle je ta pozitivna disciplina stigla i u Bosnu i Hercegovinu.

Pioniri fact-checkinga u Bosni i Hercegovini su novinari sarajevskog “Centra za istraživačko novinarstvo”, osnovanog 2004. godine sa zadatkom pružanja provjerenih i istinitih informacija, baziranih isključivo na činjenicama i dokazima. Sadržaj koji proizvode dostupan je besplatno, uz dozvolu svim medijima da ga preuzimaju uz navođenje izvora. Za šesnaest godina rada osvojili su brojne nagrade i priznanja, a neke od njihovih priča podstakle su i rad pravosuđa, tako da su određene korupcijske afere dobile sudski epilog.

U posljednjih pet godina, za fact-checking u CIN-u, zadužena je Jasna Fetahović. Prethodno je radila nekoliko godina kao novinarka u istoj medijskoj kući, gdje je stekla neophodno znanje za kvalietan fact-checking. Jedno od pravila CIN-a jeste da svaka riječ i svaka rečenica u njihovim tekstovima mora biti provjerena. Sve što nije osnovano na činjenicama i što nema adekvatan dokaz, ne može biti dio njihove priče. Takav pristup zahtijeva više vremena, često i materijalna sredstva za istraživanje, ali je zato krajnji rezultat tekst koji je pouzdano istinit u svakoj svojoj tvrdnji.

Stvaranje jedne njihove priče, otprilike, izgleda ovako: nakon odabira teme, novinar radi na priči; završenu priču nosi kod urednika, koji obavlja svoj dio posla i prosljeđuje ga fact-checkeru; zajedno sa novinarom, fact-checker prolazi kroz uređeni tekst, tražeći dokaze za sve navedene tvrdnje; kad je tekst ispravno dokazan, pristupa se tzv. okruglom stolu, posljednjoj provjeri teksta, gdje novinar pred neupućenim kolegama čita priču naglas, a oni daju komentare i sugestije, dok fact-checker pazi da eventualne promjene na tekstu koje iz tog nastanu ne poremete činjenice.

Fact-checking najčešće polazi od provjere imena ljudi koji su akteri priče. Samo ime i prezime nije dovoljan dokaz, pa se novinar mora potruditi da priloži još neki podatak iz službenih dokumenata, npr. matični broj ili broj lične karte, kako bi dokazao identitet osobe o kojoj je pisao.

Poslije toga pristupa se provjeri ostalih tvrdnji u tekstu. Fact-checker prolazi kroz tekst i za svaku tvrdnju traži posebne dokaze. Da bi dokaz bio vjerodostojan, isto kao dokaz identiteta, mora počivati na službenim dokumentima. To u praksi znači da CIN-ovi novinari, prilikom rada na pričama, imaju obavezu iščitavanja/poznavanja zakona koji su u vezi sa predmetom njihovog istraživanja. Pisanje drugih medija ili iskazi svjedoka bez pokrića nisu relevantni dokazi za proces fact-checkinga.

Kao primjer ćemo uzeti tekst “Kupovinom glasova do Lijanovićevog boljitka”, objavljenog na portalu CIN-a 12.3.2014. Jasna Fetahović radila je na ovoj priči kao novinarka.

Sam povod za tekst bila je sumnja da je Jerko Ivanković Lijanović, tadašnji dopredsjednik Narodne stranke Radom za boljitak, počinio korupciju tako što je isplatio iz federalnog budžeta oko tri miliona maraka, ljudima koji su mu svojim glasovima omogućili da postane federalni ministar poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva, te da je izmijenio zakon o dodjeli novčanih poticaja poljoprivrednicima kako bi to ostvario.

Istraga je krenula od Federalnog ministarstva poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva. Novinarka je kontaktirala ministarstvo i zatražila spisak ljudi koji su primili poticaje za poljoprivrednike. Taj spisak je zatim filtrirala na osobe koje su primili minimalni iznos od 800 KM, jer su one bile osumnjičene da su primile mito.

Poslije toga uslijedio je opširan rad na terenu – novinarka je obilazila ljude sa spiska i u razgovoru s njima nastojala doći do priznanja da su primili navedeni poticaj. Da bi izjave svjedoka postale dokaz djela na koje se sumnjalo, trebalo ih je skupiti bar pet, a u ovom slučaju bilo ih je puno više. Kad je slučaj završio na sudu, policija je imala svjedočanstva najmanje 400 osoba koje su primile ilegalni poticaj, te materijalne dokaze kao što su rješenja o isplatama, kontrole, upute o glasanju i slično.

Trebalo je između četiri i pet mjeseci da se priča istraži, napiše i provjeri, iz čega se može zaključiti da istina zahtijeva vremena. Sam proces fact-checkinga, u zavisnosti od materijala, ponekad zna trajati i po mjesec, bar kad se radi o pričama CIN-a.

