Novinare se krivi zato što rade svoj posao

“Smrt novinarima!“ novi je grafit. Nije postojao do nedavno. Istina, u Omišu su 2014. spalili fašničku lutku koja je predstavljala novinara Slobodne Dalmacije, u Splitu su novinari navikli da im ostavljaju svakojake poruke na zidovima, zasipaju ih govnima i napadaju šakama, ali ovako – smrt novinarima kao čitavoj profesiji – to je poruka s kojom se do sada nismo sretali. Kome novinari mogu toliko smetati da bi ih posmicao?

Tužbe tek u slučaju prijetnji smrću, teškim tjelesnim ozljedama…

Ove je godine, prema podacima Odbora za zaštitu novinara (Committee to Protect Journalists – CPJ) ubijeno 14 novinara. Broj se ne odnosi na novinare u kriznim područjima ili na opasnim zadacima. Prema nedavno objavljenom izvještaju ove organizacije o indeksu nekažnjenih ubojstava novinara prvo mjesto već drugu godinu drži Somalija, gdje hara militantna skupina Al-Shabab. Na drugom i trećem mjestu su Irak i Sirija, gdje su militanti Islamske države prošle godine ubili najmanje šest novinara. Novinari su i na meti ekstremista u Afganistanu, Bangladešu, Nigeriji i Pakistanu, zemljama koje su također redovno na listi CPJ-a, a nasilje prema novinarima ove godine poraslo je u Brazilu i Meksiku, gdje su na meti narko kartela.

Tko želi smrt hrvatskim novinarima moguće je samo nagađati. Državno odvjetništvo RH u posljednja dva godišnja izvješća navodi primjetan porast broja prijava za kazneno djelo prijetnji, ali ne vodi posebne statistike o tome kome su adresirane. Tako je u 2015. DORH zaprimio više od 4000 prijava i više od polovice odmah odbacio kao “uznemiravanje“ za koje progon ide po privatnoj tužbi. DORH tužbu podiže tek u slučaju stavka 2. članka 139. Kaznenog zakona – u slučaju prijetnji smrću, teškim tjelesnim ozljedama, oružjem ili drugim opasnim sredstvom ili pak uništavanjem društvenog položaja ili materijalnog opstanka.

„Ako si hrabar, dođi i nemoj se maskirati ili poslati nekog drugog parazita. Dok si razgovarao sa časnim ustašom Vicom Ostojićem snimili smo te tako da imamo tvoje antropološke karakteristike“, završava anonimno pismo koje, uz pozdrav „Za dom spremni“’, potpisuju Ustaške zmije, a Goran Borković, glavni urednik Forum.tm-a dobio ga je na kućnu adresu. Prijeteća „pozivnica“’ odnosila se na bilo koju od sljedećih misa zadušnica za ustaše na kojima bi se Borković usudio pojaviti. Dok, dakle, ne ide na mise za ustaše, Goran Borković nije u opasnosti. Ako pak, usprkos upozorenju, odluči izvještavati s tih obreda za uskrsenje Nezavisne Države Hrvatske, onda si je sam kriv. Tako bi se moglo zaključiti nakon sjednice saborskog Odbora za informiranje na temu „Prijetnje novinarima i ugroza slobode medija“. Prije toga na sličan je način odgovornost za javnu riječ definirao i bivši ministar kulture Zlatko Hasanbegović reagirajući na napad na Antu Tomića. A još prije Predsjednica RH na sličan je način za napade na Srbe u Hrvatskoj na odgovornost pozvala Srbe.

Najviše prijetnji primaju lokalni novinari

Institucije države tako pozivaju da se odgovornost za javnu riječ utvrđuje na licu mjesta, na ulici, pa smo sve bliži programu Tomislava Karamarka – svatko je slobodan pričati što želi u svoja četiri zida. Javno „dirati u svetinje“ još se ne kažnjava zakonom, ali možete dobiti batina. A da ne mora stati samo na tome, svjedoči slučaj diverzije na automobilu predsjednika Hrvatskog novinarskog društva Saše Lekovića. Toj „akciji“ prethodio je niz prijetnji na kakve su novinari većinom već prestali obraćati pažnju i u pravilu ih i ne prijavljuju. Kad ih prijave, najčešće budu odbačene kao uznemiravanje; ako ne na policiji, onda svakako u DORH-u – tvrdi Dušan Miljuš kojem su iz DORH-a na kraju dali spis o napadu zbog kojeg je na ljeto 2008. završio u bolnici s teškim fizičkim ozljedama.

„Da nije naišao susjed, mogli su me i ubiti“, prisjeća se Miljuš kako su ga oborili na pod i mlatili metalnim palicama.

„Dali su mi spis nakon što je tužiteljstvo zaključilo da nema dovoljno dokaza za podizanje optužnice i tu sam vidio da je jedan osumnjičeni bio identificiran već nakon dva-tri dana. Ušlo mu se u trag preko mobitela. Plus, susjeda je vidjela jednog od počinitelja bez kacige i bila je 95 posto sigurna da je to on. Ali tražilo se 100 posto… Mislim da se očigledno nekoga štitilo jer i na temelju puno manjih indicija DORH obično ide u dizanje optužnice“, kaže Miljuš, novinarski doajen Crne kronike.

