Ladislav Tomičić: Današnji svijet je lijepa vijest za mizantrope

Nedavno je napisao da je jedan od njegovih najvećih ličnih dobitaka u novinarstvu to što ga je prestao pozdravljati „dobar dio ljudi u rodnoj čaršiji“. Rođen je u bosanskohercegovačkom gradiću Busovača, a ovakav stav sugrađana zaslužio je pišući i govoreći o nacionalizmu, ratu i ratnim zločinima. Jednom rečju, izdajnik.

Za sebe kaže da je Bosanac i „poput Ivice Osima, nekakav Hrvat“. Zahteva da se spomene i njegov “pas koji ne govori” Brka, čiji je „ponosni vlasnik“. Brku su imali prilike upoznati mnogi Ladislavovi prijatelji, što preko društvenih mreža, što uživo.

Čini li se i tebi da su “ovi naši prostori” još uvek u ratu, a da nacionalisti s vremena na vreme bivaju glasni kao devedesetih godina, ako ne i glasniji ponekad? Da li su oni koji su započeli ratove, huškali na zločine, širili mržnju – definitivno pobedili, a oni koji su se svemu tome protivili – konačno poraženi, zauvek ostavši na marginama društva?

– Ako vidite tko su “naši heroji”, ako pogledate razinu političkog diskursa i osluhnete političku retoriku, ako se sjetite na čemu naši političari dobivaju izbore i učvršćuju svoju vlast, savršeno je jasno da je Balkan još uvijek u ratu. Ne puca se, slobodno idemo iz države u državu, ali još uvijek smo u ratu. Rat nastavljamo drugim sredstvima: ponekad nogometom, ponekad kulturom, ponekad zapaljivom političkom retorikom, ponekad Draganom Vučićevićem, Velimirom Bujancom i drugim malokalibarskim glupanima, kako se već namjesti. Što se pobjednika tiče, pobjednici su ne samo oni koji su započeli ratove, nego prije svega oni koji su zahvaljujući ratovima napunili džepove. Ljudi koji su se ratovima protivili ionako su bili predodređeni za gubitnike. Pamet je, da parafraziram jednog čovjeka s facebooka – Mešu Selimovića, uvijek na gubitku. Međutim, ni glupost nije bolje prošla. Eno je, sretna je što ima svoju državu, maše zastavom i ljubi grb, dok jedva spaja kraj sa krajem, od prvog do petnaestog nekako živi, a od petnaestog do prvog nekako preživljava. Naravno, ukoliko je imala sreću da joj nisu ukinuli radno mjesto dok je čučala u rovu i pjevala patriotske pjesme. Naravno, ako je pamet izgubila, to ne znači da je pobijeđena. Borba se nastavlja do daljnjega, pred pameću su novi porazi, a ni glupost neće proći bolje. Zato, ako dođe do kakvog svijetlog boja dok ste još u snazi, gledajte da napunite džepove pa se nećete morati baviti ovakvim pitanjima. Moj prijedlog je da u prvoj pogodnoj prilici izvedete odlučan juriš na katastar, gdje se možete upisati kao vlasnici nekretnina protjeranog neprijatelja.

Deluje ipak da sve ovo nije samo naš problem, da se celi svet nalazi na putu koji, nezaustavljivo, ide u veoma lošem pravcu…

– To nipošto nije samo naš problem i prezirem termine kao što su balkanizacija, jednako kao što prezirem i predrasude o Balkanu. Usput i nevezano, preporučujem knjigu Katarine Luketić, Balkan: od geografije do fantazije, koja može pomoći da ne upadnemo u zamku koju nam je davno postavila kultura takozvanih civiliziranih i naprednih europskih zemalja.
Vi ste, dakako, u pravu, stanje ili ako hoćete sranje u kojem danas živimo nipošto nije samo naš, balkanski problem. Stvari ne idu u dobrom pravcu već stoljećima. Krleža je, recimo, upozoravao na primitivnu ljudsku svijet, koja uparena s tehnološkim dostignućima civilizacije daje zastrašujuće rezultate. Govoreći o čovjeku i tehnološkom napretku, Krleža je davao sliku majmuna koji vozi avion. Međutim, dok majmuni drže prste na crvenim dugmićima nuklearnog arsenala svojih država, naš planet se nepovratno mijenja u klimatskom pogledu i za koju stotinu godina dobar dio svijeta mogao bi otići u materinu. Međutim, stvarima je zdravo prilaziti s vedrije strane, te valja primijetiti da je to lijepa vijest za mizantrope.

Kada bi pravio poređenje medijskih scena Hrvatske i zemalja u susedstvu tokom devedesetih, dvehiljaditih pa do danas – koje bi sličnosti i razlike pronašao?

