Novinari na Zapadnom Balkanu bez adekvatne psihološke podrške

O traumi uzrokovanoj poslom i potrebi da joj se ozbiljno pristupi pričali smo sa novinarima tokom okruglog stola medijskih radnika i psihologa održanog u Podgorici u decembru. Za većinu novinara razgovor o mentalnom zdravlju i traumi je još uvijek tabu tema na ovim prostorima, a uglavnom se odlučuju potražiti psihološku podršku za članove svoje porodice, prijatelje, pa tek na kraju za sebe. Najčešće su navikli da budu izloženi traumi i toga su vrlo svjesni, te su često sposobni da se sami oporave, kažu novinari za Media.ba.

Tufik Softić, crnogorski novinar i direktor lokalnog javnog servisa u Beranama, 2007. godine je nakon izvještavanja o kriminalnim grupama sa sjevera Crne Gore pretučen ispred svoje kuće, a slučaj je, kako kaže, kvalifikovan kao „pokušaj ubistva“. Nakon napada imao je podršku kolega, koja mu je pomogla da se oporavi, ali je samostalno morao potražiti psihološku pomoć za, tada maloljetnu, kćerku koja ga je nakon napada pronašla u lokvi krvi i kojoj je to prouzrokovalo traumu.

„Ja sam bio hospitalizovan, prošao sam svu medicinsku proceduru, ali niko mi tada nije rekao da treba da malo porazgovaram i sa psihijatrom, niti je mene neko upozorio da bi trebalo možda moju kćerku malo uputiti na neki razgovor sa psihologom“, kaže Softić.

Da novinari trebaju zaštititi svoje mentalno zdravlje i da po tom pitanju ne smiju biti sujetni smatra i Filjana Koka, zamjenica predsjednika Udruženja novinara Makedonije. Kao dugogodišnja novinarka, Koka je bila napadnuta nekoliko puta, ali kaže da joj je najveću traumu prouzrokovao fizički napad od njenog kolege snimatelja sa kojim je bila na radnom zadatku. Zbog šoka i traume koje je doživjela, psihološku pomoć je sama potražila, a kako kaže, nakon napada je više od godinu liječila PTSP.

Odgovornost je na medijskim kućama i novinarskim udruženjima

Za mentalno zdravlje novinara su najviše odgovorne redakcije i vlasnici medija, jer se radi o njihovim radnicima, smatra Koka.

Ipak, velika je odgovornost i na novinarskim udruženjima čiji je zadatak da ukažu svim medijima na potrebu pružanja takve pomoći, ali i stvaranje centara kojim bi se novinari mogli obratiti za pomoć, kao i organizovanje edukativnih radionica na kojima će novinari steći više znanja o mentalnom zdravlju.

„Mi kao udruženje bismo morali da imamo neki centar ili nekog psihologa koji će jednostavno biti tu i odgovarati na pozive novinara“, ističe Koka.

U redakciji Balkanske istraživačke mreže se prije nekoliko godina javila potreba za pružanjem psihološke pomoći novinarima koji su zbog svakodnevnih praćenja suđenja i slušanja o dešavanjima iz rata, ubistvima i silovanjima, osjećali psihički zamor i bili neraspoloženi, kaže direktor BIRN-a BiH, Denis Džidić. Samoinicijativno i preventivno su angažovali psihologinju koja je skoro dvije godine razgovarala sa novinarima BIRN-a i, kako kaže Džidić, iskustvo je bilo pozitivno u smislu da su sada svjesniji i da međusobno više komuniciraju.

„Kad smo zapošljavali nove, mlađe kolege, to je bio značajan dio intervjua da mi razgovaramo sa osobama i pripremimo ih na to da to zahtijeva svakodnevni odlazak na suđenja za ratne zločine, o kakvim stvarima se sluša, da i novinari već unaprijed znaju da sebe pripreme i da razmisle o tome da li i koliko bi im to bilo teško i da li to mogu. Tako da u tom smislu, mislim da i dalje ima efekt na naš rad i da je vrlo značajan“, kaže Džidić.

Dodaje da trenutno nemaju stalnu psihološku podršku u redakciji, ali da novinari regionalne mreže BIRN-a imaju mogućnost traženja takve pomoći ukoliko im bude potrebna, te da će im u tom slučaju ona biti ukazana.

Za psihološku pomoć novinari iz BiH su se obraćali Udruženju BH novinari, ali ona im tamo nije mogla biti ukazana. Kako je objasnila pravnica tog udruženja, Una Telegrafčić, BH novinari kroz Liniju za pomoć novinarima nude besplatnu pravnu pomoć, ali ne i psihološku. Ipak, kaže da je problem traume i stresa prepoznat i da se o ukazivanju psihološke pomoći sve više razgovara, te da od 2020. godine očekuje da bi se u sklopu udruženja mogao formirati tim psihologa i psihoterapeuta koji će raditi sa novinarima.