Slučaj Miljuš bio je i povod HND-ovom Zboru istraživačkih novinara da objavi prijetnje i napade na novinare u razdoblju od 1990. do 2011. kad je „Bijela knjiga“ objavljena. Opisano je 70 slučajeva, a mnogi se u knjizi nisu našli jer su novinari odbijali govoriti o lošim iskustvima s lokalnim moćnicima. Ono što je, međutim, na prvu vidljivo – najviše prijetnji primaju lokalni novinari, a oni su i najmanje zaštićeni. Nisu malobrojne situacije u kojima bi se veliki medijski nakladnici i „odrekli“ svojeg dopisnika, uručili mu otkaz ili otkazali suradnju nakon što se nađe na meti u svojoj sredini. Ipak, redakcije su puno češće i puno glasnije nego danas reagirale na napade upućene njihovim novinarima „u bazi“. Takve su prijetnje i prijavljivale policiji.

Najbolja zaštita – javna objava prijetnji

Kad je lani pretučen, iza Željka Peratovića nije stajala jaka redakcija koja bi pronijela glas o napadu na svojeg novinara. Njegova je kalvarija počela godinama prije toga dok je Vjesnik još izlazio. Nakon jednog članka koji je napisao o Tomislavu Karamarku, tada šefu Protuobavještajne agencije, najprije je bio izložen zlostavljanju na poslu, o čemu postoji i pravomoćna sudska presuda, zamjerio se mnogim političkim moćnicima, bio u pritvoru dok su mu pretresali stan zbog sumnje da odaje državne tajne, a na kraju su na najodvratniji mogući način pokušali uplesti i njegovu obitelj, koja je samo čudom ostala na okupu usprkos tako silovitim napadima sa svih strana i pritisku koji godinama nije popuštao. Godinama pritiscima odolijeva i Drago Hedl koji se pisanjem o ratnim zločinima u Osijeku zamjerio Branimiru Glavašu i njegovim „militantima“.

„Zbog toga što mi je prijetio na šest mjeseci uvjetne kazne osuđen je Davor Boras, tada predsjednik mladeži HDSSB-a, no to nipošto nije omelo njegovo napredovanje u stranci u čijem je danas najužem vodstvu“, kaže Hedl kojem su prijeteće poruke slali i preko saborskih zastupnika, a visoki državni dužnosnici bili su mu, kaže, izvor informacije da general Slavko Barić traži od koga bi naručio njegovo ubojstvo. Tko su naručitelji napada na Dušana Miljuša do danas je nepoznato. Nepoznat je i naručitelj ubojstva vlasnika Nacionala Ive Pukanića iste te 2008. godine, samo nekoliko mjeseci kasnije.Najbolja zaštita je javna objava prijetnji, savjetuje Hedl.

Nedovoljno jasne osude

Novinari malo kad uopće prijavljuju prijetnje. Ivica Đikić, bivši urednik Novosti, samo jednom se obratio policiji jer se prijetilo nasiljem na predstavljanju knjige Slavka Goldsteina. I druge kolege za prijavu su se u pravilu odlučile tek kad bi se pod prijetnjom našla njihova obitelj, kolege, prijatelji. Većina prijetnje jednostavno ignorira – previše ih je da bi se sa svakom bavili.

„Ja sam oguglao, to je moj pristup. Danas postoji opće uvjerenje o beskorisnosti novinarskog posla i mnogi koji bi bili spremni braniti civilizacijske vrijednosti posustaju pod velikim pritiskom govora mržnje koji vidimo svaki dan. Evo, ni kao srednjostrujaš nisam pošteđen 30 do 50 uvreda dnevno. Onda, kad idete tražiti te ljude, vidite da ne postoje, da su to lažni profili. Govor mržnje produciraju stranke i različite interesne skupine, a šire ga njihovi trolovi koje odlikuje elementarna nepismenost“, rekao je Boris Rašeta na tribini koja je na temu sve učestalijih napada na novinare održana u Srpskom privrednom društvu, gdje je gostovao uz Helenu Puljiz i Maju Sever.

I dok su napadi i prijetnje koje novinarima upućuju političari više pravilo nego iznimka, na istoj tribini Mirjana Rakić, predsjednica Vijeća za elektroničke medije, upozorila je kako u Hrvatskoj ne postoje visoki državni dužnosnici koji bi dovoljno jasno i oštro osudili napade na novinare. Nitko od visoko rangiranih političara nije osudio ni opsadu Vijeća od pobornika ustaškog pozdrava koji su joj pod prozorom ureda urlali da je „četnikuša“. Štoviše, tadašnji je potpredsjednik Sabora RH Ivan Tepeš predvodio kolonu. Ispriku nije dobila do danas, kao ni odgovor na svoj zahtjev za ostavkom na mjesto predsjednice Vijeća. „Smrt novinarima“ našarao je netko na ulazu u redakciju KAportala u studenom. Kome smetaju novinari i tko bi ih likvidirao? Ako je prema prijetnjama suditi, isti oni koji bi NDH proglasili svetinjom, ustaše junacima ili prijetili plinskim bocama na jednoj od najprometnijih zagrebačkih ulica u borbi protiv Jugoslavije. Dovoljno je pogledati HND-ovu bazu podataka napada na novinare, dio prve cjelovite baze svih napada na novinare u regiji bivše Jugoslavije na stranici safejournalists.net.

