Medijski spin u doba COVID-19: Kako ga prepoznati i kako se oduprijeti

U ljudskoj je prirodi da u kriznim situacijama povećava svoj interes i potrebu za informacijama. To novinare, kao pripadnike društveno odgovorne profesije, stavlja pred dodatni izazov: zadovoljiti interes građana, odnosno potrebu za povećanom količinom informacija, a istovremeno zadržati odgovarajući razinu njihovog kvaliteta, koja se ogleda u tačnosti, objektivnosti, jasnoći i nepristrasnosti. U takvim situacijama mediji obično pokreću specijalizirane programe, vanredne vijesti, kontinuirano izvještavajući o svim novostima, te, uz pomoć odgovarajućih kompetentnih sagovornika, objašnjavajući širi kontekst, odnosno uzroke i posljedice događaja. Profesionalno novinarstvo tako postaje svojevrstan garant da se društveno djelovanje i odlučivanje zasniva na oprimalnoj količini kvalitetnih informacija, odnosno na takozvanom informisanom izboru.

U periodu pandemije COVID-19 (koji još uvijek traje) veliki broj medija u BiH je na odgovarajući način ispunio svoju društvenu ulogu, postavivši se u poziciju prevodioca novonastale stvarnosti u percepciju javnosti, odnosno pomogavši građanima da ne samo saznaju ono što o novonastaloj situaciju trebaju znati, nego i da svoja saznanja „pretvore“ u znanja o tome kako se u datoj situaciji treba ponašati. No, pored komplimentiranja onim medijima koji su na odgovarajući način reagovali na COVID-19, čini se važnim ukazati i na tendenciju određenog broja medija da pribjegnu medijskom spinovanju i iskoriste period korona krize za manipulaciju javnošću.

Oblici medijske manipulacije u kriznim situacijama ne uključuju, naravno, samo medijsko spinovanje, već i druge oblike skrivanja ili iskrivljivanja istine, poput dezinformisanja, širenja lažnih vijesti, a u vremenu pandemije posebno i širenja pseudonaučnih informacija i teorija zavjere. No, medijski je spin zanimljiv utoliko što je, zapravo, teže prepoznatljiv, jer je po svojoj prirodi kontekstualan. Dok je kod lažnih vijesti riječ o činjeničnoj neutemeljenosti, kod medijskog spina riječ je o uokvirivanju informacija u odgovarajući kontekst koji je manipulativan. Kod spina, vrag je u detalju, reklo bi se žargonski.

Šta je uopće medijski spin i kako ga definisati? Prije svega, potrebno je razlikovati medijski spin od političkog ili ekonomskog spina. Iako i jedan i drugi nastoje ostvariti određenu impresiju kod publike manipulativnim izvrtanjem činjenica u priči, njihovom selektivnošću ili „bojenjem“ određenim tonom, razlika između medijskog i političkog spinovanja ogleda se u samom akteru.

Politički spin podrazumijeva formu propagande putem koje se manipuliše javnošću, na način da se toj javnosti predstavljaju informacije koje su „ukrojene“ (odnosno u kojima su određene činjenice ili samo dio činjenica svjesno i namjerno povezane u manipulativnu cjelinu) tako da se politički akteri, događaji u koje su oni uključeni, i njihove  reakcije na te događaje, prikažu onako kako to kreatorima spina odgovara. U tom slučaju akteri spinovanja su političari, odnosno njihovi savjetnici za medije, i oni svojim direktnim obraćanjem javnosti (putem političkih skupova, gostovanjem u medijima, putem obraćanja na društvenim mrežama i slično) spinuju javnost.

Medijski spin, koji je također forma propagande u kojoj su informacije kreirane i plasirane tako da „zavedu“ javnost, odnosno prikažu određene aktere, događaje u koje su oni uključeni i njihove reakcije na te događaje, u određenom svjetlu, ipak traži konsenzus, odnosno pristanak medija i novinara da u spinovanju učestvuju. I upravo tu dolazi do izražaja suštinska razlika između novinarstva kao društveno odgovorne profesije zasnovane na javnom interesu i spin-antinovinara kao onih koji služe partikularnim interesima naručilaca takvih sadržaja. Suštinski cilj spinovanja putem medija je da interese određenih pojedinaca i/ili interesnih grupa prikaže kao javni interes, da određene društvene subjekte prikaže u pozitivnom svjetlu (ako su oni ti koji su naručioci spina) ili u negativnom svjetlu (ako je riječ o, recimo, oponentima koji su se po nečemu zamjerili naručiocima spina).

