Novinar godine – Boris Dežulović: Ne pristajte na cenzuru, ucjene, svetinje, ni na što osim na istinu i svoju rođenu glavu

-Novinare tužakaju, prijete im, povlače ih po sudovima…. Vi ste po tom pitanju jedna “iskusnjara, a iza   vas su desetljeća “novinarenja” u Hrvatskoj. Kako se po tom pitanju osjećate?

U Zagreb sam otputovao nakon davanja iskaza pred Državnim odvjetništvom u Splitu povodom prijetnji smrću, na dodjelu nagrada u Hrvatsko novinarsko društvo stigao sam ravno s Općinskog kaznenog suda i Građanskog suda u Zagrebu, gdje sam imao dva jutarnja dejta sa Željkom Markić, na samoj dodjeli nagrada u Novinarskom domu tajnica redakcije mi je kao čestitku uručila novu tužbu predsjednika Hrvatske gospodarske komore Luke Burilovića, a na povratku s dodjele nagrada sa svojom me kaznenom prijavom na Općinskom sudu u Splitu čekao Robert Pauletić. To je život novinara u Hrvatskoj danas. Sama riječ “novinar” navodno dolazi od pojma “novine”, vjeruje se da je to zbog toga što su novinari nekad pisali u novinama, ali danas ta riječ označava osobu koja pred državnim odvjetništvom i općinskim sudovima brani ljudsko pravo na slobodno pisanje.

-Kako se vi kroz život nosite s pritiscima, prijetnjama…

S tužbama se nosim kako znam. Nije, uostalom, ni meni najgore. Gore je našem zlosretnom poštaru Draženu, koji samo zbog mene i mojih preporučenih plavih omotnica sa županijskih i općinskih sudova dva-tri puta tjedno mora dolaziti u moj mali, zabačeni zaselak. Stvar sam onda pokušao riješiti nabavkom psa, ali krvoločna zvijer ispala na kraju mala, vesela maskota što poštara dočekuje mašući repom, jedino biće u cijeloj državi koje se, eto, veseli tužbama Željke Markić.

-…naročito nakon teksta “Jebo vas Vukovar”?

Desetljećima već raznim željkama markić i njihovim odvjetnicima na sudovima objašnjavam kako je javna kritika cijena javnosti osobe, cijena na koju sam i sam pristao, svih tih trideset pet godina primajući na sebe kvalifikacije i uvrede prema kojima su moji tekstovi biblijski psalmi i dječje pjesmice. Postoji li ta, kako se zove, duševna bol, moja duša odavno je već utrnula od bolova. Ili je to, ili je nikad nisam ni imao. U trideset pet godina, koliko je prošlo otkako sam u novinama objavio prvi tekst, nikad stoga u životu nikoga nisam prijavio niti tužio. Do tog nesretnog slučaja, kad sam olizao plajvaz i policiji prijavio šezdesetak najgorih prijetnji s Facebook zida Velimira Bujanca, samo onih šezdesetak koji su mi izravno i nedvosmisleno prijetili smrću. Poanta priče: možete mi reći i napisati što god vam padne na um – za to smo se, ono što se reče, borili – ali prijetnja smrću nije ni vrijednosni sud i sloboda govora. Na posljednjem dejtu sa Željkom Markić, koja me tužila zbog teksta “Glupa plavuša”, njen odvjetnik je rekao kako je to isto kao kad bi ona za mene napisala, kajjaznam, “Smrdljivi četnik”. Pa naravno, dobro jutro, rekao sam, o tome vam cijelo vrijeme govorim. Smrdljivi četnik, jugoslavensko govno, komunistička pizdurina, blitvarski kozojeb, što god želite. Nije li divan institut vrijednosnog suda? Ja, recimo, za vas smijem misliti da ste glupa plavuša, ali ne smijem reći da ću vas zbog toga silovati, ubiti, raskomadati i baciti u šahtu. Možda izgleda komplicirano, ali zapravo nije.

-Jesu li novinari zbog svega što im se događa zaslužili beneficirani radni staž?

Pa dovoljno je vidjeti prosječni životni i radni vijek novinara. Danas čak i nogometaši duže traju. Zbog nemilosrdnih rokova i deadlinea ovo je stresan posao i bez Željke Markić, Tomislava Merčepa, ubojica iz Lore ili Vladimira Putina. A da pritom i ne spominjem koliko bi novinarskih biografija bilo sačuvano časnima, poštenima i dostojanstvenima kad bi i oni, poput baletana, minera, vatrogasaca i kontrolora letenja, morali u penziju s četrdeset.

-Zašto danas više nije moguć jedan Feral?

