Razbuktavanje mržnje u medijima nakon nasilničkog ponašanja na Ilidži

„To nam govori da će takvi mediji korisiti svaku priliku da opravdaju nasilničku uređivačku politiku koju sprovode prije svega prema građanima Srbije koji ne misle kao oni. Njima je svaki čin nasilja, a slučaj u Sarajevu jeste brutalno nasilje nad djecom iz Srbije, pogodak jer mogu da kažu, ‘eto, jesam vam rekao'“, ocjenjuje za Mediacentar Sarajevo urednik portala Buka Aleksandar Trifunović.

Na dječijem fudbalskom turniru na Ilidži u subotu, najprije je grupa dječaka, za koju će kasnije biti utvrđeno da su iz Splita, skandirala “Ubij Srbina”, nakon čega je desetak huligana u odvojenom incidentu napalo roditelje djece iz dječijeg Fudbalskog kluba “Zvezdara” iz Beograda. U napadu je jedan od roditelja povrijeđen nožem.

Trifunović, govoreći o načinu izvještavanja tabloida iz Srbije o ovom događaju, kaže kako misli da je riječ o političkim biltenima i da ih tako treba i gledati.

„Neće oni kao takva glasila uticati na bilo šta ni u Srbiji ni u regiji, ali se iz tog pisanja čita zvanični stav Srbije, tačnije Vučića prema regiji, što govori da je to mnogo veći uticaj od medijskog“, kaže on.

Šta se događalo na Ilidži tokom 15. „Šampion Junior Kupa“,  na kojem su učestvovale ekipe iz devet zemalja, a okupilo se više od 6.500 registrovanih gostiju, objasnili su organizatori turnira. Naveli su kako su skandiranje „Ubij Srbina“ i napad na predstavnike FK Zvezdara iz Beograda potpuno odvojeni događaji.

Prvi se, kažu, desio na utakmici između škole fudbala iz Splita i škole fudbala iz Srbije. Što se tiče drugog slučaja, organizatori navode da je prema njihovim saznanjima određena grupa huligana pokušala otuđiti zastavu FK Zvezdara. Prema saznanjima organizatora, zastava FK Zvezdara je huligane zbog sličnog naziva kluba, boja ali i ćiriličnog pisma podsjetila na zastave beogradskog kluba “Crvena zvezda”.

„Naravno, to ni u kom slučaju nije niti opravdanje niti razlog za bilo kakav huliganski ekces, pogotovo ne na dječijem turniru. Kada je grupa huligana pokušala otuđiti navedenu zastavu, grupa roditelja je hrabro stala u njenu odbranu ne dozvolivši huliganima da istu odnesu nakon čega je došlo do međusobnog koškanja i napada na roditelje djece iz FK Zvezdara“, naveli su organizatori.

Demantovali su da je došlo i do upotrebe suzavca kako je prenio dio medija, te da je prilikom međusobnog naguravanja, jedan od roditelja u samoodbrani upotrijebio peper sprej.

Policija u Sarajevu zbog napada je odmah uhapsila deset osoba zbog sumnje na krivično djelo nasilničko ponašanje. Kantonalno Tužilaštvo je u međuvremenu za svih deset predložilo općinskom sudu mjeru pritvora od 30 dana, zbog kako su naveli, opasnosti da bi osumnjičeni boravkom na slobodi mogli uticati na svjedoke, prikriti dokaze i zbog opasnosti ponavljanja krivičnog djela.

Osude onoga što se dešavalo tokom turnira na Ilidži dva dana su stizale sa svih strana. U bosanskohercegovačkim medijima postavljalo se i pitanje da li su sigurnosne mjere bile primjerene i ima li odgovornosti kantonalnog ministra policije i propusta Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo tokom osiguranja turnira. Takve vijesti, međutim, nisu bile zanimljive za tabloide u Srbiji.

Od činjenica, kao jednog od najvažnijih novinarskih postulata, važniji su bili komentari i ocjene tih medija da je riječ o “o antisrpskoj kampanji”, o “klimi koju stvaraju mediji i dio sarajevske čaršije”, “atmosferi mržnje izazvane ćiriličnom zastavom”.

Tanja Topić, analitičarka iz Banjaluke, upozorava da je u ovakvim situacijama od izuzetne važnosti da mediji sačuvaju hladnu glavu, da prenose činjenice, da ne postanu umjesto profesionalaca braniči nacionalnih interesa i strasti.

Profesionalnost medija bi u ovakvim situacijama trebala da se podrazumijeva, vjeruje Aleksandar Popov, predsjednik Savjeta Igmanske inicijative za Srbiju. No činjenice, kako kaže, govore drugačije, jer širom regije su mediji koji se dijele na “njihove i naše”.

