Kad nemaš dopisnika, vjeruj agencijama?

Rat u Siriji, izbjeglička i migrantska kriza koja je uslijedila, građanski rat u Ukrajini, a u posljednje vrijeme i događanja u i oko Kashmira pokazali su da je u svakom od tih sukoba svim stranama važno prikazati „svoju istinu“. Potpuno je jasno da lokalni i nacionalni mediji koji pokrivaju krizna žarišta puno bolje, jasnije i preglednije znaju situaciju, vjerojatno i bolje znaju istinu, s navodnicima ili bez njih, no postavlja se pitanje što je s informacijom koja daleko putuje, primjerice na područje Balkana.

U takvim situacijama, kad su geografski i politički udaljene teme u pitanju, mediji se služe servisima „domaćih“ novinskih agencija, a one ih, opet, preuzimaju od velikih svjetskih agencija. Bez obzira koliko velik ugled imala određena svjetska agencija, propusti su mogući – namjerni i nenamjerni – no, domaće agencije sve vijesti uglavnom uzimaju „zdravo za gotovo“. Osim toga, zapadni mediji imaju jedan pristup, ruski drugi, kineski treći, arapski četvrti, a svi oni imaju utjecaja na balkanske medije budući da, putem nacionalnih agencija, ovdašnjoj publici plasiraju svoje proizvode, odnosno vijesti.

Prateći događanja u Kashmiru, a mjesec kolovoz donio je krizu u toj većinski muslimanskoj regiji prouzročenu odlukom indijskih vlasti o sužavanju autonomije što je zaprijetilo unutarnjim a onda i sukobom Indije i Pakistana, bilo je zanimljivo pratiti agendu balkanskih novinskih agencija, ali i kako to rade velike svjetske televizijske kuće – Al Jazeera, CNN i Russia Today. Ukratko rečeno, balkanske agencije bile su samo prenositelji dobivenih, odnosno prikupljenih vijesti, a spomenute televizije uvijek su davale informaciju više.

Prateći rad Hrvatske izvještajne novinske agencije (HINA, Zagreb – 26 vijesti o Kashmiru tokom kolovoza), Federalne novinske agencije (FENA, Sarajevo – 12 vijesti), Novinske agencije Republike Srpske (SRNA, Banja Luka – 19 vijesti), Tanjuga (Beograd – 32 vijesti) i Anadolije (Sarajevo – 23 vijesti) razvidno je da su agencije, osim posljednje, uglavnom koristile zapadne izvore (Reuters, AP, AFP, dpa) i tek rijetko ruske ili kineske agencije (Sputnjik i Xinhua, primjerice). Anadolija je sve objavljene vijesti potpisala kao svoje.

U istom mjesecu, Al Jazeera je imala 58 svojih objava, uglavnom autorskih članaka, o Kashmiru, 10 agencijskih vijesti te 25 objava koje su bile kombinacija agencija i rada unutar redakcije. CNN je, u prosjeku, svakoga dana donosio po jednu priču svojih reportera (nisu koristili agencije), dok je Russia Today imao po dvije vijesti dnevno i niti jednu nisu potpisali, što može značiti i da su njihove, ali i da su „posuđene“ bez navođenja izvora.

Koeficijent provokacije na prvom mjestu

Ako već nemaju dopisnike u kriznim žarištima, a to danas sebi mogu dozvoliti tek najveći poput CNN-a ili Al Jazeere, jasno je da se domaći mediji moraju osloniti na strane izvore. No, svjesni su novinari i urednici da žive u svijetu dezinformacija, poluinformacija, alternativnih činjenica, fake news, pa je pitanje kako ih svesti na najmanju moguću mjeru jer je važno da postoje jasne, precizne i točne informacije koje nude građanima.

Niti jedna redakcija u regiji danas nema, primjerice, dopisnika u Indiji. Beogradska Politika svojedobno je imala svog čovjeka na terenu gotovo u svakom kutku svijeta. Novinar Milan Mišić u dva je mandata tokom ’70-ih i ’80-ih prošlog stoljeća bio dopisnik iz južne Azije, konkretno iz New Delhija (izvještavao je i s Dalekog Istoka i SAD-a, te bio odgovorni, pa glavni i odgovorni urednik Politike). Svjestan je da je „inostrani dopisnik danas luksuz za 99 odsto redakcija u našem delu sveta“, pa one „nemaju izbora nego da najveći broj vesti o događajima u svetu preuzimaju od medijskih konglomerata (uz posredovanje domaćih agencija)“.

„Glavni kriterijum pritom nije autentičnost vesti, da li je prava ili lažna, već ‘koeficijent provokacije’: da li će privući pažnju i biti pročitana“, ukazuje Mišić.

Kad je situacija već takva, a udaljenost tema i kriznih žarišta ipak „daleka tek nekoliko klikova“, Mišićev mlađi kolega Armin Aljović, glavni urednik Novinske agencije Patria, smatra da je „jedini ispravan način da redakcije za urednike vanjskopolitičkih rubrika postavljaju ljude koji poznaju međunarodnu politiku i da u tim rubrikama rade novinari specijalizirani za takve stvari, najbolje podijeljeni po regijama, poput Bliskog Istoka, Evropske unije ili SAD-a“.