„Trebalo bi da oni prođu neku edukaciju zajedno sa novinarima i da napravimo jedan tim. Kao što imamo tim advokata, da imamo i tim psihologa koji bi na jedan način bili naši vanjski saradnici i jednom mjesečno ili na osnovu neke možda telefonske linije ili Skajpa mogli biti u kontaktu sa novinarima ukoliko bi bila potrebna pomoć“, kaže Telegrafčić.

Besplatnu pravnu pomoć pruža i Udruženje novinara Kosova, a članica udruženja, Vesa Bala, kaže da će pažnja u narednom periodu biti usmjerena na obuke u vezi sa mentalnim zdravljem novinara jer je to nešto što je neophodno i što nedostaje u ovoj zemlji.

„Novinarima svih tipova novinarstva potrebna je obuka o tome kako se nositi sa stresom koji može biti uzrokovan dugim radnim vremenom, malim plaćama, radom pod pritiskom, strahom od prijetnji ili napada, radom u javnosti“, kaže Bala.

Darko Šper, iz Nezavisnog društva novinara Vojvodine i novinar RTV Vojvodina, smatra da u stresnim situacijama nije prva stvar na koju se pomisli psiholog, nego kako zaštititi sebe ili kako alarmirati javnost, jer o prijetnjama i pritiscima ne treba šutjeti. Šper ističe da su za uspostavljanje psihološke podrške najodgovornije redakcije.

„Onaj ko te plaća i gde radiš, on bi trebao i da ti pomogne u tim situacijama. Na kraju krajeva imaš socijalno i zdravstveno plaćeno, pa otprilike treba neko da te posavetuje, stariji kolega ili iskusniji kolega u redakciji, pa da ti na osnovu toga razmisliš šta je najbolje da uradiš“, kaže Šper.

Mišljenje stručnjaka

Marko Tomašević, psiholog i psihoterapeut savjetovališta „Mozaik“ i Centra za Šema terapiju iz Srbije, radio je u sklopu redovnog posla sa novinarima koji su zbog različitih razloga tražili psihološku pomoć.

„Neki su dolazili zbog naizgled potpuno nevezanih problema, ali se uvek dotaknemo problema koji se tiču novinarskog posla. Neki su dolazili zaista zbog problema koje imaju u novinarstvu, ali i radu, u smislu da su sprečeni da rade ne od strane svojih uredništava, nego su prosto sprečeni da rade svoj posao zato što postoje takvi preduslovi u zemlji u kojoj rade“, kaže Tomašević.

Tomašević smatra da psihoterapija može pomoći u smanjenju stresa i da psihoterapeuti koji su obučeni za rad sa traumom mogu raditi sa novinarima, jer je to prilično slično i zajedničko za sve profesije, te su „ispoljavanja vrlo slična“. Za novinare, kako kaže Tomašević, ključne su dvije stvari: grupna kohezija razumijevanja i međusobna podrška kolega koji će podijeliti različita iskustva sa timom.

Da je psihološka podrška važna za novinare, smatra i Mirjana Jovanovska Stojanovska, psihologinja i psihoterapeutkinja i predsjednica Komore psihologa iz Sjeverne Makedonije, koja kaže da je mentalno zdravlje povezano sa fizičkim i da njihovo očuvanje može obezbijediti zdrav život uopće.

„Žurnalisti su jedan poseban svet u koji bi trebao čovek da uđe i da napravi specifične trening grupe kako da savladaju svoj stres, zato što je i njihovo radno mjesto specifično – kako da se bore sa traumama koje su doživeli, jer su često svedoci tih trauma, ali ima i onih koji su doživeli sopstvene traume“, zaključuje Jovanovska Stojanovska.

Novinarima prijete psihološka oboljenja zbog posla

Prema riječima izvršnog direktora evropskog Dart centra za novinarstvo i traumu, Gavina Reesa, među prvim uzrocima stresa i traume u novinarstvu su napadi i prijetnje sa kojima se novinari suočavaju. „Najranjivija“ kategorija novinara su oni koji se bave ratnim izvještavanjem, istraživačkim novinarstvom, ljudskim pravima, ili svjedoče tuđoj traumi. Međutim, mobing, niske plate i drugi problemi mogu uzrokovati traumu i stres i ostalim novinarima, što kasnije može dovesti do učestalije pojave autocenzure i cenzure.