Zašto se, međutim, to radi putem (određenih) medija i (određenih) novinara, a ne uvijek i ne nužno putem direktnog obraćanja naručilaca spina javnosti (na skupovima ili društvenim mrežama)? Upravo zbog činjenice da većina publike, odnosno građana, smatra medije društveno odgovornim institucijama, a novinare objektivnim prenosiocima stvarnih događaja i objektivnih informacija o tim događajima, odnosno zbog činjenice da je, najčešće, stepen povjerenja u medije i novinare veći u odnosu na povjerenje prema političkim i drugim društvenim akterima koji se građanima direktno obraćaju. Novinari i mediji koji pristanu na medijski spin, stupaju, zapravo, u svojevrstan „ugovor“ sa naručiocima spina, odnosno pristaju odustati od novinarske etike i principa i pod izgovorom profesionalnog obavještavanja javnosti zapravo biti propagandisti (dobivajući zauzvrat određene privilegije, u vidu materijalnih sredstava, ekskluzivnog pristupa informacijama koje drugim medijima nisu dostupne i slično). Drugim riječima, spin postaje dio uređivačke politike medija, što je rezultat ideološkog opredjeljenja medija, vlasničkih interesa medija ili političke povezanosti medija sa određenim akterima.

Kako prepoznati spinovane informacije

Za razliku od lažnih vijesti i dezinformacija, koje nemaju nikakvo utemeljenje u objektivnim činjenicama, kod spina je riječ o manipulativnom povezivanju činjenica u cjelinu koja je u skladu s određenim interesom. Medijski spin se bazira na dva ključna procesa: uokvirivanje informacija (framing) i kontekstualizacija. Određeni set činjenica može nositi sasvim različite poruke ovisno o tome kako su te činjenice povezane, odnosno na koji način su uokvirene u određeni kontekst. Za uokvirivanje i konteksualizaciju u medijima se nerijetko koriste i naslovi, fotografije, a dominantan pristup je senzacionalistički. Također, treba napomenuti da se spinovanje gotovo nikad ne provodi putem samo jednog medijskog sadržaja, nego kontinuiranim aktivnostima, odnosno kreiranjem određene uređivačke politike. Neki od primjera spinovanja u vrijeme pandemije, a koji se odnose na „ukrajanje činjenica“ odnosili su se na, recimo, povezivanje određenih lijekova sa prevencijom ili liječenjem COVID-19, što nije bilo samo širenje dezinformacija, nego i davanje lažne nade građanima da sami mogu prevenirati bolest ili je liječiti u kućnim uslovima.

Činjenica da su se ti lijekovi pokazali kao uspješni u liječenju nekih drugih virusnih oboljenja povezana sa činjenicom da su neki političari poput predsjednika SAD javno rekli da ih uzimaju, kreirala je informacije koje su davale lažnu nadu ljudima, i zapravo ih poticale da i sami primijene iste prakse, što je izuzetno opasno. U vrijeme pandemije COVID-19 vidjeli smo i primjere medija koji su svoje uređivačke politike bazirali, recimo, na spinu da je virus izašao iz laboratorija, birajući isključivo goste koji su potvrđivali takve teze, plasirajući poluistinite i neprovjerene informacije iz nepouzdanih izvora, a sve u svrhu dokazivanja te teze. Nije se, dakle, radilo, o lažnim informacijama, nego su određeni, ponekad i relativno kredibilni sagovornici prezentirali selektivno one informacije koje idu u prilog tome da je virus laboratorijski proizveden, bez da je novinar ili medij propitivao takve teorije, budući da se i sam s njima slaže. Ovdje je pseudonauka povezana sa teorijama zavjere u svrhu spinovanja.

U medijskom spinovanju koriste se i druge tehnike, poput skretanja pažnje (sa određenog događaja ili aktera na neki drugi), stvaranja ili ublažavanja nekog problema (ovisno o interesu naručioca spina), korištenja izuzetno emotivnog vokabulara (kako bi se izazvala emotivna, a ne racionalna reakcija javnosti). U periodu pandemije imali smo primjere skretanja pažnje sa, recimo afere „Srebrena malina“, na neke druge, manje važne priče i teme, pod izgovorm određenih medija da „se potrebno fokusirati i na druga pitanja, a ne samo na jednu aferu“ ili primjere povezivanja jednog od aktera te afere sa akterima nekih drugih afera koji su iz istog geografskog područja, čime su stanovnici tog područja izuzetno negativnim i emotivno „nabijenim“ rječnikom „prokazani“ i bez ikakve argumentacije kolektivno etiketirani kao kriminalci, čemu su se, opravdano, suprotstavile i neke javne osobe.