Broj napada raste

Novinar Hrvoje Šimićević izvještavao je 2015. za Lupiga.com s tribine „Žene u ratu“ iz Rijeke, kad su ga napali militantni čuvari svetinje Domovinskog rata. Antu Tomića napadač je nazvao „jugoslavenskim govnom“, Dragu Pilsela pokušavaju diskreditirati insinuirajući bez ikakvog temelja njegovu povezanost s Kontraobavještajnom službom (KOS) i Jugoslavenskom narodnom armijom (JNA). Među 20 slučajeva napada koji su zabilježeni u Hrvatskoj ove i prošle godine prema podacima iz baze safejournalists.net više od polovice motivirano je nacionalnom ili političkom netrpeljivošću. To, međutim, nipošto nisu i svi slučajevi. Prema podacima iz MUP-a ove je godine prijavljeno deset napada i prijetnji, dok ih je u HND-ovoj bazi osam. Prema podacima koje je objavila Kuća ljudskih prava ove i prošle godine zabilježeno je ukupno 75 slučajeva verbalnih i fizičkih napada na novinare. Policiji je prijavljeno 24, a HND-u 20. Od 70 slučajeva iz „Bijele knjige“ u razdoblju od 1990. do 2011. policiji je prijavljeno tek 50. Od toga je riješeno njih 11, u 28 još nije otkriven počinitelj, a šest ih je lani još bilo u postupku. Situacija se u međuvremenu nije popravila. Štoviše. Posljednjim izmjenama i dopunama Kaznenog zakona 2015. novinari su prestali biti profesija koja ima posebnu zaštitu temeljem „obavljanja javne ovlasti“. Oni se u Zakonu i dalje spominju u stavku 3. članka 139. o prijetnji, pa bi se ona tako „prema novinaru u vezi s njegovim poslom“ mogla kazniti i zatvorom od šest mjeseci do pet godina. No više od polovice svih slučajeva prijetnji za koje uopće dobiju prijedlog gonjenja u DORH-u odbacuju ih kao uznemiravanje, pokazuju njihovi izvještaji.

U društvu je manje mržnje nego u komentarima

Mržnje je u društvu daleko manje nego što bi se moglo zaključiti čitajući anonimne komentare ispod tekstova ili rasprave na društvenim mrežama uvjeren je Boris Rašeta. Aktivnosti stranačkih lidera zabilježene na društvenim mrežama od 2011. godine pokazuju nagli skok prije svakih izbora, toliki da ga je nemoguće objasniti pukim povećanjem interesa birača. Radi se, po svemu sudeći, o vojsci bilo stranačke mladeži, aktivista, pa i plaćenih trolova od kojih je većina otvorila i po nekoliko izmišljenih profila i grupa. Kako svaki „like“ i svaki „share“ u algoritmu interneta znači dodatni bod za relevantnost sadržaja i veće šanse da se pojavi u pretraživanju, tako tu više nije riječ tek o gluhim prepucavanjima koja ni nakon pola stoljeća ne prestaju. Prije će to biti stvaranje dojma masovnosti u svrhu zastrašivanja. Svi ti anonimni i lažni profili ne zalažu se zapravo ni za što drugo osim da zarade honorar čiji iznos možda i ovisi o tome koliko će nesuvisle buke proizvesti i koliko uspješni biti u tome da zagluše svaki racionalan argument.

Većina novinara je već navikla

Smrt novinarima prijetnja je koja se, osim svega, svakodnevno provodi restrukturiranjima, preprodajom medija novim vlasnicima iza kojih stoji kapital najčešće nepoznatog porijekla i zapravo bezvlašćem u kojem svaki pokušaj provedbe bilo kojeg medijskog zakona ima dramatične posljedice. Poput odluke o privremenoj uskrati dozvole za emitiranje Z1 televiziji zbog govora mržnje. U tom bezvlašću su novinari postali višak na tržištu na kojem se čuva svako radno mjesto, u zemlji gdje je sve na kredit, pa i redakcije u kojima većina novinara radi, i gdje si izložen svakovrsnom nasilju zato što radiš svoj posao. Istovremeno, službeni je politički stav da se tu radi o profesionalnom riziku i „odgovornosti za javnu riječ“. To je najbolje što su visoki državni dužnosnici uspjeli artikulirati na tu temu. Novinari su na to tek sporadično reagirali – većina je valjda već navikla na umiranje.