Kako smo se „crowdfundali“

A sada ozbiljno. Budući da je spomenuti Hasanbegović kao prvu stvar nakon stupanja na ministarsku dužnost uzeo za zgodno da baš nama sjedne za vrat i odmah, kao prvi potez, ukine Povjerenstvo za dodjelu bespovratnih potpora neprofitnim medijima, riješio nas je brige oko financiranja. Ta je institucionalna potpora iz lutrijskih sredstava od 250 tisuća kuna omogućavala funkcioniranje hladnog pogona našeg portala (čitaj: dvoje zaposlenih plus nešto honorara).

Nevolja je nova prilika

Premda smo slutili u kojem će smjeru ići politika Vlade Tomislava Karamarka, bili smo zatečeni tolikom njihovom strašću da nas što prije zgaze. Pokazalo se da smo upravo mi, mediji trećeg sektora, najveći problem u državi iako je Ministarstvo kulture na nas „trošilo“ jedva 0,5 posto svog budžeta. Ako znate da se iz državnog proračuna za nama resorno ministarstvo izdvajalo isto toliko, jasno vam je o kakvim je brojkama tu riječ. Ni slutili nismo koliko smo važni dok nije počela hajka na neprofitne medije, koju su zdušno podržavali i neki kolege novinari, ne samo iz ultrakonzervativnih krugova (Narod.hr), nego i takozvanih liberalnih (Jutarnji list).

Ali – bilo, pa se spominjalo. Elem, suočeni s prestankom financiranja, odlučili smo zatražiti pomoć od jedinih za koje znamo da bi nam pomogli – čitatelja. Da budemo iskreni, nismo imali nekog velikog izbora. Iza nas ne stoji nijedna politička stranka, nijedan moćni političar, još manje neki tranzicijski dobitnik u vidu uspješnog poduzetnika. Ne stoji zapravo nitko osim čitatelja, pa nam je samim time odluka bila olakšana. Lagodna pozicija, kako bi je neki nazvali, dosad nam je omogućavala da ne moramo po svaku cijenu biti „klikabilni“ i objavljivati ono što ljudi „žele čitati“, nego smo radili onakvo novinarstvo kakvo mislimo da treba biti obraćajući se ponajprije građanima.

Nismo imali pojma kako se taj crowdfunding provodi. Dosađivali smo onima koji su imali iskustva s njim tražeći da nas upute u tajne izravnog financiranja. Oleg Maštruko iz Buga revno je pomagao. Nije mu bilo teško više se puta sastati s nama i strpljivo objašnjavati što nam je i kako činiti, premda su nam ideološke pozicije u najmanju ruku – vrlo različite. Isto tako i redatelj Dario Juričan (dokumentarni film „Gazda“), kojeg smo nazivali i kad je trebalo i kad nije vapeći da nas vadi iz ćorsokaka u koji bismo znali upasti.

Tehnikalija, birokaracija i drugi problemi….

Nismo se obeshrabrili ni kada sam uspio izgubiti karticu iz čitača sa snimkama za videospot, a koje je Gordan Antić s Radija 808 profesionalno i strpljivo cijeli taj dan snimao ispred Vojnog ordinarijata, tvornice „Nada Dimić“, zgrade Sabora i Vjesnika trpeći naše početničko nesnalaženje u videookolnostima. Nosio sam čitač redatelju Tomislavu Fiketu (hvala i njemu) i bog te pita kako, kartica je uspjela najprije ispasti iz čitača, pa onda i iz džepa.

Nismo gubili nadu ni kada smo u subotu navečer, jedva nešto više od 24 sata prije početka kampanje, shvatili da nas je poslovna bankarica neutemeljeno uvjeravala kako je naša poslovna kartica akreditirana za primanje internetskih uplata preko financijskih servisa. Istina, tu noć nismo spavali, ali smo i iz toga uspjeli izaći uzdignute glave.

