O događajima iz prošlosti u medijima: Historijske činjenice ili alternativni narativi

Interpretacija historije u javnoj komunikaciji političkih subjekata nije nužno odraz individualnog političkog mišljenja ili (ne)znanja onih koji iznose te javne riječi. Za artikulisanje javnih odluka, stavova i poruka konsultuju se, normativno govoreći, formalni ili neformalni savjetnici, odnosno najbliži saradnici. Pored toga, politički subjekti imaju mogućnost potražiti i dobiti više informacija prije izrečenog, konsultujući se sa stručnom zajednicom, civilnim sektorom, stručnom literaturom ili uvriježenim javnim mišljenjem. To omogućava subjektu da se dodatno informiše pri donošenju odluka općenito, samim tim i odluka o porukama koje šalje, naročito kad su u pitanju teme koji nisu u stručnom domenu samog subjekta, poput historije ili povijesti.

Istovremeno se čini kako politički subjekti u BiH, mahom nehistoričari po struci, ne mogu poželjeti bolji politički ambijent za pozivanje na historiju u javnoj komunikaciji od bosanskohergovačkog. U današnjoj BiH se čini kako politički subjekti imaju gotovo svaki dan priliku u medijima odnosno u javnosti nešto reći ili poručiti o nekadašnjem stratištu, herojima ili žrtvama^[1]. Bilježe se izjave predstavnika općinskih odnosno lokalnih vlasti, premijera, ministara, članova Predsjedništva BiH, a o historiji će govoriti čak i ogranci mladih u političkim strankama, da se navede samo nekoliko primjera.

Smjene političkih režima i oružani sukobi u daljoj i bližoj prošlosti proizveli su čini se bezbroj razloga za različite oblike obilježavanja određenih datuma ili osvrtanja na događaje iz prošlosti, koji se ponavljaju u godišnjim ciklusima. Najviše su inspirativni periodi ratova XX stoljeća, a posebno su osjetljive teme o događajima iz perioda ’92-95., kao naprimjer kvalifikovanje ratnih zločina, kako onih za koje postoje presude, tako i onih još uvijek neriješenih^[2].

Novinarka i politička analitičarka Tanja Topić smatra da “ono što nam se često dešava jeste da dio političara koristi događaje iz prošlosti kako bi ‘opravdali’ neke druge događaje iz bliže prošlosti i time legitimirali sopstvene pozicije”.

Prema njenim riječima subjekti biraju trenutke za ove vrste sadržaja u svojim izjavama što je posebno “izraženo prilikom obilježavanja određenih praznika ili istorijskih datuma, koji imaju isključivo nacionalna obilježja i predznak. Pri tome je taj izbor selektivan i jednostran, biraju se događaji koji potcrtavaju pozitivnu ulogu politika, ideologija, iza koje stoji ovi političari i vrlo često služe za bildanje nacionalnih mišića i zbijanje nacionalnih redova.”

U različitim prilikama i situacijama, kao što su unaprijed najavljene ili ad hoc manifestacije, skupovi, konferencije za medije, ceremonije, komemoracije, svečane akademije, televizijske emisije dužeg formata, javnost se podsjeća na različita dešavanja iz prošlosti, kroz iznošenje tvrdnji za koje bi se trebalo podrazumijevati da su istinite (ukoliko se ne dokaže njihova neistinost).

Viši asistent odsjeka Komunikologije na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Banjoj Luci Borislav Vukojević smatra da historijski događaji predstavljaju pogodno tlo za manipulaciju činjenicama.

“Wikipedija je i danas poprište na kojem se vode bitke za ‘monopol nad istinom’. Vjerovatno najpoznatiji primjer je Nikola Tesla, gdje gotovo svakodnevno imamo raspravu o tome koje je nacionalnosti bio ovaj ugledni naučnik”, kaže Vukojević i dodaje da se historijske činjenice u javnom govoru “najčešće zloupotrebljavaju putem logičke greške innuendo, što znači da se o neprovjerenim i netačnim tvrdnjama govori kao da su istorijska činjenica. Ovakav govor se najčešće može prepoznati kada govornik koristi sintagme i rečenice poput ‘istorija je pokazala’ ili ‘istorijska činjenica je da smo mi žrtve’. Dakle, ovdje se radi o klasičnom dezinformisanju.”

