Još jedna godina političkih pritisaka i propagande

Prošlu, 2022. godinu, obilježili su fizički i verbalni napadi na novinare/ke, prijedlozi retrogradnih zakonskih rješenja kojima bi medijske slobode nazadovale, te politički pritisci na medije vidljivi na primjerima medijskog izvještavanja o izborima i postupcima Regulatorne agencije za komunukacije BiH (RAK).

U Tužilaštvu Kantona Sarajevo uspostavljena je kontakt osoba za novinare i novinarke, a Vlada Kantona Sarajevo je usvojila Strategiju razvoja medijske i informacijske pismenosti u oblasti obrazovanja. Učinci ovih pozitivnih primjera, ipak, još uvijek nisu vidljivi.

Politički pritisci u medijima i sigurnost novinara

Kada sam 2017. godine radila intervjue sa predstavnicima medija o finansiranju medija i transparentosti medijskog vlasništva, o političkim pritiscima i autocenzuri unutar medijskih kuća govorilo se off the record – “napiši ti to, ali nemoj reći da sam ja”. Danas o političkim i finansijskim pritiscima na medijske kuće, urednici/e i novinari/ke otvoreno govore. O njima pričaju kao da je riječ o normalnom, nepromjenjivom stanju. Da bi opstali, potreban im je novac, a novcem rukuju oni koji imaju političku i finansijsku moć.

Politički i finansijski pritisci na medije su bili najveći problem u medijskom sektoru i prošle godine. Opći izbori 2022. su pokazali da je veliki broj medija u zemlji i dalje samo produžena ruka političkih partija i da služe za političke svrhe, ne za javni interes. Monitoring štetnih sadržaja tokom izbora, koji je radio tim istraživača/ica Mediacentra i čija finalna publikacija će biti objavljena ove godine, je pokazao da su najučestaliji štetni sadržaji pristrasni i propagandni medijski izvještaji mainstream medija i anonimnih portala. Mediji su propagirali svoje kandidate i kandidatkinje, diskreditirali druge, te forsirali one verzije događaja i prošlosti koji odgovaraju njihovim etničkim, ideološkim i političkim obrascima. Odnosno etničkim, ideološkim i političkim obrascima onih koji ih finansiraju i vode.

Prikazivanje jedne ideološke, etničke i/ili političke verzije priče, a zanemarivanje dijelova koji ne odgovaraju toj konstruisanoj verziji, ozbiljan je problem bosanskohercegovačkog društva, uzrokovan cjelokupnom političkom i društvenom situacijom u zemlji, a koji održava i dodatno produbljuje podjele.

Pritrasnost je, naprimjer, bila očigledna u medijskom izvještavanju o godišnjici Oluje, koja se u medijima u Republici Srpskoj (RS) označava kao ratni zločin, a u medijima na hrvatskom jeziku u Federaciji BiH kao pobjeda. Ona je bila evidentna i u medijskom izvještavanju o izborima, izbornim rezultatima i protestima – za pojedine medije u RS izborni rezultati bili su krađa izbora vladajuće partije, a za druge zaslužena pobjeda koja nije odgovarala strancima koji imaju tajne agende u ovoj zemlji.

Da se politički uticaji više ne kriju, pokazale su i najave direktora RAK-a Draška Milinovića da će se Face TV-u uvesti rigorozne mjere, jer je, kako je Milinović tvrdio, vlasnik i urednik te televizije Senad Hadžifejzović jednom od sagovornika u emisiji postavio pitanje treba li “ubiti“ Milorada Dodika.

Milinović je pokretanje skraćenog postupka i uvođenje rigoroznih mjera protiv Face TV-a najavio u intervjuu za agenciju SRNA krajem oktobra prošle godine. Zauzeo je stav bez prethodnog utvrđivanja činjenica. RAK je u decembru  obustavio istragu jer se na osnovu stručnog mišljenja i vještačenja Agencije za forenzička ispitivanja i vještačenja BiH navodno nije moglo utvrditi izgovorena riječ.

Milinović je na mjesto direktora RAK-a 2020. godine stigao sa pozicije generalnog direktora Radio televizije Republike Srpske (RTRS). Na čelo entitetskog javnog emitera u martu 2014. došao je sa pozicije šefa kabineta tadašnje premijerke RS Željke Cvijanović. Prije toga je bio u kabinetu predsjednika tog entiteta Milorada Dodika.