Najprije zbog toga što više nisu moguće papirnate novine, a Feral je bio starinska, prljava papirnata novina. Ne treba tu stvar brkati s oglasnim katalozima koje danas na trafikama prodaju kao novine: klasične papirnate novine u štokavskim su kulturama ekonomski nemoguće. Drugi, mnogo važniju razlog je taj što je umro Predrag Lucić. Bez Predraga to bi možda i ispala teška pizdarija, ali ne bi bio Feral. Pitate li pak zašto nije moguć Feral kao pojava, neki dakle novi Feral, razlog je jednostavan: Feral danas nikome ne treba. Da treba, bilo bi ga. Pri tom – da ne bi bilo nesporazuma – ne mislim na Feralovu publiku: nje još ponegdje i ima.

– Koje novine čitate, a i portale?

Čitam sve što mi dođe pod kažiprst. Kako već deset godina živim u zaseoku koji u krugu od petnaest kilometara nema trafiku, osuđen sam na život bez novina – što mi je, kao liječenom trafikoličaru, dosta teško palo – i čitanje novina na internetu. Nije isto, naročito kad treba čistiti ribu ili pljunuti sliku Andreja Plenkovića, ali snalazim se. Čitam tako sve, pratim hrvatske, srpske, bosanske, čak i slovenske, crnogorske ili makedonske portale, pretplaćen sam na neke strane novine, od Guardiana do New York Timesa, a ovisno o temi koju pišem posvećeno upratim i stručnu periodiku, od The New England Journal of Medicine preko PornHuba do Rivista Gregorianum.

-Jedno općenito, ali neizbježno  pitanje: Kakvo to mi danas novinarstvo imamo?

Izvinjavam se, možete li ponoviti? Učinilo mi se da ste pitali kakvo mi to danas novinarstvo imamo.

-Tako je. Dakle, da ponovim: Jedno općenito, ali neizbježno  pitanje: Kakvo to mi danas novinarstvo imamo?

Vjerojatno se šalite. Mi, naime – svejedno mislite li pod “mi” na Hrvatsku ili onu, kako se zove, regiju – odavno nemamo novinarstvo. Što ja znam, u Hrvatskoj imamo nekoliko novinara, eno ih svih kod mene u mobitelu, ali novinarstvo – koliko je meni barem poznato – ne. Valjda bih ja znao za to. Odakle vam taj podatak?

-Novinar sam zanima me, pa eto… No možda je bolje u Londonu gdje ste ovih dana boravili. Jeste li mogli opipati bilo  i je li tiskano novinarstvo u medijskoj prijestolnici “živo”?

Evo male šenoanske povjestice: o okolnostima “sramotnog mira”, kojega su Austrougarska carevina i Osmanska imperija potpisale nakon bitke kod Svetog Gottharda 1664., mi danas znamo tek iz škrte arhivske građe u Beču i Istanbulu. Štoviše, o tome se ni tada nije znalo mnogo, zapravo ništa: upravo zato što nisu imali pojma da su Austrija i Turska potpisale mir, ban Petar Zrinski i knez Fran Krsto Frankopan skovali su svoju glasovitu zavjeru i skončali kako su skončali, o čemu opet znamo uglavnom iz romantičnih epova, narodne predaje i omota Krašovih bombonjera. U isto vrijeme, baš istih tih dana, 1666. godine, London guta strašni požar, o kojemu Englezi onoga vremena svako jutro čitaju u – novinama! O katastrofalnom požaru u Londonu 1666. danas tako čitamo listajući tri stotine pedeset godina staro uvezano godište The London Gazette. Koji, uzgred budi rečeno, uredno izlazi i danas! A nama Feral trajao petnaest godina. I rest my case.

-Predrag Lucić prerano je otišao. Kako vama ovaj svijet izgleda bez njega?

S Predragom Lucićem svijet je bio posebno mjesto, jedinstveno u cijeloj galaksiji. Nijedna druga planeta, provjerio sam, nije imala takv čudo. Danas, ovaj je svijet samo jedna od četiri stotine milijardi tužnih i pustih planeta Mliječne staze bez Predraga Lucića. Ostao je tek u mojoj glavi, kao nepogrešivi detektor sranja: kad nešto napišem, uvijek to prvo pokažem Svinji u mojoj glavi – međusobno smo se zvali svinjama, interna stvar – i ako mi on kaže da to kurcu ne valja, ja brišem i počinjem ponovo. Odlično surađujemo.

-Koje vam je osobno profesionalno razdoblje bavljenja novinarstvom najdraže i kada ste se kao novinar najbolje osjećali?