Ponešto se verifikuje

Tvrdnje političkih subjekata o događajima iz prošlosti ne moraju uvijek biti tačne, potvrđuje to poneki slučaj verifikacije ove vrste sadržaja u medijima. Na primjer u analizi platforme Raskrinkavanje.ba, navodi se kako su “suštinski netačna tumačenja Ustava Bosne i Hercegovine postala opšte mjesto u člancima domaćih medija, te u javnim istupima pojedinih političara/ki u Bosni i Hercegovini”. Pored toga, na “pokušaje prekrajanja historije i falsificiranja činjenica” upozoravaju tradicionalni mediji, a za “falsificiranje historije” međusobno se osuđuju i sami političari.

Tijana Cvijetićanin, jedna od osnivačica platforme Raskrinkavanje kaže da se u medijima povremeno pojavljuju narativi alternativne historije rata, naročito kada se bliže neke godišnjice.

Govoreći o procesu verifikacije kaže kako on zavisi od toga šta je izrečeno kao i za svaku drugu vrstu sadržaja, odnosno način verifikacije zavisi od toga šta je sadržaj izjave. U nekim slučajevima je potrebno konsultovati historijsku građu, a u nekim drugim sudske presude, ukoliko one postoje: “Rezultat verifikacije mora da bude provjerljiv i jasan, sa jasnim izvorima tako da svako drugi može u to da ima uvid, a to se postiže standardnim novinarskim istraživačkim metodama”.

“Kada je u pitanju odnos medija prema događajima iz prošlosti, princip korištenja sudskih činjenica propagandni mediji nekada vole da zanemaruju, a prema presudama se odnose kao prema nečemu što treba iznova da se propituje”, kaže Cvjetićanin i naglašava da nema boljeg činjeničnog izvora informacija o takvim temama od sudskih presuda: provedenih istraga, saslušanih svjedoka, i urađene forenzike tamo gdje je mogla biti urađena. To su činjenice utvrđene sistematičnim radom ljudi kojima je to posao. U slučajevima koji nemaju sudsku presudu, dodaje ona, ako se ne može doći do nečega što je potvrđeno i najbliže činjeničnom stanju onda se ne ulazi u ocjenu takvih izjava.

Tvrdnje koje se odnose na prošlost u više navrata je ocjenjivala platforma Istinomjer, a one su se odnosile češće na noviju historiju BiH, kaže za Mediacentar autor ove platforme Dalio Sijah.

“Tako smo često od zvaničnika i zvaničnica iz RS mogli čuti da je BiH nastala u Daytonu, da je ona ‘sastavljena’ od dva entiteta, ali smo ocjenjivali i izjave koje su se odnosile na genocid u Srebrenici, postojanje bosanskog jezika, državne praznike, imena ulica i ustanova i druge”.

Sijah tvrdi i da se na historiju češće u svojim istupima pozivaju političari i političarke (u odnosu na medije i civilni sektor) i ljudi bliski političkim partijama, a “najčešće se korištenju historije pristupa neodgovorno, događaji se vade iz konteksta, tumače se jednostrano, a veoma često i na uvredljiv ili neprimjeren način. U pogledu ratnih dešavanja u BiH od ‘92. do ‘96. godine, veoma često se zanemaruju sudske presude, veličaju se osuđeni ratni zločinci, a prisutan je i revizionizam u tumačenju historijskih događaja, poput NOB-a i stradanja u Jasenovcu”.

(Stručna) javnost

Profesorica historije u Drugoj gimnaziji u Sarajevu, Lejla Čaušević, kaže kako se u javnom govoru rijetko poziva na historiografiju ili historičare kada se govori o prošlosti.

