Projekat Bosne i Hercegovine za koji sam se zalagao, definitivno je propao

Zašto pišete? Vjerovatno ne postoji pisac koji se nije našao u situaciji da odgovori na ovo po formi jednostavno, ali u biti vrlo složeno pitanje. Ne znam da li se toga neko sjetio, ali od njihovih odgovora mogla bi se sklopiti zanimljiva knjiga. Ljudi pišu iz različitih pobuda. Ne bih širio tu priču, za ovu kolumnu dovoljna su dva svježa primjera. U nedavno emitovanom razgovoru za TV N1 odgovarajući na pitanje zašto piše, pisac i novinar Andrej Nikolaidis je rekao: “Pišem za svoju dušu.” U intervjuu za Oslobođenje, početkom jula, Miljenko Jergović je na isto pitanje odgovorio: “Ne pišem da bih bio pisac, nego da ispričam neku priču. Pišem zato što pišem, zato što pišem, zato što pišem… Možda bih rekao da pišem zato što moram, samo kada to moranje ne bi u sebi podrazumijevalo nešto represivno i nasilno.” Ne spadam u to visoko spisateljsko društvo, ja sam samo jedan vremešni kolumnista koji je rekao sve što je imao reći, čak i mnogo više od toga, i koji se sprema da uskoro zatvori svoj dućan. Ali ako bi mi bilo postavljeno pitanje zašto pišem, nikako ne bih mogao reći da pišem za svoju dušu, jer to ne bi odgovaralo istini. Bliže mi je Jergovićevo pisanje “pod moranjem”, to je ta neka unutarnja prisila. Međutim, ako bih želio biti precizan, rekao bih sljedeće: Na pisanje me nagoni mali prgavi pravednik, koji je u meni i koji je uvijek prokleto budan! Bez tog malog prgavog pravednika u sebi ne bih mogao disati kako treba, iako mi stvara ozbiljne probleme.

Čovjek svašta doživi baveći se ovim poslom. Trebala bi mi cijela jedna knjiga da opišem šta mi se sve dešavalo od predvečerja proteklog rata do današnjih dana. Sve u svemu, bilo je uzbudljivo. Stekao sam veliki broj poštovalaca, od Sarajeva do norveških glečera i od Amerike do Australije, svugdje gdje žive Bosanci i Hercegovci koji su okrenuli leđa nacionalizmu i šovinizmu, ali ne i Bosni i Hercegovini. A stekao sam i brojne protivnike, dobermane koji kidišu iz svojih nacionalističkih torova. Kao autoru, imponuje mi što su i jedni i drugi postali ovisnici o mojim tekstovima, iako ih doživljavaju sa potpuno oprečnim emocijama. Za prve sam “pravi Bosanac”, a za druge lik dostojan svakog prezira; prvi kažu da ih svojim kolumnama oduševljavam, a drugi bi bili sretni da se nisam ni rodio. Na mene su se znali naljutiti i neki moji dobri poznanici, s kojima se viđam gotovo svakodnevno. Jedni zato što pišem “protiv” Srba i Srpske pravoslavne crkve, a drugi što “napadam” Hrvate i Katoličku crkvu. Islamska zajednica je ljutito reagovala na moju kolumnu “Gluha Bukovica” (slučaj imama pedofila), dok sam u Nezavisnim novinama, iz pera srpskog člana Visokog sudskog i tužilačkog vijeća o sebi mogao pročitati i ovo: “Berić dobro zna šta sarajevska sociopatska škola od njega očekuje.” Svojevremeno se u Dnevnom avazu moje malenkosti dotakla i jedna pripadnica ovdašnje akademske zajednice, kolumnistica “u pokušaju”, napisavši: “Berić se kao preostali ‘dežurni Srbin’ trudi da gotovo svaki svoj tekst napiše protiv zlokobne srpske politike, e da bi se što više svidio vlasnicima i urednici Oslobođenja.” Bilo je i bizarnih situacija, poput one kad me je samozvana teroristička organizacija “Gavrilo Princip” osudila, zajedno sa još nekolicinom sarajevskih Srba, na smrt (Oslobođenje, 30. januar 2002). Osuđeni smo u odsustvu, da li vješanjem ili na neki drugi način, ne znam. Neki slabo obaviješteni Srbin obrecnuo se na mene pismom u kojem je stajalo: “Iz samog tvog imena i prezimena se vidi da ti je otac ustaša, a majka ustaškinja!”, dok me jedan drugi Srbin pita: “A, gdje si ti, Gojko, završio mejtef?”