Otkako je Milinović došao na čelo RAK-a, RTRS-u, mediju koji je do tada imao najviše kazni, nije izrečena nijedna kazna, uprkos tome što se i površnim praćenjem rada ovog javnog emitera može utvrditi kršenje pravila Kodeksa o pružanju audio-vizuelnih medijskih usluga i medijskih usluga radija, naročito dijela o pravičnom i nepritrasnom izvještavanju. Ovaj slučaj pokazuje da se politika toliko ukorijenila u medijski sektor da regulator ne samo da ne radi svoj posao – prati rad medija i kažnjava bar najekletantnije primjere – već se koristi za zastrašivanje novinara i medija.

Još jedan slučaj obilježio je prošlu godinu. Zoran Čegar, suspendovani načelnik Sektora uniformisane policije Federalne uprave policije (FUP), nasrnuo je u oktobru na novinarku Centra za istraživačko novinarstvo, koja je od njega tražila komentar nakon završenog ročišta na Općinskom sudu u Dubrovniku na kojem mu se sudi za krivično djelo prevare.

Snimak nasrtaja koji je objavio CIN, a koji su prenijeli brojni mediji, ilustruje svu bahatost i agresivnost osoba na pozicijama moći prema novinarima i novinarkama, ali i stav da se o “ratnim herojima” ne smije loše pisati. Čegar je novinarku CIN-a pitao zašto ne piše da je bio ratni heroj, a zatim je rekao da će joj grkljan iščupati. On je potom suspendovan, a krajem godine je najavljeno da će jedinica za profesionalne standarde FUP-a zatražiti od Disciplinske komisije da pokrene postupak protiv njega.

Nije to bilo jedini slučaj napada na novinare/ke prošle godine. Udruženje BH novinari je tokom 2022. registrovalo više od 30 fizičkih i verbanih prijetnji i napada na novinare/ke i medijske kuće. Brojni novinari/ke su prošle godine bili meta huškačkih objava na Facebook profilu Jasmina Mulahusića, protiv kojeg Tužilaštvo BiH duže od godinu vodi istragu zbog sumnje da je počinio krivično djelo izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti. Iako je i redakcija Mediacentra Sarajevo ove slučajeve prijavljivala Facebooku, iz te kompanije je odgovarano da Mulahusićeve objave ne krše standardne te društvene mreže.

Kao i prethodnih godina, veliki broj ovih slučajeva ostaje neprocesuiran uprkos preporukama Evropske komisije da se osigura odgovarajuće sudsko procesuiranje predmeta prijetnji i upotrebe nasilja nad novinarima/kama i medijskim radnicima/ama. Uspostavljanje kontakt osobe za novinare i novinarke u Tužilaštvu Kantona Sarajevo, koji je imenovan na incijativu glavne tužiteljice KS i uz pomoć Misije OSCE u BiH, prvi je konkretniji korak ka efikasnijoj zaštiti i procesuiranju napada i prijetnji nad novinarima i novinarkama u Kantonu Sarajevo čije rezultate tek trebamo vidjeti.

Sredinom prošle godine zabilježeno je i usvajanje inicijative u Predstavničkom domu u Parlamentarnoj skupštini BiH kojom se traži da se napad na novinare tretira kao posebno krivično djelo. Ta inicijativa još nije došla na dnevni red Vijeća ministara BiH.

Novinarski posao ostaje i dalje slabo plaćen i cijenjen, predstavnici/e medija navode da sve teže pronalaze profesionalne radnike/ce, te da se sve veći broj novinara i novinarki odlučuje da posao potraži u nekom od drugih sektora.

Zakonska rješenja

Unatoč preporukama Evropske komisije i medijskih udruženja, novih zakonskih rješenja, prvenstveno zakona koji bi regulirao transparentnost medijskog vlasništva i finasiranja medija, i dalje nema, a još uvijek se čeka i na Zakon o elektronskim medijima, koji je prema Sporazumu o stabilnosti i pridruživanju, trebao biti usvojen 2016. godine. Sprovođenje zakona o slobodi pristupa informacijama i dalje je problematično, a nije usvojen najavljivani novi zakon o slobodi pristupa informacijama na razini institucija Bosne i Hercegovine, čiji je prednacrt objavljen sredinom 2021. godine. Predstavnici i predstavnice civilnog društva su kritikovali ovaj prednacrt, između ostalog, zbog velikog broja izuzetaka.