“Iz perspektive jednog historičara mogu reći da mi je teško kada čujem pogrešno protumačene ili korištene historijske događaje, jer znam da će se koristiti samo kao lična ili stranačka promocija. Politika se, kao i svime, služi i historijom samo ako ona kao takva koristi pojedincu, političkoj stranci ili trenutnoj političkoj struji. Vjerujem i da struka (politički neutralna) ima isti ili sličan stav.”

Čaušević primjećuje kako skoro niko ili možda veoma mali broj medija, nažalost, provjerava istinitost tvrdnji koje se u tom kontekstu koriste, a struka rijetko reaguje na takve neistine, ponekad u nekoj TV emisiji ili intervjuu, te naglašava da je medijska pismenost u našem društvu na veoma niskom nivou, tako da ovakve tvrdnje nakon određenog perioda postaju “istinite”.

Borba protiv dezinformacija smatra se nužnom jer se na taj način gradi pravednije društvo, ističe Vukojević sa banjalučkog univerziteta i poručuje da bi mediji trebali “izbjegavati innuendo, na način da stvari nazivaju pravim imenom i postavljaju ispravna pitanja. Zloupotrebe istorije se najčešće vezuju za etnička ili nacionalna pitanja, pa je potrebno biti oprezan – političari često radi dodvoravanja svom biračkom tijelu svjesno zanemaruju istorijske činjenice, pokušavajući prikazati sebe, ili svoj narod kao žrtvu ili heroje. Potrebno je koristiti provjerene izvore ili konsultovati neutralnog eksperta radi rasvjetljavanja nedoumica.”

Korištenje historijskih činjenica u javnom govoru posebno je izraženo u postkonfliktnim društvima kao što je bosanskohercegovačko. Nedobronamjeran odnos prema kolektivnom sjećanju kao i trajni psihološki učinci nasilja otežavaju proces pomirenja, koji može trajati godinama pa čak i generacijama. U akademskim raspravama se navodi da “Nacionalističke elite perpetuiraju polarizaciju propagirajući jednostrane narative o sukobu. Zauzvrat, masovno mišljenje može sputavati vođe koji nastoje ublažiti napetosti. Ovakav začarani krug može se naći u brojnim društvima koja su proživjela građanski rat ili su uključena u stalni sukob. … Tamo gdje su obje strane u sukobu podvrgnute pričama o viktimizaciji i nacionalističkoj retorici, malo je vjerojatno da će se bivši protivnici pomiriti. … Politički i socijalni psiholozi proučavali su kako se neprijateljski stavovi, jednom uspostavljeni, ipak mogu ublažiti kako bi se omogućilo pomirenje.”^[3]

O činjenicama iz prošlosti poželjno je javno govoriti?

Suočavanje s prošlošću danas se propagira sa ciljem prevencije ponovnog “izbijanja oružanih  sukoba, prevladavanja animoziteta i osiguravanja sigurnije budućnosti”, navodi se u zborniku radova Helsinškog odbora za ljudska prava u Republici Srpskoj^[4].

Proces suočavanja sa prošlošću, koji je između ostalog i formalna obaveza i opredjeljenje  institucija u BiH, i dalje predstavlja ključni korak za uspostavljanje stabilnog i trajnog mira u državi. “Utvrđivanje činjenica i kazivanje istine” jedan je od osnovnih mehanizama tranzicijske pravde, kako je navedeno u nacrtu strategije čiju izradu je iniciralo Vijeće ministara BiH 2009. godine, a koja do danas nije usvojena zbog nedostatka političke volje.  Istraživanja su pokazala kako “upravo političari imaju najmanje povjerenja građana kada je riječ o pomirenju, što više, u svakodnevnoj retorici izazivaju međusobne mržnje”.

Stručnjaci smatraju kako različite interpretacije nedavne prošlosti i odnosi prema kolektivnom sjećanju nastavljaju opterećivati društveni, politički i ekonomski razvoj zemlje, te produbljuju jaz među generacijama mladih osoba koje pripadaju različitim etničkim skupinama, a radikalizacija mladih ljudi je neminovna posljedica takvog stanja.^[5]