NOVINARI, PRIJETNJE I NAPADI: A mi smo bolje pisali no što smo bili mlaćeni

Ima nešto jezivo u prijetnji koju je redakciji sarajevskog portala Klix uputio za sada anonimni muškarac: “Gdje god vam sretnem kojeg novinara ruku ću mu slomiti. Tebi ću pogotovo mater j***t, jesi čuo? Gdje vas budemo na ulici hvatali, glave ćemo vam kidat. Je li vam jasno? Jučer si uspio pobjeći, a danas nećeš uspjeti pobjeći”, rečeno je u telefonskom pozivu.

Ova prijetnja bila je verbalni nastavak fizičkog napada od dan ranije, kada su na sarajevskim ulicama pretučeni reporteri Klixa i Al Jazeere, Kemal Softić i Mirsad Bukvić. Tim povodom, redakcija Klixa uradila je dvije stvari, obje ispravne. Prijetnju je prijavila policiji i, u posebnom tekstu, predstavila čitateljima. Zašto naglašavamo ispravnost ovih poteza? Zbog toga što oko prijavljivanja i objelodanjivanja prijetnji u ovdašnjoj javnosti postoje podijeljena mišljenja. Pokazat ćemo to na dva slučaja.

Prvi se slučaj odnosi na redakciju mostarskog portala Tačno.net. Urednici Amer Bahtijar i Štefica Galićdugo su podnosili pritiske, a sve je kulminiralo prijetnjama za koje će se naknadno utvrditi da (neke od njih) dolaze i iz policijskih krugova. Tada su odlučili da svemu stanu u kraj, sazvali su konferenciju za štampu i progovorili o onome što im se dešava. Esnaf je odmah prepoznao stvar i većina medija solidarizirala se s napadnutim kolegama. Stiglo je i mnogo reakcija iz inostranstva. Što se tiče domaćih, potenciramo činjenicu da se s napadnutim urednicima solidarizirala većina kolega i medija. Ne i svi,  jer je bilo i onih klasičnih tekstova u kojima se prvo ovlaš i površno izrazi zabrinutost, a potom slijedi ono zlosretno ali, koje u suštini anulira podršku i izraze solidarnosti. Na jednom mostarskom portalu tada je objavljen baš takav tekst u kojem, nakon dvije ili tri rečenice kurtoazne osude napada, autor – potpisan samo inicijalima – prvo postavi ono čuveno ali, nakon kojeg kaže (sad prepričavamo poruku teksta čiji smo originalni link nažalost izgubili) da ipak treba stvari sagledati i iz drugog ugla. A drugi ugao nam poručuje da se ovdje više radi o samopromociji napadnutih novinara nego o realnoj opasnosti od prijetnji, “jer i meni su prijetili pa nikada se nisam javno žalio zbog toga”.

Ko je rekao samopromocija?

Na stranu sad činjenica da neko ko se potpisuje samo inicijalima nema pravo na autorsko ja, ovdje je nešto drugo iritantno i bode oči do bola. Zar je stvarno riječ o samopromociji? Ljudi se uželjeli reklame pa ko vele haj’ da skrenemo pažnju na sebe? Neko ko je zaista dobijao prijetnje nikada takvo što ne bi napisao.

Drugi slučaj: sa sličnim problemima suočava se već godinama i Dragan Bursać, danas jedan od najagilnijih i najvažnijih bosanskohercegovačkih novinara. Bursać je na svoja krhka pleća preuzeo tešku i odgovornu ulogu. On je otvorio bolan proces upoznavanja sa zločinima počinjenim na teritoriji i u ime Republike Srpske. Isti taj proces u Sarajevu je, recimo, 1997. godine otvorio Senad Pećanin i također prošao višemjesečnu golgotu, sastavljenu od ilegalnih i(li) otvorenih prijetnji. (Jedan taksista mu je, tako, prišao na ulici i rekao: “Na desnom ću te boku odležati, toliko će mi biti merak da te ubijem”). Bursać je godinama izložen skoro pa svakodnevnim prijetnjama, inbox mu je pun nezamislivih gnjusoba, a on je već postao redovni gost policije, gdje prijavljuje slične slučajeve. Očekivano, i ovaj je autor bio izložen istim optužbama, da – umjesto da šuti i trpi – kuka i pravi samopromociju. Jedna od takvih hajki bjesnila je i na Facebooku, a pokrenuo ju je lik koji će se kasnije istaći urlanjem na profilu sarajevskog pisca Gorana Samardžića, ponavljajući: “Nema oprosta za ono što si uradio.” (Analiza Samardžićevog slučaja otvara još nekoliko akutnih i zanimljivih pitanja našeg javnog života, ali o tome na drugom mjestu.)

[povezaneprice]

Prije nekoliko sedmica, urednik BHRT-a Marko Radoja nakon afere sa srebreničkim cvijetom primio je u kratkom roku, i ubrzo prijavio, nekoliko stotina prijetnji smrću. I Radojin je primjer indikativan. Ne ulazeći u suštinu ovog slučaja, nemoguće je ne primijetiti da su prijetnje, jer ovdje sad govorimo isključivo o njima, pobudile različite reakcije. U Sarajevu se tim povodom često moglo čuti – šta je tražio, to je i dobio, u Srebrenicu se ne dira. U Banjoj Luci, naravno, suprotna reagiranja. Ljudi koji već godinama mirno i dostojanstveno zatvaraju i oči i uši pred prijetnjama koje dobijaju Dragan Bursać ili Slobodan Vasković, odjednom su strahovito iritirani prijetnjama Radoji. Isto tako, ljudi koji su Bursaća optuživali za izmišljanje i samopromociju, sada su užasnuti prijetnjom kao metodom političkog pritiska i otvorenog napada na esnaf.