– Devedesetih je u mainstreamu još uvijek postojalo novinarstvo, doduše samo u tragovima, ali postojalo je. Postojali su novinarski profesionalci koji su u zadnjem jugoslavenskom desetljeću okusili malo novinarske slobode, pa su se ponadali da će to potrajati, da dolazi vrijeme kad se neće prebrojavati nepoželjne teze u novinarskim tekstovima. Međutim, novinari i novinarke su se tu malo zajebali; ne samo da su se prebrojavale nepoželjne teze nego su se prebrojavala i krvna zrnca onih koji ih plasiraju. Ipak, još uvijek smo imali Feral, Radio Brod, B92 i slične svetionike u mraku. Doduše, tada si ih mogao nabrojati na prste dvije ruke na prostoru cijele Jugoslavije, a danas ih na istom prostoru možeš prebrojati na prste jedne ruke, i to ruke koja je u pilani zaslužila invalidsku penziju.

U ovoj fazi degeneracije, našem nacional-kapitalizmu novinarstvo nije potrebno, kao što mu nisu potrebne niti široke narodne mase koje imaju strpljenja za dugačke i pametne novinarske tekstove. Danas zato od novinarstva nemamo gotovo pa ništa. Imamo jedne, dvoje novine i ove naše portale na guranje, koje smo napravili na wordpresovim templateima ili su nam ih dizajnirali drugari, pa se mi sad upinjemo da ih napunimo normalnim sadržajem, prijavljujemo se na grantove inozemnih organizacija od čije milosti ovisi hoćemo li sebi moći isplatiti mizernu plaću, da bi nas na kraju balade netko zbog toga mogao nazvati stranim plaćenicima. Izdajice smo svog naroda, jer da nismo izdajice, i mi bi narod hranili medijskim govnima, kako to radi pošten svijet, poput spomenutog Dragana Vučićevića i Velimira Bujanca. Zajebali smo se mi malo, zna naš narod šta mu treba, a ovaj intervju, recimo, sigurno našem narodu ne treba, jer naš narod je herojski narod koji u novinama više voli vidjeti dobru sisu i guzicu te kvalitetnog ustašu i četnika, nego palamuđenje poput ovog mog. Što se sličnosti medijskih scena u našim državama tiče, one su frapantne i one su još jedan dokaz da su narodi ovog regiona, da citiram Krležu, isti komad balege, koji je kotač istorije presjekao na pola.

Kao čovek koji pažljivo prati medijska dešavanja u regionu i često na njih reaguje, kako tebi deluje fenomen političkih tabloida pod kontrolom vlasti u Srbiji? Iako medijska slika u regiona nije dramatično bolja, ovi mediji (Informer, Srpski telegraf, Alo, Kurir…) koji svakodnevno na dramatičan, anticivilizacijski način krše novinarski ipak je u priličnoj meri specifikum Srbije…

– Svojedobno sam otišao u redakciju Informera i napravio intervju s Draganom Vučićevićem. Čovjek je vrlo kvalitetno degenerirao i mogao bi biti nit vodilja novog novinarstva. Ove druge tabloide koje spominjete također sam vidio. Svi su oni slika i prilika političke vlasti u Srbiji. Kakav Vučić, takav i kurčić.Ispričavam se na prostim riječima, nije ni meni milo izgovarati to prezime, ali što ćete – nema druge. Tabloidi o kojima govorite jesu specifikum Srbije utoliko što se tamo dobro prodaju i imaju kakvu-takvu čitanost. U Hrvatskoj imamo nešto slično, ali naši kanalizacijski otvori nisu odjeveni u ruho tabloida koji izlaze svakodnevno, nego su u pitanju mahom tjednici. Imamo dva puta spomenutog Velimira Bujanca, popularnog televizijskog voditelja, pravomoćno osuđenog za dilanje kokaina, neonacistu iz devedesetih, koji se dvijetisućitih pokušao malo umiti, ali ne može se umiti lice od kojeg bi u nekim normalnijim okolnostima i majka okrenula glavu. Takozvani pravi Hrvati ozbiljno su zaljubljeni u tog gnoma. Imamo, također, nešto što se zove Hrvatsko slovo, zatim nešto što se zove Nacija, imamo cijelu paletu objavljotina zaduženih za degeneraciju generacija koje dolaze. Doduše, one nisu tako popularne kao što je popularan Bujanec, ali da imaju potencijala – to svakako imaju. Ali, da se za kraj vratimo na srpske tabloide, koliko sam primijetio riječ je o koncentratu gluposti, manipulacije i mržnje, dakle baš o onom što je našem herojskom narodu nasušno potrebno.