„Mediji su ti trovači javnog mnenja. Kada je reč o ovoj deci očito je da su indoktinirani od nekoga, da li od roditelja, trenera, nastavnika u školi, ali očito je da ih je neko idoktrinirao. Kao što u Srbiji imamo navijačke grupe predvođene određenim ljudima iz kriminalnog miljea, koji rade posao koji odgovara vlasti, tako da je to kao slika u ogledalu“, navodi on.

Medijsko potpaljivanje vatre

„Dio medija samo slijedi svoje nalogodavce političare, koji prema ovakvim događajima imaju selektivan pristup i uglavnom nastoje potpaliti vatru. Kada kažem selektivan pristup hoću to potkrijepiti činjenicama iz ovih nemilih dešavanja u Sarajevu proteklog vikenda. Dječica koja su pjevala ‘ubij Srbina’ dolaze iz Hrvatske. Od srpskih političara nisam čula niti jednog koji je izlučio gnjev ili protestovao protiv hrvatske politike. Sva mržnja se sručila na ‘političko Sarajevo’ u kojem se brzinom munje ‘šire mržnja i netrpeljivost prema Srbima'“, kaže Tanja Topić za Mediacentar Sarajevo.

Podsjeća da je javnost u isto vrijeme mogla da vidi ružnu scenu mladića koji su urinirali na džamiju u Bijeljini, a da nije primijetila nikog od srpskih političara da su osudili ovaj čin i ogradili se od njega.

„Svjedočili smo napadu pripadnika fašističke organizacije u Novom Sadu na kafić, poznat po promovisanju antifašističkih vrijednosti. Napadačima je smetalo što nema srpske zastave u kafiću. Ako politika forsira da svoj patriotizam i pripadnost naciji dokazujete isticanjem zastave, bojim se da smo upali u veoma opasan ambijent u kojem ako vam se pogrešno procijeni stepen patriotizma, lako možete izgubiti glavu. A kako stvari stoje, čini mi se da su procjenitelji hulje“, navodi Topić.

Naravno da tabloidi, kaže za Mediacentar Sarajevo Aleksandar Popov iz Igmanske inicijative, iskoriste svaku priliku da preko svojih zatruju atmosferu u regionu koja, kako ocjenjuje, inače nije dobra.

„Radi se na senzacionalistički način umesto da se ide na to da se kaže šta se desilo, da se ide na smirivanje situacije i da se na kraju krajeva kaže da su to incidenti koji ne označavaju Sarajevo kao grad gostoprimstva gdje je svako dobrodošao. Dolazim često u Sarajevo i nikada me niko nije pitao ni ko sam, ni šta sam, niti mi je iko zamerio kada vide da govorim ekavski i mogu prepoznati odakle sam. To je grad koji uvek sa punom srčanošću prima strance. Ovo kao da je sinhronizovana akcija bila da se oblati taj grad, da se na neki način kaže nije to grad tolerancije“, dodaje on.

Popov kaže da ovakve situacije iskoriste mediji koji inače doprinose atmosferi netrpeljivosti u regiji, i da to nije “specijalitet” samo u Srbiji, već da se dešava i u Hrvatskoj. Nevolja je, dodaje, u tome što se legalizuju povici poput onog u Hrvatskoj ‘Za dom spremni’  ili ‘Ubij Srbina’, ili u Srbiji povik ‘Ubij Hrvata da Šiptar nema brata’.

„I što se ratni zločinci proglašavaju za heroje i tako dalje. To je deo jedne opšte atmosfere koja vlada ovim prostorima koja truje mlade generacije. Posebno, ovo su deca od 10 godina, među njih je bačeno to zlo seme koje će jednog dana da izraste kada oni postanu zreli ljudi. To zlo seme će doneti nove ratove za te bolesne ideje koje su im posejali ovi koji su ih indoktinirali na taj način. To je odgovornost i političara sa svih strana i medija, a i javnih ličnosti koji ne bi smeli da šire govor mržnje koji se primi posebno kod omladine“, objašnjava Popov.

Razbuktavanje govora mržnje na društvenim mrežama

Aleksandar Trifunović, urednik portala Buka, smatra da su se mediji iz Bosne i Hercegovine (BiH) površno bavili slučajem, pa ni od regionalnih ne treba očekivati drugačiji pristup. Mainstream portali u BiH su pravovremeno prenosili informacije o incidentu, snimke privođenja osumnjičenih u kantonalno tužilaštvo, a neki su čak i objavili imena osumnjičenih na osnovu bliskih izvora Tužilaštvu, iako to nije u skladu s novinarskim kodeksima.

