Izvještaji i snimci ratnih reportera od velikog značaja za dokazivanje ratnih zločina

„Novinarski snimci mogu biti apsolutno ključni dokazi u predmetima ratnih zločina“, objašnjava za Mediacentar ulogu ratnog novinarstva Vasvija Vidović, advokatica i bivša oficirka BiH za vezu sa tužiocem Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju. Podsjeća da su u najvećim predmetima za ratne zločine najvažniji dokazi bili upravo novinarski snimci.

Stotine video-snimaka koje su napravili pojedinci ili novinarske ekipe korišteno je kao dokazni materijal tokom suđenja za ratne zločine u BiH. Najpoznatiji snimak koji je korišten u svim predmetima vezanim za genocid u Srebrenici načinio je srbijanski novinar Zoran Petrović-Piroćanac.

“Veliki broj fotografija i video snimaka korišten je u predmetima ratnih zločina kao dokazni materijal. Posebno značajno je sagledavanje ovih snimaka, kao određene prve verzije historije za razumijevanje konteksta i sagledavanja uticaja na kontekst međunarodnog razumijevanja rata i ratnih zločina u BiH. Ovo je posebno vidljivo na primjeru fotografija objavljenih uz tekstove Eda Vulliamya i video snimke Penny Marshall iz prijedorskih logora u ljeto 1992. godine. Ovo je bio prvi put da su snimci izgladnjelih muškaraca Bošnjaka iz Prijedora otišli u međunarodnu sferu i bitno definisali razumijevanje obima i težine počinjenih zločina u BiH”, kaže za Mediacentar Denis Džidić, direktor Balkanske istraživačke mreže, BIRN BiH.

Jeremy Bowen, Martin Bell, novinari BBC-a, te Ed Vulliamy koji je tada pisao za The Guardian, i Aernaut van Lynden za Sky News, svjedočili su u Haaškom tribunalu u predmetu protiv Ratka Mladića i predmetu protiv Radovana Karadžića. Osim novinara stranih i svjetskih medija, u Haagu su svjedočili i novinari s prostora bivše Jugoslavije. U predmetima protiv Slobodana Miloševića i Momčila Krajišnika svjedočio je Sead Omeragić, tada novinar Slobodne Bosne. Njegovi izvještaji o posjeti Biljane Plavšić i Fikreta Abdića Bijeljini 4. aprila 1992. bili su dio dokaznog materijala.

Dejan Anastasijević bio je jedan od prvih novinara koji je svjedočio u Haagu, a desilo se to 2002. u predmetu protiv Slobodana Miloševića. Novinari nisu svjedočili samo u Haagu, pa je tekst Željka Sinobada korišten u predmetu Saša Radak pred Specijalnim odjelom Okružnog suda u Beogradu.

Amaterski snimci

Materijali koje su prikupljali i emitovali profesionalni novinari od velikog su značaja za dokumentovanje i procesuiranje ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti, ali značaj ratnih snimaka je očigledan ukoliko se u obzir uzme činjenica i da su se pred Haaškim tribunalom koristili i snimci koje nisu napravili profesionalci. Autentični snimci su bitni bez obzira na to ko je autor, jer prikazuju i svjedoče o nekom događaju.

Najjasnije je to iz slučaja Ibre Zahirovića čiji su amaterski snimci korišteni kao dokazni materijal u Haaškom tribunalu. On je snimao događaje u Srebrenici dan prije i na dan ulaska VRS u Srebrenicu.

Zahirović nije bio ni novinar ni snimatelj, a kaže nije imao ni naređenje. Sve je radio na svoju ruku i to kada je bio u prilici napuniti baterije za svoju amatersku kameru. U Srebrenicu je otišao u martu 1993. nakon što je Vojska Republike Srpske zauzela mjesto Hrnčići u kojem je živio. Najviše snimaka u Srebrenici napravio je nakon proglašenja Srebrenice za zaštićenu zonu UN-a.

“Ovaj video je prikazan najviše puta u Haagu na svim suđenjima vezano za Srebrenicu. To sam snimio 10. i 11. jula, nakon toga sam otišao preko šume. Sjećam se da sam gledao moje snimke na suđenju Miloševiću. Neki snimci su korišteni u Odbrani Nasera Orića. Ja sam snimao razne događaje kao sto je dolazak Filipa Moriona prvi put u Konjević Polje, dešavanja u Konjević Polju i Hrnčićima neposredno prije pada Cerske. Snimio sam i srpsko selo Kravicu nekoliko dana nakon što je zauzeta”, kaže on.