Kokan je poznati sarajevski bubnjar. Počeo je bubnjati kad je imao 14 godina, a danas su mu 64, i još je aktivan muzičar. Viđamo se u istom kafiću, u maloj slijepoj ulici kod Markala, gdje Kokan dolazi sa svojim psom, belgijskim ovčarom. Kokan poteže pivo pravo iz boce, jer se boji da ne pokupi kakvu bakteriju iz neke loše oprane čaše. “Imam pametnog psa, kaže Kokan milujući ga po glavi. Potpuno shvata situaciju u Bosni i Hercegovini.” Kokan ispi ostatak piva iz boce, priđe mom stolu i reče: “Da vam nešto kažem, gospodine Beriću. Čitam vaše kolumne još od rata. Vi sjajno pišete, ali vi ovom narodu nećete otvoriti oči. Naprotiv, vi mu zatvarate oči.” Ne sačekavši da išta kažem, Kokan se okrenu, ode sa svojim psom i nestade iza ćoška u sparnoj sarajevskoj noći. U pravu je Kokan, pomislih. Možeš ti svom bosanskom i hercegovačkom narodu – jednom, drugom i trećem – otvarati oči koliko god hoćeš, ali on će, svojim najvećim dijelom, zatvarati i oči i uši, jer ne želi da čuje istinu o sebi, o svojoj neukosti i primitivizmu, o svojoj prevrtljivosti i sitnoj korumpiranosti, o svojoj frapantnoj sličnosti sa onima kojima na izborima daje legitimitet da u njegovo ime vladaju i upravljaju državom. Možeš tom svom narodu govoriti koliko god hoćeš da je velikim dijelom inficiran bacilom nacionalizma i šovinizma, da je politički zatucan, da je njegova odanost Bogu lažna, da svoje žrtve koristi da bi tuđe prezirao, da je protiv reda i zakona – njega se to ne dotiče.

Nije potrebno da mi drugi kažu da iza mene stoje sve sami neuspjesi, znam to i sam. Nijednog nacionalistu nisam uspio dozvati pameti, nijednog korumpiranog političara nisam uspio odviknuti od pohlepe i podmitljivosti, nisam uznemirio savjest nijednog iz soja tužilaca i sudija koji su na stalnoj telefonskoj vezi sa centralom “svoje” stranke, za tajkune i kriminalce sam potpuno zanemarljiva pojava… Zanimljivo je da mi uprkos zavidnoj novinarskoj reputaciji nijedna stranka, ni lijeva ni desna, ni probosanska ni antibosanska, nikada nije ponudila da budem njen član. Što će reći da sam za sve njih bio politički nepodoban! Podrazumijeva se da bih ja svaku takvu ponudu odbio, ali to ipak nešto govori. Projekat Bosne i Hercegovine za koji sam se zalagao, definitivno je propao. Ali, tako je kako je.

Imam visok krvni pritisak i ubrzani puls. Trošim se i umaram. Nemam vikendicu ni automobil, ne idem na more, ne putujem svijetom. Nedavno mi je anonimni aktivista društvenih mreža poslao sljedeću poruku: “Budalo jedna, ko ti dozvoljava da još pišeš? Okani se ćorava posla, popij jednu i povali kakvu žensku, ako možeš.” Ne mogu reći da je čovjek nedobronamjeran.

Kažem vam, poštovani čitaoci, čovjek svašta doživi baveći se ovim poslom.