Devedesete, desetljeće u Feral Tribuneu, u sobici s Viktorom i Predragom, bez ikakve dvojbe. Pune pepeljare, prazne boce viskija, dječji koš na vratima za naš redakcijski basket, tri pisaće mašine Iskre Bugojno na stolovima, policijski prislušni uređaji pod stolovima, divlji rock’n’roll i rudarstvo u dubokom kopu, krv, znoj, suze i mnogo smijeha, šesnaest sati u redakciji, osam sati u Mirovoj trattoriji, redakcija puna stranih novinara i smiješno prikrivenih agenata CIA-e, u jednoj sobi prijatelji iz Charlie Hebdoa, u drugoj Susan Sontag priča s Heni, u trećoj se Miljenko Smoje svlači gol za fotomontažu Franje Tuđmana, kod tajnice policajci s nalogom, a kod Predraga i mene ekipa japanske televizije prvi put vidi pisaće strojeve izvan muzeja i oduševljeno nas snima dok kucamo, pa petnaest dana kasnije šalju kasetu s TV-prilogom u kojemu ja udaram po makinjeti, a krupnim planom japanske televizije otkucavaju slova “pun mi je kurac ovih Japanaca ajte ča doma imamo posla”. Novinarstvo.

–Marinko Čulić dobio je više nego zasluženo nagradu za životno djelo, a vi ste, kako ste rekli u pauzama između suđenja, dobili i nagradu za novinara godine? Koliko znače te nagrade?

Imam pedeset osam godina i ovo mi je druga nagrada za novinara godine, prvu sam dobio još 2004. Ne govorim ovo da bih se hvalio, već da objasnim: u mojim godinama čovjeku priznanja odavno više ne trebaju. Ako do pedeset osme već nisi priznat – pod uvjetom, jasno, da ti to uopće treba – džabe si gulio. Mogu vam ja stoga sad satima titrati muda i palamuditi o priznanju struke i prijatelja i slične mudodrapateljske blagoglagoljice, ali stvar je samo u ovome: saznanje da u Hrvatskoj postoji nekoliko stotina novinara koji vole i poštuju ovo što radim – ne moj rad, nego takvo pisanje uopće – u mojim godinama, iskreno, znači mnogo više od buketa cvijeća, diplome i petnaest sekundi u televizijskom dnevniku. A Marinko? Što reći o Marinku? Klasična stara garda, takvi se više ne proizvode.

–HND kao strukovna organizacija nastoji podići standarde i zaštiti profesiju i novinare. Što bi po vama trebalo učiniti?

Za početak, zaštititi najugroženije: mlade novinare koji tek kreću u ovu avanturu, i koji su jednako izloženi maltretiranju na terenu kao i na nestabilnim poslovima u takozvanim “redakcijama”, te njihove starije kolege, ponižene veterane koji usred radnog staža ne mogu više biti ni vozači Ubera, a kamoli glasnogovornici neke jebačke državne agencije. Potom pritisnuti pravosuđe i zakonodavnu vlast da nam se sve one hiljade pacijenata oboljelih duša skinu s vrata, da se vrijednosni sud jasno odijeli od činjenične klevete i dekriminalizira dobra, stara uvreda. I na koncu ukinuti hrvatsko novinarstvo i napraviti novo.

-Nekako mi se čini da novinarski ne starite, jer evo i ja imam problem obraćati ti se s: Vi. No godine su se nakupile. Pa jedno popularno pitanje za novinarskog veterana: Što biste poručili mladim novinarima i onima koji to nisu, a namjeravaju postati?

Imam samo jedan savjet: kad god i šta god da pišete, pišite to sa sviješću da sve zapisano ostaje. Ja sam u novinarstvo zakoračio u vrijeme golemih historijskih turbulencija, kad su se komunisti pretvarali u katolike, a Jugoslaveni u ustaše, i kad je nešto javno kazano i napisano već sutradan ujutro postajalo smiješno i ismijano. Taj trik pomaže mi, eto, već trideset pet godina: sve što napišem smjestim u neku 2052. godinu. Hoće li se dakle ljudi, ako ih 2052. uopće bude i ako kojim slučajem nalete na vaš tekst – svejedno je li o pravima transrodnih osoba ili kulturi mladih – slatko smijati vašim anakronim i beslovesnim budalaštinama?

Od mene bi se, istina, očekivalo da mladima umjesto toga kažem da bježe glavom bez obzira, jer to – kako ste ono rekli, da, novinarstvo – odavno više nije ono iz starih filmova s Robertom Redfordom i Marinkom Čulićem. To je bez sumnje točno, ali istovremeno – kad se zvijezde poklope, odnosno kad ih vi sami tako poklopite – to je i najljepši posao na svijetu. Ja i danas sa šalicom kave i upaljenom cigaretom pred praznim kompjuterskim ekranom osjećam istu radost kao pred praznim papirom u makinjeti prije trideset pet godina. Da biste, međutim, sačuvali tu radost – a drugačije nema nijednog pojedinačnog smisla – ne pristajte na cenzuru, ne pristajte na ucjene, ne pristajte na svetinje, ne pristajte ni na što osim na istinu i svoju rođenu glavu. Ni na što na svijetu. Ko im jebe mater svima.