Nasuprot dobrim zakonskim rješenjima koji bi doprinijeli otvorenijoj vlasti i boljoj zaštiti novinara/ki, tokom 2022. godine sve su bili jači glasovi za uvođenje represivnijih mjera koje bi riješile problem dezinformacija i “lažnih vijesti”. Milorad Dodik, predsjednik Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD), krajem je oktobra zatražio od Vlade tog entiteta da pripremi nove i izvrši izmjene postojećih zakona u oblasti sprečavanja širenja lažnih vijesti i govora mržnje, kao i uvođenje klevete u Krivični zakonik RS kao krivičnog djela, te proširenju krivičnih djela protiv ustavnog poretka. Njegov savjetnik Milan Tegeltija je uvođenje klevete u Krivični zakonik RS pravdao time da takvi zakonski okviri postoje u zemljama Evropske unije, zanemarujući da praksa Evropskog suda za ljudska prava nalaže da zatvorske kazne nikada nisu opravdane u slučajevima klevete.

Da je potrebno kazniti one koji šire dezinformacije i zatvoriti novinare i novinarke koji lažu, često čujem od mladih tokom edukacija i fokus grupa, ali i tokom sastanaka sa predstavnicima i predstavnicama institucija. Tokom konsultativnih sastanaka i kroz intervjue, 2022. godine govorilo se i o “zakonu protiv govora mržnje na internetu“, koji pripremaju Ministarstvo pravde BiH, Ministarstvo komunikacija i transporta BiH te Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglica BiH. Iako ovakvo zakonsko rješenje može doprinijeti sprečavanju širenja govora mržnje na internetu, njegove odredbe, ukoliko budu površno donesene i primjenjivane, mogu da utiču na slobodu izražavanja na internetu, kao i da se upotrijebe protiv neistomišljenika. Pored toga, predložena zakonska rješenja bave se posljedicama, a ne njihovim uzrokom, te su usmjerene na, kako često čujem, “govor mržnje koji se nalazi u komentarima na portalima i društvenim mrežama“ ili na “pravo da svako o svakome piše laži bez posljedica“.

Na primjeru slučajeva sankcionisanja izazivanja nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti kroz Krivični zakon BiH vidimo da su njima do sada sankcionisani većinom “obični građani”, a ne oni koji imaju poziciju i moć, a time i veći uticaj na društvo. Iako su sredinom 2021. nametnute izmjene i dopune Krivičnog zakona kojim se zabranjuje, između ostalog, negiranje genocida i ratnih zločina, tokom 2022., političari i političarke u BiH su to nastavili da čine. Tokom 2022. zabilježeni su brojni primjeri u kojima su se negirali zločini i veličali ratni zločinci – poput Miroslava Brđanina i Ratka Mladića. Zbog toga je, umjesto uvođenja novih, potrebno prvo iskoristiti postojeća zakonska rješenja te prakse Evropskog suda za ljudska prava kako bi se sankcionisali oni koji šire govor mržnje i negiranju zločine, a imaju veliki uticaj na društvo.

Zakonska rješenja protiv govora mržnje i dezinformacija ne ulaze u srž problema, a to su biznis modeli i algoritmi društvenih mreža i pretraživača. Društvene mreže se u BiH i dalje shvataju kao prostor na kojem isključivu krivicu nose korisnici, a ne način na koji njihovi biznis modeli i algoritmi rade. Da bi se istinski uhvatili u koštac sa generisanjem štetnog sadržaja na internetu, bh. zakonodavci, parlamentarci, civilno društvo i mediji moraju da se osnaže i kapacitiraju da se bave digitalnim pravima, upravljanjem i moderacijom sadržaja na društvenim mrežama, te da prate tokove na nivou Evropske unije.

Monitorinzi i medijska i informacijska pismenost

A kakav je bio nivo medijskog izvještavanja tokom 2022? O tome govore primjeri tekstova kojima se relativizira femicid, te objavljivanje video snimaka tragičnih događaja koji uključuju djecu. I nije riječ o pojedinačnim tabloidnim primjerima, već o rasprostranjenom načinu izvještavanja online mainstream medija. Iako se za dosta medijskih izvještaja može reći da su korektni, naročito TV reportera, često su bez konteksta, objašnjenja, provjere, svedeni na puko prenošenje izjava – novinarstvo na osnovu jednog izvora (one source journalism). Takvi su bili i primjeri prenošenja zapaljive retorike prije i tokom Općih izbora 2022., bez kritičkog uklona, druge strane priče i razumijevanja kako takve izjave mogu da utiču na publiku.