Selektivna solidarnost

Tu se javlja novo pitanje – selektivne solidarnosti. Nabrojat ćemo neke od novinara, urednika i javnih ličnosti koji su posljednjih godina primali prijetnje: Amer Bahtijar, Štefica Galić, Lejla Čolak, Vuk Bačanović, Sanja Vlaisavljević, Dragan Bursać, Srđan Puhalo, Slobodan Vasković, Avdo Avdić, Marko Radoja, Nedžad Latić… Ranijih godina, s prijetnjama kao sa svakodnevnim saputnicima živjeli su i Senad Avdić, Vildana Selimbegović, Bakir Hadžiomerović, Dženana Karup-Druško, Arijana Saračević, Duška Jurišić… Praktično svi koji su se ikada usudili pisati o zločinima, korupciji, mafiji, državnim i lokalnim moćnicima… Povodi za prijetnje su različiti taman onoliko koliko su različiti i angažmani navedenih autorica i autora. Ima ih mnogo više, cilj ovog listinga nije bio da ih sve nabrojimo, nego da skrenemo pažnju na raznolikost i nedoličnost prijetnji, te selektivnost reakcija koje tim povodom dolaze. Ako mislite da su neki od ovih kolega nedužne žrtve organiziranog nasilja, a drugi da su samo tražili belaja, odnosno čačkali mečku, onda je vrijeme da preispitate sopstvene stavove. Selektivna solidarnost nije nešto što može imati bilo kakvu validnost u ovakvim slučajevima. Ko se god ne slaže s Radojom, imao je mogućnost da to izrazi javno, i to su efikasno uradili Benjamin Butković, Nikola Marković, ili Srđan Puhalo. Samo takve reakcije dolaze u obzir i imaju snagu argumenata, a čaršijsko urlanje je s onu stranu društveno prihvatljivog i produktivnog dijaloga i više doprinosi progonu novinara nego što je u službi traganja za istinom ili objektivnim novinarstvom.

Mogli bismo nastalu situaciju predstaviti i jednom izrazito nenaučnom jednačinom: stepen političkog  sazrijevanja bosanskohercegovačkog društva mjerit će se smanjenjem prijetnji i napada na novinare, te pokretanjem ozbiljnih, argumentiranih rasprava o bolnim i otvorenim pitanjima. Šanse za ovo drugo uvijek postoje, a za ono prvo su slabe, skoro pa nikakve, jer ne radi se o lokalnom i privremenom fenomenu, nego o globalnoj i dugotrajnoj pošasti s kojom se muče i mnogo zrelija društva od našeg. Ipak, nije da nema rješenja, ono se uvijek svodi na profesionalan rad policije i pravosuđa, a tu smo na skliskom bosanskohercegovačkom terenu.

Da li prijaviti prijetnje?

Zbog straha, nemara, eventualnog ismijavanja i osuda javnosti, novinari često ne prijavljuju uvrede, prijetnje i napade. Kakva greška. Sav taj nasilnički repertoar počiva na anonimnosti i računa na svoju nevidljivost. Jedini efikasan način suprotstavljanja je – učiniti napade javnim i vidljivim. Internetski i telefonski agresori po pravilu se povlače čim se njihove ilegalne aktivnosti objelodane. Svako ima svoje metode; ako se novinari odreknu svojih, onda će i dalje živjeti u strahu i biti bespomoćne žrtve terora. Ali kod nas se, kao što rekosmo, prijavljivanje nasilja često tretira ili kao kukavičluk ili kao samopromocija. Po toj teoriji, hrabrost je šutjeti i trpjeti. Sklon raznim netačnostima, novinarski esnaf nikada ništa netačnije nije uradio ni osmislio.

Evidentni kukavičluk, to suspektno nečinjenje i neoglašavanje tamo gdje bi trebalo činiti i pisati, ljudi proglašavaju uzoritim modelom ponašanja i reagiranja. Zapravo je to što preporučuju direktan put u propast, sastavljen od nedostatka hrabrosti i pristajanja na teror organiziranih falangi čiji je cilj da posiju strah među novinarima. Ko njih ušutka, riješio je veću polovinu svojih problema. Jer novinari su često i jedini koji dižu buku. Svi drugi šute, i prosvjetni radnici, i nezaposleni, i penzioneri, i biznismeni, i radnička klasa… Sva ta obespravljena i pauperizovana masa trpi i šuti. Ako još ušute i novinari, neće biti nikoga ko može podići glas i oduprijeti se teroru mafije koja je često u sprezi s policijom, koja je po pravilu u sprezi s politikom, koja je ponekad u sprezi s mafijom… Poznato?

Novinari imaju tu privilegiju da mogu javno oglasiti nepravdu i prijetnju. Ako oni to ne urade, ko će? Ne koristiti tu privilegiju, ne pobuniti se, to u krajnjoj liniji znači ne suprotstaviti se, zloupotrebljavati status novinara i najgore od svega – podržavati pogubnu spregu mafije, policije, države i vlasti.

Upravo to rade novinari koji ne prijavljuju prijetnje i napade i koji se, uza sve ostalo, još i ponose aktivnim neprijavljivanjem. S druge strane, podržati ljude kad su pod pritiskom – najmanje je što javnost može uraditi za njih.