„Novinari i urednici koji poznaju problematiku, kontekst u kojem se određena informacija pojavi, lakše će uočiti ukoliko je informacija propaganda. U svakom slučaju, nije dovoljno samo poznavati strane jezike da bi se neko mogao zvati vanjskopolitičkim novinarom. Nažalost, većina medija u regiji sebi ne može priuštiti takvo što“, konstatira Aljović.

Razumjeti krizne situacije

Slično razmišlja i Amer Džihana, izvršni direktor medijske platforme Analiziraj i predavač na Internacionalnom sveučilištu Burch u Sarajevu, koji najznačajnijim smatra da „urednici i novinari koji prate ovu tematiku imaju široko razumijevanje kriznih situacija, koje prevazilazi znanje bazirano isključivo na medijskim izvještajima“.

„Postoje određeni svjetski konflikti koji već godinama, a poneki i decenijama, zaokupljaju pažnju (izraelsko-palestinski konflikt, kašmirski sukob, rusko-ukrajinski rat itd.) i sasvim je normalno da postoji veliki broj objašnjenja ovih događaja koja pronalaze svoj put i u medijskim izvještavanjima. Stoga je ključno da su urednici i novinari u stanju razlučiti različite perspektive koje se nude kako bi mogli ponuditi publici kredibilne i balansirane informacije“, napominje Džihana.

Stručnjak za međunarodne odnose, Branimir Vidmarović ide i korak dalje te ovoj regiji, za koju primjećuje da „nema dovoljno stručnjaka i vlastitih kapaciteta“, preporuča da primijeni formulu „dan kasnije, ali sto posto točnije“. U tom smislu podsjeća na riječi Hansa Morgenthaua, utemeljitelja discipline međunarodnih odnosa, koji je napisao da su međunarodni odnosi disciplina post-factum znanja, odnosno da „sve postaje jasno tek kasnije“. Ipak, dodaje Vidmarović, to „ne može biti paradigma medija“, ali se, kada govori o vijestima, „čitatelja treba tretirati s poštovanjem i predstaviti mu nekoliko raznih gledišta i interpretacija kako bi imao svu puninu informacije“.

Bez snažnije reakcije na Balkanu

A što kad se i predstave gledišta i interpretacije i pri tome svaka od zainteresiranih strana nastoji dati spomenutu „svoju istinu“? Vidmarović potvrđuje da „svaka zemlja prikazuje vijesti onako kako odgovara njenim ciljevima i viđenju međunarodne politike“, te navodi kako su „ponekad razlozi povijesni i, kao takvi, poprilično iskreni“.

„No češće se kroz medije pokušava stvoriti određena slika i atmosfera kod kuće, a zatim – ovisno o medijskim kapacitetima zemlje – projicirati sliku na svijet i utjecati na neki društveno uvriježeni svjetonazor u drugim zemljama. U konkretnom primjeru, Pakistan je definitivno, unatoč dosta odmjerenoj reakciji Imrana Khana, imao manje simpatija zbog prošlih paradržavnih veza sa terorističkim ćelijama i organizacijama. Sada vidimo da je Indija ukinula poseban status Jammu i Kašmira bez ikakve reakcije javnosti ili svjetske politike“, objašnjava Vidmarović.

Aljović primjećuje kako događanja u Kashmiru nisu izazvala posebnu reakciju na Balkanu, „niti se zauzimao poseban stav, osim pukog i neselektivnog prenošenja vijesti“ (za razliku od, primjerice, rata u Siriji te izbjegličke i migrantske krize).

Na istom tragu i Mišić dodaje da „takozvani ‘ustavni puč’ Indije u odnosu na njenu najseverniju federalnu državu nije dobio neki veliki publicitet u našem regionu, pre svega zato što našim medijima i njihovoj publici ta kriza nije dovoljno poznata niti dovoljno razumljiva“. Uz napomenu kako „u izveštavanju o svakoj krizi, pa i o najnovijoj u Kashmiru, na odabir i interpretaciju vesti u medijima sa različitih geopolitičkih prostora utiče pre svega njihova relevantnost“, ipak kaže i da su i „globalni medijski konglomerati bili uzdržani, procenjujući da taj zaplet nema dovoljno potencijala da bude internacionalizovan i naruši globalnu stabilnost“.

Gotovo se ništa ne može sakriti

Činjenica jeste da je Kashmir daleko, a priča još dalja i kompliciranija iz balkanske perspektive, no ta regija je predmet nesporazuma dvije nuklearne sile (Indija i Pakistan), za njega je zainteresirana i Kina, posljedično i Rusija, a svakako i Zapad. Sve to znači da je, zbog brojnih velikih igrača uključenih u tu opasnu igru, posebno važno ukazati na činjenicu da dezinformacija može snažno utjecati na medije, publiku, društvo, odnose među političarima i državama.