„Postoje jasni dokazi da novinarima prijete psihološka oboljenja zbog posla, posebno ako rutinski pokrivaju traume ili su u situaciji u kojoj su ugroženi njihov život ili život njihovih porodica“, kaže Rees.

Rees objašnjava da ovi problemi mogu dovesti do posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP-a), ali i depresije, anksioznosti i zloupotrebe opojnih supstanci, naročito alkohola, što može biti velika opasnost za mentalno zdravlje novinara i za njihov rad.

Dart centar za novinarstvo i traumu je projekat fakulteta novinarstva Univerziteta u Kolumbiji, a čine ga svjetska mreža novinara, profesora novinarstva i zdravstvenih radnika koja je posvećena poboljšanju medijskog izvještavanja o traumi, sukobima i tragedijama. Istraživanja psihologa pokazuju da je većina ispitanih novinara bilo izloženo traumi na poslu, a da je oko 90 posto njih doživjela barem četiri traumatične situacije na poslu.

Prije traženja profesionalne pomoći važno je poznavati reakcije i načine suočavanja sa traumom odnosno imati tzv. psiho-obrazovanje, ali i socijalnu podršku kolega, kaže Rees. On dodaje da su za pružanje takve pomoći najodgovornije novinarske redakcije koje bi trebale brinuti o svojim novinarima, a potom i novinarska udruženja čija bi pomoć bila najkorisnija za freelance novinare, te da je traženje profesionalne pomoći obično posljednja faza za suočavanje sa traumom.

„Novinari imaju puno toga da nauče od psihoterapeuta koji su posvećeni radu sa klijentima koje pogađaju traume i koji duboko uviđaju šta je to trauma i kako se brinuti o sebi, ali to su i vještine koje novinari sami mogu dijeliti jedni s drugima“, kaže Rees i ističe da je problem zemalja Zapadnog Balkana što ne postoji sistemsko rješenje u suočavanju sa stresom i traumom.

Slučaj Crna Gora

Društvo profesionalnih novinara Crne Gore je prema riječima generalne sekretarke, Mile Radulović, pokrenulo prvi projekat na području Zapadnog Balkana koji se tiče psihološke podrške novinarima. Povod za to bilo je psihičko stanje novinara koji su bili žrtve ozbiljnih fizičkih napada koji su ostali neistraženi. Radulović kaže da će u narednim mjesecima realizovati treninge sa novinarima i psihoterapeutima.

Tokom treninga nisu planirane privatne seanse, jer su veoma skupe i za to nemaju osiguran novac, ali je namjera da se na treninzima vode grupni razgovori novinara i psihologa koji bi trebali uticati na smanjenje stresa i traume. Ovi treninzi su preventivni i namijenjeni su svim novinarima, a posebno mogu biti korisni onima koji u budućnosti mogu biti žrtve napada.

Najveći problem u realizaciji projekta im predstavlja nedostatak psihologa i psihoterapeuta koji bi radili sa novinarima.

„To je možda problem na nivou države, nedostatak kvalitetnog lekarskog kadra. Razgovarali smo sa više psihologa, psihijatara, obraćali smo se i zvaničnim institucijama, za sada imamo samo u naznakama nekoliko osoba koje bi radile sa nama jer ni njima nije tačno jasno kakav odnos treba da imaju sa nama, šta se od njih očekuje, na koji način da pristupe novinarima jer prosto ta praksa ne postoji“, kaže Radulović.

Okrugli sto koji je stvorio priliku za razgovor o potrebama za psihološkom podrškom novinarima organizovan je uz podršku Ministarstva za vanjske poslove Velika Britanije. Okupio je novinare, predstavnike novinarskih udruženja i psihoterapeute sa cijelog zapadnog Balkana kako bi istražili mogućnosti za uspostavljanje koncepta sistematske psihološke podrške novinarima u regiji.

Važno je razgovarati

Neke od preporuka Dart centra kažu da su za novinare upravo važni međusobni razgovori, ali i razgovori sa psihoterapeutima. To je posebno važno za mlade novinare i studente novinarstva koje treba pripremiti za izloženost stresu i traumi u ovoj profesiji. Za takav proces potrebna je veća uključenost novinarskih udruženja koji bi trebali organizovati treninge za novinare i psihoterapeute.

Sveobuhvatnu psihološku podršku novinarima pored Dart centra, kako kaže Rees, pružaju redakcije BBC-ja, ABC-ja i Reutersa. Mediacentar je ranijih godina pisao o preporukama Dart centra za periode prije, u toku i nakon suočavanja sa traumom.