Medijski spin je, također, često reaktivan, odnosno medij koji nastoji da spinuje zapravo reaguje na pisanje nekog drugog medija o istoj temi i/ili akteru, kako bi promijenio njegovu reputaciju i percepciju javnosti o njemu. Tako smo u vrijeme pandemije, a nakon otkrivanja koruptivnih radnji određenih aktera političke i javne scene od jednog dijela medija, u drugim medijima imali tekstove koji su nas podsjećali na ratne zasluge ili izuzetne karijere tih aktera, nastojeći mijenjati percepciju javnosti o njima.

U suštini, medijsko spinovanje moguće je prepoznati tek dužim praćenjem određenog medija, odnosno uočavanjem tendencije njegovog izrazito pozitivnog ili izrazito negativnog prikazivanja i portretiranja određenih osoba ili događaja. U tu svrhu medij koristi neke od navedenih tehnika, pristupa i metoda ili sve navedene, a uočavanjem trendova izvještavanja zapravo možemo utvrditi pristrasnost koja je osnovni motiv medijskog spinovanja. U konkretnim, pojedinačnim medijskim sadržajima moguće je uočiti spinovanje na način da se sadržaj iz jednog medija uporedi sa sadržajem o istoj temi, akteru ili događaju na nekom drugom mediju, uočavajući uglove i pristupe koji su u njima zauzeti. Ukoliko se u toj usporedbi primijeti da je određeni medij iskoristio samo jedan aspekt neke informacije, ili određeni set činjenica, koje su potom iskorištene kao povod za stavljanje određene osobe ili događaja u izrazito pozitivan ili negativan kontekst, te ukoliko se primijeti da je suština neke informacije izmijenjena da bi podržala određeni stav koji je iznesen i promijenila percepciju nas kao publike, postoji osnova za sumnju da je riječ o medijskom spinovanju. Davanje izuzetno pozitivnih ili izuzetno negativnih epiteta akterima priče, posebno u naslovima, stavljanje fotografija koje izazivaju izuzetno pozitivne ili izuzetno negativne asocijacije, povezivanje logički nepovezivih činjenica u cjelinu koja nekome ide u korist ili na štetu, korištenje tehnike „ali premoštavanja“ u medijima („To jeste veliki problem, ALI uzmite na primjer nešto drugo…“)  sve su to elementi koje možemo kao publika prepoznati kao medijski spin.

U kriznom vremenu, poput ovog izazvanog pandemijom COVID-19, medijski spin je posebno i dodatno problematičan i, usudit ćemo se reći, opasan, iz nekoliko razloga. Najprije, jer onemogućava publici da objektivno sagleda situaciju u kojoj se nalazi i reakcije nadležnih vlasti na nju, kako bi na osnovu toga mogla adekvatno reagovati na situaciju koja joj je relativno nepoznata. Drugim riječima, medijsko spinovanje „zamagljuje optiku“ publike i onemogućava joj da jasno vidi situaciju. Nadalje, u svim kriznim situacijama, pa i u pandemijskoj, već je prisutna određena doza emotivnog naboja, straha i panike među građanima (jer se nalaze u neizvjesnoj, ugrožavajućoj i do tada nepoznatoj situaciji), a spinovanje može dodatno povećati taj strah i paniku. Također, medijski spin u uslovima povišenih emocija lako može proizvesti situaciju koja je izrazito negativna prema određenim akterima, stavljajući im tako direktno metu na čelo, posebno uslijed činjenice da se u dobu online medija i društvenih mreža takvi sadržaji eksponencijalno šire i masovno komentiraju.

U najkraćem, možemo reći da je medijsko spinovanje nedopustivo i neprihvatljivo, ne samo u uslovima poput pandemijskih, kada je javnost dodatno osjetljiva i dodatno usmjerena na medije očekujući od njih kvalitetne informacije na osnovu kojih definira svoje djelovanje u novonastaloj situaciji, nego i u svim drugim situacijama. Ako je novinarstvo prevođenje stvarnosti u percepciju javnosti, onda taj odgovoran posao mora biti visoko moralan i visoko profesionalan. Ključni parametar njegove kvalitete je javni interes. Tako definirana i na deontološkim postulatima postavljena profesija ne ostavlja prostora za medijsko spinovanje. Ni u vrijeme COVID-19, ni inače.