„Držim se teze da je dezinformacija prvenstveno orijentirana na mišljenje javnosti i prihvatljivost određenih javnih diskursa“, govori Vidmarović. „Svijet je globaliziran, u velikim zemljama žive mnogobrojne dijaspore koje vezama i novcem mogu lobirati neke konkretne poteze ili pak uvjeriti svoje prijatelje da je netko loš, da je netko dostojan vojne intervencije. Koliko god elite bile moćne, društvena podrška je jako važna. Ključni igrači imaju svoju moćnu vojno-obavještajnu mrežu i više-manje su dobro upoznati sa stanjem. No, zbog demokratskih procedura i borbe za vlast na izborima moraju imati podršku javnosti. Također, elite su sve više svjesne da razvoj medija ima obratnu stranu: gotovo se ništa ne može sakriti“.

Upravo činjenica da su za Kashmir zainteresirane nuklearne sile Aljoviću je „znak za uzbunu“ i upozorenje do kakvih posljedica krivo informiranje može dovesti. „Kriva informacija, namjerno ili nenamjerno plasirana, vrlo često može biti uzrokom velikih stradanja. Nažalost, početkom devedesetih godina ljudi s prostora sada već bivše Jugoslavije osjetili su to na vlastitoj koži. Postoje brojni primjeri u BiH i zemljama Balkana gdje se javnost tih godina krivo informirala kako bi se postigao politički ili vojni cilj“, podsjeća.

Mediji su značajni za održavanje moći u društvu

Ostajući u analizi na lokalnom terenu, a na pitanje kakve posljedice širenje takvih vijesti može imati, ako se među njima može i naći dezinformacija ili vijest koja je plasirana s nekom namjerom, Aljović kaže da „u slučaju Balkana prenošenje netačnih vijesti iz svijeta ne znači samo krivo informisanje“.

„Bez obzira koliko se zapadni Balkan činio malim i potpuno beznačajnim u odnosu na globalna kretanja, zbog svoje višereligijske ili multietničke specifičnosti, zbog ratne prošlosti itd., ne samo da se svjetska politika odražava na stanje ovdje, već i dešavanja u zemljama regije mogu biti predmetom spora velikih sila“, upozorava Aljović.

O tome da su mediji veoma značajni za održavanje moći u društvu, jer mogu u prvi plan izbaciti neke događaje, ljude ili objašnjenja, ali isto tako imaju kapacitet da u velikoj mjeri ograniče naše razumijevanje svijeta govori Džihana. Napominje kako je uloga medija „posebno značajna kada izvještavaju o udaljenim događajima o kojima nemamo neposredno znanje, niti puno mogućnosti da provjerimo sadržaje koji nam se plasiraju“.

„Novinari koji izvještavaju o ovim događajima i u situacijama kada profesionalno rade posao ne nude samo činjenice, već i objašnjenja kako bi publika mogla razumjeti o čemu se radi. Upravo u tom kontekstualiziranju događaja, koriste se riječi i slike kako bi se, najčešće implicitno, favorizirala neka strana. Da li je neko terorist ili samo ekstremist, da li demonstranti negoduju ili rulja urliče, često zavisi od toga kakva je urednička politika medija, a ne od nekih činjenica koje bi se mogle nezavisno verificirati“, primjećuje Džihana.

Prema njegovom mišljenju, „krucijalno je pitanje u medijskim izvještavanjima o udaljenim sukobima da li mediji određenu upotrebu sile predstavljaju kao legitimnu ili ne“. I od te polazne premise, dodaje, „u velikoj mjeri zavisi kako će publika razumjeti određene sukobe i s kojim vrijednostima će se identificirati − da li će se, naprimjer, solidarizirati s ljudskim stradanjima ili će opravdavati upotrebu nasilja kako bi se suzbilo neko zlo“.

Medijski konglomerati kao referenca

Na kraju, Mišić ukazuje i na činjenicu da globalnu medijsku agendu kreira nekoliko medijskih konglomerata (CNN, Reuters, The New York Times, BBC, Politico, The Guardian…), pa su i njihovi portali, kako primjećuje, „referentni“ za lokalne (nacionalne) medije, koji nemaju mogućnosti da provjeravaju istinitost vijesti koje se objavljuju kao „događaji dana“.

„U njihovim redakcijama nema ni ljudskih, ni materijalnih resursa za ‘verifikaciju’ tog materijala, nego se on samo prevodi, donekle prerađuje, retko dograđuje ali obavezno pušta kroz filter uređivačke politike i vrednosnog sistema. Glavna posledica je da je sve manje sadržaja o svetu koji su autentični proizvodi lokalnih medija“, upozorava Mišić.

Sve dok se situacija ne promijeni, a teško da će se u skorije vrijeme promijeniti, lokalnim medijima i agencijama ostaje da se pouzdaju u profesionalnost, nepristranost, objektivnost i pouzdanost starije braće, odnosno sestara, i vjeruju svjetskim novinskim agencijama. Ako i posumnjaju u njihov rad, sve se danas jednostavno i brzo može provjeriti. I time svakoj vijesti, kao što to rade i velike svjetske kuće, dati sadržaj više. Kvantitativno, vijesti je ionako previše, a vremena za čitanje sve manje. Stoga, bar moraju biti kvalitetne.