Tokom razgovora s novinarima/kama i urednicima/cama o medijskom izvještavanju, kažu mi, da je nažalost prikazivanje krvi, saobraćajnih nesreća, golišavih tijela, nešto što publika želi, te da bi oni izvještavali drugačije da mogu. Kada razgovaram s publikom kroz fokus grupe, govore da ne mogu pronaći informacije u medijima koje traže, jer su najčešće puni izvještaja o politici, te da se zbog toga okreću drugim izvorima. Urednici/ce osporavaju takve nalaze istraživanja i tvrde da publika nije iskrena, te da „krišom traže tekstove o showbizu i Zadruzi“.

Postalo je zamorno slušati takve izgovore. Mediji nisu tu da daju publici šta želi, već da im nude informacije koje im trebaju. Kada im kažete da postoji način da privuku publiku, a ostanu profesionalni, otvore nove naloge na mrežama, uvedu nove formate, grade kredibilitet, kažu da nemaju novca i kapaciteta. Lakše je postavljati golišave slike i prenositi dramatične, neprovjerene izjave osoba sa Twittera, nego se edukovati o novim formama, načinima izvještavanja, i držati se standarda profesije. Lakše je biti profesionalac za hvatanje klikova, nego profesionalni urednik/ca.

Novac jeste krucijalan za opstanak profesionalnih medija, i pronalazak održivih modela riješit će brojne probleme, ali njegov nedostatak ne može biti izgovor za kršenje osnovnih principa profesije. Manjak medijske i informacijske pismenosti građana i građanki također ne može biti izgovor da se profesionalci ne drže svojih standarda.

U 2022. godini bilo je mnogo aktivnosti iz oblasti medijske i informacijske pismenosti, kao i raznih monitoringa tokom izbora koje su vodile lokalne medijske i međunarodne organizacije, što su pozitivni primjeri. Regulatorna agencija za komunikacije je organizovala niz aktivnosti za Dane medijske pismenosti, vodila kampanju na temu zaštite djece na internetu. Vijeće za štampu i online medije BiH je radilo monitoring govora mržnje u komentarima na portalima, a Medijske inicijative monitoring medija i društvenih mreža tokom Generalnih izbora 2022. Vlada Kantona Sarajeva je usvojila Strategiju razvoja medijske i informacijske pismenosti u oblasti obrazovanja.

Edukacije iz oblasti medijske i informacijske pismenosti, ukoliko se one rade dobro, su krucijalne za razvoj kritičke misli, prepoznavanje profesionalnih novinarskih standarda, problematičnog sadržaja, opasnosti interneta, djelovanja algoritama, zaštite podataka na internetu i kao takve treba da budu sastavni i redovni dio formalnog i neformalnog obrazovanja. Ipak, one ne smiju biti izgovor da se na ostalim suštinskim problemima medijskog sektora ništa ne radi, da se ne djeluje u pravcu rješavanja političkih pritisaka, zaštite novinara/ki, finansiranja medija, profesionalnog medijskog izvještavanja.

Demokratska društva trebaju medijski i informacijski pismene građane i građanke ali trebaju i nezavisne, profesionalne medije. Na kraju, nije korektno sve prebaciti na građane i građanke, pa neka oni zaključuju da li mediji lažu ili ne. Potrebno je osnažiti nezavisne medije, pronaći mehanizme zaštite medija od političkih uticaja, otvoriti fond za medijski pluralizam, nuditi dugoročne edukacije medijskih profesionalaca.

Također, potrebno je udruživanje lokalnih, vladinih, nevladinih i međunarodnih aktera koji rade u oblasti medija.  Monitorizni medija i istraživanja su izuzetno značajni za razvoj prijeko potrebnih progresivnih medijskih politika, ali ukoliko su oni svrha sama sebi i ostaju negdje u bespućima interneta, neće dovesti do promjena. Potrebna su nam ozbiljna istraživanja zasnovana na kvalitetno pripremljenim metodologijama i ciljevima, konstantne edukacije novinara i novinarki, publike i zakonodavaca, zakonske izmjene i ozbiljne reforme medijskog sektora. I na kraju potrebna je vjera da su promjene moguće.