Zahirović nije bio svjedok u Haaškom tribunalu, ali su njegovi snimci korišteni kao dokazni materijal. Da bi neki videomaterijal bio korišten u toku postupka potrebno je da prije svega autor snimka potvrdi autentičnost snimka.

“Kod mene su dolazili Haaški istražitelji kao i advokatica Vasvija Vidović. Ja sam im tada ustupio neke videokasete”, prisjeća se Zahirović svoje uloge u dokazivanju krivice Ratka Mladića.

Vidović kaže da su materijali novinara londonskog “Guardiana” Eda Vulliamya direktno doprinijeli odluci međunarodne zajednice da osnuje Sud.

U Haagu je u predmetu “Prlić i ostali” korišten i snimak Nedžada Kasumovića koji je snimao granatiranje Starog mosta u Mostaru 8.11.1993. Istorijskim snimkom smatra se i snimak koji je napravio Eldin Palata koji je dan poslije 9. novembra 1993. godine snimio trenutak rušenja mosta. Palata je po povratku sa linije kao vojnik Armije Bosne i Hercegovine prošao pored Starog mosta vidjevši da bi se on uskoro mogao srušiti.

„Otišao sam do kuće, imao sam malo baterije jer nismo imali struje. To je bila mala VHS-C kamera. Snimao sam trenutak kada je granata udarila u lijevo podnožje mosta tako da sam snimio trenutak rušenja mosta“.

Palata je izjavu o autentičnosti snimka dao u prostorijama SIPA-e.

Uslovi za prihvatanje video snimaka za dokaze

Video materijali kao dokazni materijal na sudovima se mogu koristiti samo ukoliko se dokaže vjerodostojnost i ukoliko se dokazi upotrijebe na pravi način. Da bi se novinarski video koristio kao dokaz potrebno je da autor snimka potvrdi autentičnost. Vidović se za Mediacentar prisjeća kako se dešavalo i da se u predmetima medijski materijal predloži kao dokaz, ali da je bilo slučajeva da tužilac ne uspije da dokaže autentičnost snimka.

„Dešavalo se da snimak bude isfabrikovan, međutim to se jednostavno otkrije sudskim vještačenjem. Tako da, u tim situacijama, kao branilac na međunarodnom sudu, ali i ranije kao oficir za vezu, utvrđivali smo izvore i lanac držanja tih dokaza, a to znači da ako je novinar BBC-ja bio izvor tj. autor tog dokaznog materijala, ili novinar Guardiana, npr. gospodin Vulliamy, onda smo ga pozivali za svjedoka. Pustili bismo mu snimke, pregledao bi ih, te bi kao svjedok rekao da je on radio te snimke, uz objašnjenje kojim povodom, na što bi on rekao da je došao u BiH kao ratni izvještač, otišao na određeno područje, snimio to područje, uz detaljno obrazlaganje datuma snimanja i opisa događaja koji je snimljen, te naposljetku potvrdio da je to njegov snimak“, objašnjava Vidović.

Domaći sudovi i video snimci 

Video i audio snimci se u formi dokaza koriste i u predmetima ratnih zločina na Sudu BiH i vrednuju se kao i svi dokazi, ali statističkih podataka o udjelu audio i video dokaza u krivičnim postupcima i u koliko predmeta su se koristili audio i video zapisi, nema.

Iz Tužilaštva BiH kažu da autentični audio-video snimci i fotografije predstavljaju značajne dokaze. U velikom broju predmeta, korišteni su videosnimci, fotografije, pa čak i novinski članci o određenim događajima. Ponekad, video-snimci mogu biti dovoljni za pokretanje istrage i formiranje predmeta. Posljednji put se to desilo 21. maja 2021.

“Predmet koji je nedavno formiran u Tužiteljstvu BiH, a odnosi se na snajpersko djelovanje na civilne ciljeve u Nedžarićima, formiran je na temelju snimka objavljenog na videoservisu Youtube, kao i na jednom portalu”, kažu u Tužilaštvu BiH.