Tu smo noć spašavali još neke tehničke stvari zahvaljujući Marku Gregoviću, koji je načuo što spremamo, pa nas je nazvao nudeći svu pomoć oko platforme Indiegogo, preko koje smo išli.

Pripremili smo i cijelu lepezu nagrada za naše donatore. Za najniže iznose – posjet našoj redakciji i zatvorenoj tvornici „Nada Dimić“ u Zagrebu, pa za nešto bogatije knjige Viktora Ivančića, Ede Popovića, Olega Maštruka i Zorislava Antuna Petrovića, pa lektorske savjete i uloge u pričama Emira Imamovića Pirketa i Mladena Blaževića, a za najizdašnije donatore fotografije našega Hrvoja Polana i statiranje u drugoj sezoni televizijske serije „Novine“ producenata Nebojše Tarabe i Miodraga Sile ako je bude. Hvala i svima njima, plus Ivani Dragičević, koja nas je obasula gomilom prijedloga.

I onda smo se lansirali pod egidom „Neka vide da nas ima“, jasno se naslanjajući na Thompsonovu uspješnicu „Lijepa li si“. Održali smo pressicu u ponedjeljak u prostorijama Hrvatskog novinarskog društva (hvala i HND-u, posebno Slavici Lukić) i krenuli.

Uspjeh nije rješenje

Ne samo da smo krenuli, nego je i krenulo! Kao dežurni pesimist u redakciji uspio sam spriječiti dežurne optimiste da ljestvicu postavimo visoko. Umjesto 10.000 ili 7000 američkih dolara tražili smo skromnijih 5000, a očekivali – koliko bude. Prvi cilj koji smo zacrtali bio je da se ne osramotimo. Mislim da danima ne bih izlazio iz kuće da smo prikupili 250 dolara, jer bi onda svi ti narod.hr-ovi, banci i kuljiši s razlogom mogli reći: evo dokaza da ih nitko ne čita i da ne vrijede ništa!

Dogodilo se, međutim, nešto potpuno suprotno. U samo nešto više od 24 sata premašili smo ciljani iznos i deset dana prije kraja kampanje dosegli 9000 dolara. Za nas respektabilan iznos koji će nam omogućiti da preživimo nekoliko mjeseci, ali nije bilo važno samo to. Još je važnije da smo doznali kako postoji više stotina ljudi iz 21 države kojima u ovim izuzetno teškim vremenima nije bilo teško izdvojiti koji dolar za nas. Hvala im svima, bez obzira na donirani iznos.

Posebno hvala novinarima, koji su nas masovno podržali, ne samo financijski nego i profesionalno. Da budem iskren, kad smo krenuli u kampanju, nismo stigli nazvati nikoga i „žicati“ da nam pusti objavu. Nas petero izmjenjivalo se po televizijama, radijima, novinama, portalima kao da smo u najmanju ruku tri mjeseca osmišljavali medijski plan promocije. Ma blage veze nismo imali što nas čeka i kako ćemo taj naš crowdfunding promovirati. Još smo se pogrešno reklamirali kao prvi medijski crowdfunding u Hrvatskoj, jer smo kasnije doznali da je bilo, doduše skromnijih, pokušaja i prije nas.

Da ne bude sve tako blistavo, treba reći kako ovakvi brzinski i kratkoročni modeli financiranja nisu niti smiju biti rješenje za financiranje medija, podjednako neprofitnih kao i komercijalnih. Država mora izraditi model sustavne institucionalne potpore neprofitnim medijima, posebno nakon globalne ekonomske krize i s njom povezane krize medija, a naročito nakon onog debakla od Hasanbegovićeva ministarskog mandata. Da se spasi što se još spasiti da. Premda, sudeći prema prvim potezima ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek, oporezivanju autorskih honorara i Vladinu prijedlogu raspodjele sredstava od igara na sreću, nemamo se čemu nadati. Prije izbora – usta puna neprofitnih medija, poslije izbora – nastavak Hasanbegovića drugim sredstvima.