FAKE & SPIN: Obuka u Londonu, pa rušenje Republike Srpske

Novinarstvo u Bosni i Hercegovini zakonski je slobodno već više od 110 godina. U komentaru Zakona o štampi iz 1907. stoji da je tadašnja “Vlada odlučila da udovolji želji naroda i prizna mu jednu od osnova duševnog razvoja – slobodu iskazivanja misli odnosno slobodu štampe”. Vlastima u to vrijeme očito je bilo jasno da, koliko god postojala želja za kontrolom i cenzurom rada novinara i novinarki, podrškom slobodnog rada medija, bar u teoriji, profitira upravo društvo. No, 111 godina kasnije, oni na vlasti ne ustručavaju se da novinare ucjenjuju, vrijeđaju i ekskomuniciraju iz tog istog društva. Još jedan takav slučaj u protekloj sedmici priredio nam je predsjednik RS-a, Milorad Dodik.

Crtanje mete

Dodik je 29. juna, nakon sastanka sa delegacijom Srbije, u jednom od početnih predizbornih okršaja sa opozicionim SDS-om, odlučio da u optužujuću, a neargumentovanu tiradu o saradnji opozicije sa stranim ambasadama uvuče i novinare. Tako je rekao sljedeće: “Činjenica je da su dva važna novinara BN televizije proveli nekoliko dana na obuci u Londonu kod nekih struktura i zna se zašto je to urađeno”, prozvavši pritom, samo prezimenom, Suzanu Rađen-Todorić i Željka Rajića. Argumenti? “To sve znamo”, rekao je Dodik. Nije mala stvar, niti naivna, optužiti novinare za saradnju sa stranom vladom. Još je veća i opasnija optužba reći da ih je ta strana vlada odvela na obuku u svrhu, kako je rekao, sprovođenja politika “koje nisu u interesu RS-a i srpskog naroda”. Milorad Dodik tako je Rađen-Todorić i Rajiću na leđima nacrtao metu veleizdajnika, a bez ikakvih konkretnih dokaza o svojim tvrdnjama.

[povezaneprice]

S obzirom na njegov položaj, ali i uticaj, Dodiku − baš kao ni drugim bh. političarima − nisu ni potrebni dokazi da bi od nekoga napravio personu non grata, niti je ovo prvi slučaj gdje je, nakon prozivke, jednom novinaru ili novinarki bila ugrožena elementarna sigurnost. Dodik je, naravno, morao biti svjestan težine vlastitih riječi prije nego što ih je izgovorio. Da stvar bude apsurdnija, također je morao znati da činjenice govore upravo suprotno: na “obuci”, što je zapravo britansko-bosanskohercegovački fellowship program, nisu bili prisutni samo dvoje gorenavedenih, već više od 30 domaćih novinara iz medijskih kuća iz čitave države, a učestvovali su i novinari Dodiku naklonjenog RTRS-a. Sama poenta ovog fellowshipa bila je okupiti bh. novinare i pokazati im kako ovaj posao izgleda kada se radi drugdje. Kako piše Berislav Jurič sa portala Bljesak: “Umjesto velikih instrukcija za rušenje države, novinari su pokušavali objasniti ljudima oko sebe iz kakve to zemlje dolaze i samima sebi zašto su sve normalne stvari kojih se dotaknu kod nas nenormalne. Nije im uspjelo ni jedno ni drugo.” Jurič također poentira da je apsurdno tvrditi da dvoje novinara mogu rušiti čitav entitet, jer kako kaže, “da mogu, vjerovatno bi davno srušili… bilo kojeg od likova oko čijeg se rušenja galami i šuti”. Oglasio se i Klub novinara Banja Luka, osudivši Dodikove riječi i podsjetivši ga da postoje pravni mehanizmi ukoliko smatra da novinari ne obavljaju svoj posao profesionalno i etički. U međuvremenu, 3. jula reagovala je i Britanska ambasada u BiH, okarakterisavši Dodikove riječi kao “smiješne”, ali i naglasivši da ne žele biti dio predizborne kampanje. Pitanje navodne obuke dvoje novinara BN-a, iz ambasade nisu htjeli komentarisati, obilježivši čitavu priču kao “rastući popis smiješnih teorija urote”, ali i udar na slobodu izražavanja. I to je suma sumarum svih reakcija.

Čestitka za novinare

Problem i jeste u tome što će se već sutradan potpuno zaboraviti na čitavu stvar, a rijetki su oni, pa i u samim medijima, koji će Dodika, ali i druge političke faktore, podsjetiti da se direktnim ili indirektnim napadima na novinare krše brojni zakoni i povelje. Slobodu izražavanja garantuje i Povelja o ljudskim pravima, i njeno zatomljavanje je samim tim i kršenje osnovnih prava i pojedinca, ali i društva. Ovakvim djelovanjem se također šalje i poruka čitavom našem društvu da bilo ko ko se usudi da u svom radu govori protiv onih na vlasti automatski postaje državni (ili u ovom slučaju, entitetski) neprijatelj, što nas dovodi na korak do diktature. Još je apsurdnije, i poprilično cinično, da Milorad Dodik u svojstvu predsjednika RS-a svake godine čestita Međunarodni dan slobode medija. O tome je još u maju pisao portal Radio Sarajeva, podsjetivši u tekstu “Sloboda medija / Dodik vrijeđao i prijetio novinarima, jednom od njih opsovao majku” na brojne verbalne napade od 2012. naovamo. “Brišite odavde, nemate ovdje šta da tražite, brišite”, “Niko to više ne čita, pišite šta hoćete”, “Bježi odavde, nosi taj mikrofon”, samo su neke, i to blaže, od uvreda koje je Dodik upućivao novinarima. Kako onda razumjeti čestitku za dan medijske slobode, osim kao pasivno-agresivnu provokaciju?

Vratimo se široj slici, i stoljeće starom zakonu s početka teksta. Ako prihvatimo riječi iz opisa o slobodi medija kao jednog od osnova duševnog razvoja društva, onda nas logika navodi na samo jedan mogući zaključak. Zatomljavanje istih tih sloboda nije ništa drugo do sprječavanje daljeg razvoja našeg društva, kojem kao da nije bio dovoljan ni rat, niti dvadeset i kusur godina poslijeratnih tjeskoba, etnonacionalnih paranoja, nesuočavanja sa prošlošću, i ostalih faktora koji toj istoj duši društva ne dozvoljavaju da zacijeli. Ubijanjem slobode govora, čini se, duša našeg, bosanskohercegovačkog društva, mogla bi biti i dokrajčena.