Bilo bi zanimljivo vidjeti koliko često se videosnimci koriste kao dokazni materijal, ali ni Tužilaštvo ni Sud BiH ne vode takvu statistiku.

“Sud Bosne i Hercegovine ne vodi, niti ima obavezu voditi evidencije iz koje bismo generisali izvještaje s podacima prema parametrima postavljenim u Vašem zahtjevu. Nismo u mogućnosti pronaći predmete prema korištenim dokazima. Presude predmeta ratnih zločina su dostupne na web sajtu Suda”, stoji u odgovoru Suda BiH na upit za potrebe ovog članka.

Iz Suda pojašnjavaju da se u skladu sa članom 15. ZKP BiH, odnosno načelom slobodne ocjene dokaza, svaki dokaz prihvaćen od strane Suda tretira jednako.

Vidović podsjeća da su kao bitan dokazni materijal i polazna osnova za razumijevanje okolnosti rata u BiH od neprocjenjive važnosti i snimci iz Skupštine BiH uoči početka rata, ali i Miloševićev govor na Gazimestanu.

„Pođite samo od onog snimka govora Radovana Karadžića koji je prethodio ratu. On je korišten u skoro svim predmetima. I ovdje smo ga koristili na državnom sudu, mada ovdje tužioci manje koriste to, moraju proći obuke da nauče kako se koristi ta značajna i veoma dragocjena baza podataka, tj. dragocjeni dokazi“.

Iako je na stotine važnih video zapisa i fotografija napravljeno tokom rata 1992. do 1995. godine, od kojih su mnogi korišteni u sudskim procesima kao dokazi, neki od snimaka upečatljivi su i široj javnosti i predstavljaju svojevrsne slike rata u Bosni i Hercegovini.

Neki od tih snimaka su:

·      Snimak Sinana Alića – Brčanska Malta, korišten u slučaju Ilija Jurišić

·      Fotografije Rona Haviva prvih ubistava paravojne jedinice “Tigrovi”

·      Video prilog Penny Marshall i Ed Vulliamy, prvi snimak prijedorskih logora koji su obišli svijet

·      Snimci ubijenih srebreničkih civila beogradskog novinara Zorana Petrovića-Piroćanca

·      Smrt Jugoslavije film BBC-a, Jeremy Bowen

·      Martin Bell BBC News – “Fighting in Sarajevo” i “Street fights in Sarajevo”, korišten u predmetima Mladić i Karadžić, dostupan u ICTY bazi dokaznog materijala

·      Penny Marshall video kao dokazni materijal u predmetima Karadžić i Mladić „Video of the Visit of Penny Marshall to Kula Prison and Prijedor Camps” dostupan u ICTY bazi dokaznog materijala

·      Snimci britanskog novinara Tonija Birtleya iz Srebrenice 1993. godine prikazani na ABC News, korišteni u predmetu Naser Orić

·      Video snimci novinara Aernout van Lyndena za britansku televiziju Sky News sa artiljerijskih položaja VRS i njegov intervju sa Mladićem

·      “Ne pucaj” snimak TVSA na kojem general Jovan Divjak poziva na smirivanje sukobljenih strana u nekadašnjoj Dobrovoljačkoj ulici

·      Snimci Ibre Zahirovića “Pad Srebrenice” načinjeni 10. i 11. jula 1995.

·      Granatiranje (Nedžad Kasumović) i rušenje Starog mosta u Mostaru (Eldin Palata)

·      Sastanak UNPROFOR-a sa Mladićem u Hotelu Fontana, Dutch Media Company NOVA

·      Snimak zločina na Markalama, TVBiH

·      Mirovne demonstracije u aprilu 1992. u Sarajevu, YUTEL, dan kada su ubijene prve žrtve u Sarajevu Suada Dilberović i Olga Sučić

Mnogi video materijali u arhivi Haaškog tribunala su razvrstani kao materijali medijskih kuća, a ne pojedinaca. U toj arhivi prednjače snimci koje su emitovale medijske kuće: RTS, TV SA, TV BL, TV Birač, TV Beograd, TV Novi Sad, TV 5, HTV. Od stranih medija najčešće su korišteni snimci: SKY News, ABC News i BBC-a.