Preminuo legendarni novinar i publicist Pero Zlatar, zadnji intervju prije smrti dao je Novom listu

Preminuo je Pero Zlatar, legendarni hrvatski novinar i publicist.

Rođen je u Skopju 1934. godine, a novinarstvom se bavi od svoje 15. godine. Radio je kao novinar i urednik u Vjesniku, kasnije je bio i glavni urednik Plavog Vjesnika. U karijeri je bio i glavni urednik televizijskog magazina Studio te urednik Vjesnika u srijedu, kao i Arene.

Izdanja danas ugašene zagrebačke novinske kuće Vjesnik koja je uređivao imala su kultni status, velike tiraže i popularnost.

Godine 1981. seli u Beograd, odakle se od 1992. godine javljao kao dopisnik Globusa, Nacionala i Jutarnjeg lista.

Aktivan do svoje smrti

Zapamćene su njegove reportaže i intervjui, od kojih je neke preradio u publicističke knjige. Šezdesetih godina tako objavljuje knjige “Golovi Dražana Jerkovića”, “Note i reket Ivice Šerfezija” te “Šest milijuna ploča Ive Robića”. Popularnost su stekla i njegova publicistička djela o Enveru Hodži, albanskom komunističkom diktatoru.

Kao dopisnik javljao se iz brojnih svjetskih zemalja, a stigao je napisati i dvije knjige putopisa za djecu i mlade. Bio je prvi novinar bivše Jugoslavije poslije 1948. u Albaniji, prvi u Francovoj Španjolskoj, Salazarovom Portugalu, Tajvanu, državama Apartheida u Južnoj Africi i Rodeziji, Južnoj Koreji, Čileu.

Ostao je aktivan do svoje smrti.

U intervjuu Vladi Vurušiću 2018. godine rekao je: “Dakle, gotovo sedam desetljeća umišljam da je jedino što mogu valjano činiti je napisati štogod za novine i objaviti poneku knjigu.

Stoga držim da ću pisati sve dok me bude služilo pamćenje, nadam se do trena kad ću otići na put bez povratka, u vječna lovišta”.

Posljednji intervju Novom listu

Pero Zlatar svoj zadnji intervju dao je upravo Novom listu. U svibnju 2020. našem Igoru Duvnjaku ispričao je o razlici novinarstva nekad i sad.

“Neusporedivo je ono onda i ovo sada, i to u korist današnjice. Danas možete napadati i šefa države, ovog i onog, možete napasti koga god hoćete. Nekada ste morali jako paziti. Sjetim se epizode s Plavim vijesnikom, kada sam prvi puta uveo strip Asterix.

Predstavnik francuskih izdavača je bio Gavra Mače iz Novog Sada, koji je živio u Beču. Mi smo to morali prevesti i poslati njemu na odobrenje. Ja sam to dao Ladislavu Grakaliću, izvanrednom poznavatelju, koji je to preveo sa francuskog.

E, kada je to ovaj odobrio i potpisao u ime francuskih izdavača ja sam to potpuno preradio i dao skroz nova imena. Recimo, tu je bio Arseniks po Arsenu Dediću, bio je Kovačiks, zna se po kome i tako dalje.

Bio je tu i Kolariks po gradonačelniku Mati Kolaru koji je tada bio na funkciji gradonačelnika. Gradonačelnik je došao kod Bože Novaka, najgenijalnijeg direktora koji je ikada postojao ispod hrvatskog neba da mu se potuži, a ovaj mu je odgovorio ‘Daj molim te, pa u Francuskoj gradonačelnici služe za sprdnju’. I tako ga je ušutkao”, prisjeća se Pero.

Današnju situaciju i stanje u novinarstvu gleda sasvim drugačije.

“Vidite i sami sve to, premda sve može ovisiti o mnogo toga. Recimo, nekada sam išao okolo sa svojim knjigama, nema sela u Hrvatskoj i nema škole u kojoj nisam bio. To shvatite doslovno. Ranije sam govorio da je novinarstvo najljepši posao na svijetu, a danas to ne govorim. S druge strane navodim primjer kada se u šali nekad govorilo »Nije nizašto, hajde da ga smjestimo u novine«. Pošalje ga onda glavni urednik tadašnjeg Jutarnjeg lista od prije Drugog svjetskog rata u neko selo i on ode tamo i ne pošalje izvještaj. Kada su ga pitali što se dogodilo, zašto nije poslao izvještaj on kaže: Ništa se nije dogodilo, pao je toranj i ubio popa”, navodi Zlatar.