Fact-checking – provjera objavljenoga

Fact-checking je i ono što radi Raskrinkavanje.ba. Za razliku od CIN-a, gdje je fact-checking dio procesa stvaranja autorskog teksta, Raskrinkavanju je fact-checking osnovno zanimanje, a sa ciljem provjere činjenica u sadržajima koji se objavljuju u domaćim medijima. O tome smo razgovarali sa diplomiranom novinarkom Elmom Murić, koja kao fact-checker radi na Raskrinkavanju od 2019. godine.

Njen proces provjere činjenica počinje izdvajanjem potencijalno netačnih tvrdnji i manipulacija koje se pojavljuju u naslovu ili tekstu medijskih članaka, a provjerava i objave na društvenim mrežama. Osim tekstova, predmet provjere mogu biti fotografije i video snimci, čija se autentičnost utvrđuje pomoću različitih online alata.

Poslije toga pristupa se fact-checkingu, istraživanju i pronalasku kredibilnih izvora čime je moguće dokazati (ne)tačnost određene tvrdnje. Relevantni izvori informacija jesu zvanične institucije i organizacije, akademski časopisi koji objavljuju naučno dokazane činjenice iz različitih oblasti, naučne studije kao i stručnjaci u nekom polju. Izvori mogu biti i kredibilni mediji te druge fact-checking platforme u svijetu koje su, kao i Raskrinkavanje, članice Međunarodne mreže fact-checking organizacija (International Fact Checking Network).

U zavisnosti od toga šta se provjerava, konsultuju se različiti izvori informacija. Naprimjer, ukoliko se u javnom prostoru pojavi tvrdnja da su zaštitne maske za lice iz nekog razloga štetne po čovjekovo zdravlje, odgovori se traže od zdravstvenih autoriteta, uključujući međunarodne institucije i organizacije, kao i ljekare. U slučaju da se provjerava članak u kom se tvrdi da osobe u pokretu odnosno migranti unose i prodaju narkotike u BiH, upit za provjerom tih navoda upućuje se nadležnim organima koji raspolažu informacijama o kriminalnim djelima za koje se sumnja da su ih na tlu BiH počinili ljudi u pokretu.

Nakon obavljenog fact-checkinga, portal Raskrinkavanje ocjenjuje analizirane članke, pri čemu ima vlastiti sistem ocjenjivanja. Satira, Klikbejt, Prikriveno oglašavanje, Greška, Pristrasno izvješavanje, Teorija zavjere, Pseudonauka, Manipulisanje činjenicama, Dezinformacija, Spin, Lažna vijest, Prenošenje lažne vijesti, Ispravljeno, Cenzura i Neprovjereno, sve su to nazivi ocjena koje Raskrinkavanje utvrđuje.

Na osnovu ocjenjivanja pojedinačnih sadržaja, Raskrinkavanje sastavlja i liste medija upitnog kredibiliteta, kojih ima dvije: “Red flag” (lista medija koji objavljuju lažne vijesti) i “High risk” (lista medija kod kojih postoji opravdana sumnja da bi mogli objaviti sadržaj upitne istinitosti).

Na “Red flag” listu idu mediji koji dobiju najmanje jednu ocjenu Lažna vijest, kao i oni koji tri puta dobiju ocjenu Prenošenje lažne vijesti. Mediji koji dospiju na “Red flag” listu imaju mogućnost da izađu iz nje, ukoliko u naredna tri mjeseca ne objave i ne prenesu nijednu lažnu vijest.

“High risk” lista rezervisana je za medije čiji su sadržaji dobili bilo koju od pobrojanih ocjena, izuzev Satira, Greška i Lažna vijest, a sa iste se brišu ako u tri mjeseca od posljednje objave sadržaja upitne istinitosti ne dobiju nijednu od ocjena koje su ih dovele na nju.

Od oktobra ove godine, Raskrinkavanje je započelo rad u okviru partnerstva sa Facebookovim nezavisnim programom za provjeru činjenica, u sklopu kog provjeravaju činjeničnu tačnost tvrdnji koje se dijele putem društvenih mreža Facebook i Instagram. Objavama koje Raskrinkavanje ocijeni kao činjenično netačne Facebook smanjuje doseg, a poduzima i druge mjere, kao što je obavještavanje autora/ica da je njihov sadržaj ocijenjen kao netačan i obavještavanje korisnika Facebooka da su podijelili sadržaj koji je ocijenjen kao netačan. Cilj tih mjera je da korisnici budu što manje izloženi činjenično neutemeljenim, odnosno netačnim informacijama.

Proces fact-chekinga ima svoje korake za čije obavljanje treba i znanja, i vremena. Za one koji bi o tome željeli saznati više, dobar početak je praćenje portala cin.ba i raskrinkavanje.ba.