„Ovo su vrlo osjetljive teme i mogu pokrenuti neka nova nasilja tako da bilo kakav senzacionalizam ne bi smio biti dopušten, naprotiv. Govor mržnje je pobijedio na mrežama, jedini recept da to ne bude tako je da se borimo, da pobijedi normalno, obično, pristojno i dosadno“, kaže Trifunović.

Dok je najveći dio medija u BiH o incidentima na Ilidži izvještavao na osnovu saopštenja policije, tužilaštva ili organizatora turnira, na društvenim mrežama, ali i komentarima na portalima, razbuktavao se govor mržnje. Dio njih je bio usmjeren protiv Srba.

Veliki dio korisnika društvenih mreža osudio je neprimjerene i huškačke tweetove direktora Memorijalnog centra Potočari Emira Suljagića koji je u jednom napisao “Ovako će se za dvije hevte predstavljati to što je kockasta glava iz neke srpske pripizdine lakše povrijeđena na Ilidži: Stradanije srpske dece na El-lidži”. U drugom uz ratnu fotografiju sa položaja Vojske Republike Srpske iznad Sarajeva piše: “Zabrinuti srpski roditelj na Ilidži”.

Nekoliko sati kasnije obrisao je tweetove koji su izazvali niz reakcija i napisao: “Učinili smo mnogo za @SrebrenicaMC i podizanje svijesti o bosanskom genocidu. U budućnosti ću, učiniti sve da isticanjem ličnih stavova ne ugrozim saveznike na tom putu, dostojanstvo žrtava i rezultate vrijednog rada. Mišljenja i osvrta imamo dovoljno, treba nam znanja i pravde”.

Učinili smo mnogo za @SrebrenicaMC i podizanje svijesti o bosanskom genocidu. U budućnosti ću, učiniti sve da isticanjem ličnih stavova ne ugrozim saveznike na tom putu, dostojanstvo žrtava i rezultate vrijednog rada. Mišljenja i osvrta imamo dovoljno, treba nam znanja i pravde. pic.twitter.com/tIZ2CtXS4e

— Emir Suljagić (@suljagicemir1) January 15, 2023

No, neki drugi korisnici nisu brisali svoje osvrte na incidente na Ilidži, poput „O fašizmu govori genocidni narod“ ili „Ubi me ako i ono bušenje guma i sad udaranje tih roditelja ne stoji BIA i srpske službe“.

„Stanje društva u cijeloj regiji je na razini srednjovjekovne. Politika je na ovim prostorima odigrala sramnu ulogu, jer su najveći generatori govora mržnje bili mahom političari. Lupiti šakom od sto, opsovati, omalovažiti, poniziti žene, sve su to odlike balkanske mačo političke (ne)kulture kojoj većina stanovništva kliče, a da se pri tome niko nije zapitao kakvo je to mentalno stanje i zdravlje nacije“, kaže Tanja Topić, komentarišući rasplamsavanje mržnje na društvenim mrežama.

Mnogi sa posebnim užitkom, kako dodaje, pišu najgusnije uvrede prema drugima, uglavnom zavaljeni u udobnim foteljama zaklonjeni iza anonimnih profila.

„Političari koji nas na dnevnoj bazi kontaminiraju primitivizmom, arogancijom, govorom mržnje pokreću inicijative za kažnjavanje onih drugih koji šire laži i govor mržnje protiv njih … Odrastamo i živimo u društvu potpuno poremećenih i izopačenih vrijednosti”, kaže Topić i podsjeća da su parole „Nož, žica, Srebrenica“ i murali ratnim zločincima postali sastavni dio meanstream politike.

Aleksandar Popov vjeruje da i komentari na društvenim mrežama govore da su stvari krenule nagore od polovine prošle decenije, upravo zahvaljujući političarima koji su podsticali nacionalistički narativ, reviziju nedavne prošlosti i one iz Drugog svjetskog rata.

Dio medija iz Republike Srpske (RS) prenio je izjave zvaničnika iz tog entiteta da je napad na Ilidži “rezultat histerije političkog Sarajeva” i “dokaz da mržnja u Sarajevu ne jenjava”. Drugi su mediji, sa naslovima “Region u šoku: Detalji jezivog napada na Srbe”, pisali kako su djeca zamalo izbjegla napad, povezivali dva odvojena incidenta i pisali da je bačen suzavac.

Srbijanski tabloidi su pisali da je roditelju, koji je dobio ubod nožem, jakna spasila život jer je uboden u leđa, iako je kasnije saopšteno da je dobio povredu nožem u butinu.

Činjenicama se nisu bavili ni mediji iz Hrvatske. Tako se iza naslova “Strava u Sarajevu: Huligani bakljama i noževima napali hotel sa djecom iz Beograda“, govori o tome kako djecu čuvaju specijalci, a u drugom tekstu o skandiranju „Ubij Srbina“ izostavlja se da su te povike uzvikivala djeca iz Splita, već da je riječ o grupi djece u tamnim dresovima. Naslov sugeriše da su dva incidentna povezana i da će u tekstu biti „otkriveni detalji“.

Politički aršini drugačiji, arsenal ubojit

Tanja Topić kaže kako su neki političari i javne ličnosti osudile napad huligana na roditelje djece iz Srbije, da su počinioci uhapšeni, ali da se “oni drugi iza kulisa”, koji su ih godinama odgajali na nacionalističkoj matrici, zadovoljno smiješe, tvrdeći kako se na djelu vidi kako su im politike bile ispravne – da sa onim drugim i drugačijim nema života.

„Pokazatelj je to da opet vri u BiH, januar nosi poseban emotivan naboj kao i formiranje vlasti, odnosno ispadanje iz slagalica vlasti. Dakle, političari i mediji reaguju isključivo kada je ‘ugrožena’ njihova etnička skupina, sa naslovnica pojedinih medija vrište pozivi na rat, i ti incidenti inače iskjučivo potaknuti mržnjom na nacionalnoj osnovi smještaju se u kontekst širenja straha, mržnje i pojačanog nacionalističkog adrenalina“, navodi ona.

Prema njenom mišljenju, incidenti poput onoga koji se dogodio na Ilidži ne trebaju čuditi, ako je, kako kaže, jasno da su političari najveći generatori mržnje u javnom diskursu.

„Kada oni vrijeđaju i omalovažavaju pripadnike drugih etničkih skupina, podanici im aplaudiraju. Kada dođe do ovog incidenta, onda se političari utrkuju ko će prvi reagovati i stati u odbranu srpstva, hrvatstva, bošnjaštva. Pri čemu su im aršini različiti, a arsenal ubojit. I onda je teško prekinuti tu spiralu širenja mržnje, nacionalne isključivosti i jednostranosti. Bedemi i utvrde odbrane nacionalnih identiteta su neprobojni i nemaju šanse da ih razum i poziv na razumno ponašanje nadvlada“, objašnjava ona.

Sve to, kako kaže, pokazuje koliko su političari spremni za čas zapaliti vatru ne misleći o posljedicama za građane. Pri tom oni neće snositi nikakve posljedice za mizerno stanje svijesti u koje su svojim pogubnim politikama doveli podanike.

„Njihove glave niko neće razbiti, njih niko neće udariti jer im poreski obveznici plaćaju debelo za obezbjeđenje, ali će i dalje nastaviti da javni diskurs kontaminiraju govorom mržnje i širenjem netrpeljivosti, manipulišući nacionalnim osjećanjima i patriotizmom, odgajajući mlade naraštaje u tom pogubnom narativu, potpomognuti medijima i obrazovnim sistemom“, kaže Topić.

Mediji su, kaže Aleksandar Popov, ako se sjetimo devedesetih godina prošlog vijeka, uvijek bili artijerijska priprema za ono što će kasnije da uslijedi.

„Sejanje mržnje putem medija, tada su bili uticajniji ovi elektronski mediji, to je bila priprema za sve što se desilo. I tokom rata su mediji odigurali tu prljavu nečasnu ulogu. Mene čudi što u Hagu nije bila jedna klupa za predstavnike medija koji su zapravo doprinosili da se stvori atmosfera takva i da može doći i do rata, a evo i sada ponavljaju istu tu priču u ovoj generaciji koja sada uzvikuje ‘Ubij Srbina’ ili ‘Ubij Hrvata’, koja pothranjuje tu prljavu ideju da je nemoguć suživot i da su nam neprijatelji naše komšije“, dodaje Popov.

Ako uzmete novinu, dodaje Tanja Topić, sa čije naslovne strane vrište naslovi “linč nad Srbima”, onda vidite da su neki mediji navijači nacionalnih momčadi.

„I ako slijedite političku matricu zapaljive retorike i širenja straha, onda je profesionalizam medija poražen.  Bojim se da se mediji u regiji nisu suočili sa mračnom stranom i u sopstvenom ulogom u ratu 90-ih godina. Nisu se kritički suočili sa činjenicom koliko emotivno naslovljena ili napisana vijest može izazvati požar i incident koji više niko nije u stanju zaustaviti“, zaključuje ona.