Top GUM

Naziv projekta:

Generalna uskrata mikrofona (GUM)

Svrha projekta:

Onemogućavanje pripadnika političke klase da se u informativnim medijima pojavljuju u svojstvu govornih subjekata.

Uvodna ilustracija:

Zamislimo premijera Andreja Plenkovića kako u pratnji pudlice koja obnaša dužnost stranačkoga portparola izlazi pred zgradu Vlade na dogovorenu konferenciju za štampu, a tamo nema ni jednoga jedinog novinara: ta pustoš na gornjogradskom trgu, to je zametak slobode medija u Republici Hrvatskoj!

Dodatak uvodnoj ilustraciji:

– A gdje su novinari? – zbunjeno pita premijer. – Zar ih nismo naručili?

– Kev, kev – ustvrdi Marko Milić podvivši kravatu.

Kratka geneza ideje:

Nakon što je premijer Plenković u više navrata bahato napao i izvrijeđao neke od vodećih informativnih medija i njihovih suradnika, s argumentom da su nedovoljno lojalni politici Vlade i HDZ-a, i pritom prijeteći udarao kažiprstom po mikrofonima koje su novinari pred njim držali, među izvjestiteljima se isprva rodila zamisao da ubuduće na mikrofone nataknu prezervative. Učinak bi, smatrali su, bio dvostruk: pod a) rizik od zaraze što ga uključuje taktilni vid komunikacije značajno bi se smanjio, i pod b) prizor bi vjerno odražavao stav nositelja izvršne vlasti da je svaka komercijalna televizija koja ne podržava HDZ „kurac od medija“.

Po sudu autora ovog prijedloga, takav je vid zaštite ne samo nedostatan, već i potpuno promašen. Naime, stav predsjednika Vlade, makar se rukovodio ciljevima što su suprotstavljeni ovom prijedlogu, u suštini nije pogrešan: svaka televizija jest „kurac od medija“ dok god su njeni novinari logistički oslonac za samopromociju političke klase.

Drugim riječima: demokratska funkcija informativnih medija ne može se svoditi na držanje mikrofona onima koji demokraciji rade o glavi!

Zato se ovim dokumentom, umjesto kondoma, predlaže primjena GUM-a.

Razotkrivajući prizor:

Razotkrivajući prizor zbio se u momentu kada je novinar Hrvoje Krešić na salvu premijerovih uvreda medijima odlučio uzvratiti sličnom mjerom, te se usred konferencije za štampu krenuo s njime sprdati. Ovaj je na to podigao obrve i rekao mu da je bahat, da je zašao „duboko u ofsajd“ i da je to što čini bezobrazluk koji si više ne smije dopustiti.

U osnovi, predsjednik Vlade optužio je novinara za sabotažu zadanoga medijskog formata. Format je pak definiran tako da je političarima dopušteno do mile volje zajebavati novinare, dok novinari ne smiju zajebavati političare.

Zašto bi bilo koja medijska forma bila plod političarske, a ne novinarske volje, te stoga služila političkim, a ne novinarskim interesima? Važno je znati: iza medijske forme koja koristi političkim interesima leži mrtav novinar!

To, međutim, ne znači da je novinar Krešić na spomenutoj konferenciji za štampu, pokazavši da je živ, postupio ispravno.

On je postupio tek djelomično ispravno. Potpuno ispravan postupak bio bi da se sprdao s premijerom i pritom mu bezdušno uskratio mogućnost reagiranja. Trebao se dakle sa skupinom kolega iz prijateljskih i solidarnih redakcija smjestiti barem dvjesto metara dalje i pred kamerama neobuzdano ismijavati Andreja Plenkovića, dok ovaj pred ulazom u zgradu Vlade uzalud čeka podatne mikrofone, zureći u pustoš Markova trga, a portparol pokunjeno kevće.

Ukratko: šansu za novinarstvo treba tražiti u još dubljem ofsajdu!

Opći ambijent:

Iako je najgori, Plenković nije jedini. On je tek jedan od svih. Politički se život u Hrvatskoj već duže vrijeme vodi po modelu „Idem i lupam“, s armijom mračnih i frustriranih individua koje bez prestanka verbalno kontaminiraju okoliš, te novinarskom servisnom službom koja mazohistički prikuplja sav taj mentalni otpad kako bi se njime trovala publika.

Programi pojedinih informativnih medija – poput televizije N1, kojoj se ne može odreći nepristranost – pretvorili su se u cjelodnevni reality show pripadnika političke klase, čija se svaka izrečena stupidarija pomno bilježi, a potom reprizira, često i uz usporene snimke. Tako su ti provincijalni šarlatani skoro bez izuzetka postali teški ovisnici, nikoga više ne čudi što mikrofone u koje će sasuti dnevnu dozu svojih genijalnih misli gledaju sa žudnjom kakvom se promatraju šprice heroina.

Opisana se nepodnošljiva praksa mora pod hitno obustaviti, kako zbog mentalnog zdravlja nacije, tako i zbog obrane novinarske profesije.

Utoliko je važno da režim GUM-a djeluje neselektivno: to što nisu svi političari isti ne znači da ne zavrjeđuju isti tretman – bezuvjetnu ignoranciju. Frazu „dati izjavu“ treba iskorijeniti iz političarskog vokabulara!

Lišeni obaveze da drže mikrofone i statično prikupljaju dobačeni trash, novinari će pak konačno imati vremena razvijati zapostavljene forme – otrovne komentare, zajedljive pamflete, satiričke žaoke, istraživačke članke i, općenito, priloge kroz koje će pedantno kopati utrobe onima koji u njihovim medijima ne uspijevaju doći do riječi.

Scenski raspored:

Primjenom GUM-a političkoj klasi bi se širom otvorio teritorij fejzbuka, tvitera, votsapa, bifostera i cincilatora. Tamo bi Zoran mogao izdašno pljuvati po Andreju ili Miloradu, kao i obratno, dok bi Njonjo žučnoj diskusiji dodavao nove kolekcije kupaćih gaća, sve bez novinarskog posredovanja. Novinari će, budu li imali volje, iz te građe tek cijediti sažetke za dostojno ocrnjivanje svih aktera u regularnim medijima.

Ergo: temeljna razlika između informativnih medija i društvenih mreža trebala bi se svoditi na to da u onima prvim političari nemaju pravo glasa.

Eventualne prigovore kako to nije osobito demokratično valja odbiti svetim načelom da mediji služe prosvjećivanju, a ne zaglupljivanju građanstva.

Alternativna rješenja:

Žele li iz sentimentalnih razloga zadržati pojedine žanrove, uključujući konferencije za štampu, novinari ih, kolegijalno i solidarno, mogu organizirati sami među sobom, ne dopuštajući pristup objektima analiza. Na primjer:

N1: A zašto Plenković, koji žustro reagira na svaki Milanovićev šušanj, nije reagirao kad je ovaj vratio ordene neosuđenome ratnom zločincu Glavašu? RTL: Zato što je, kao i Milanović, moralna ništica, te bi on također vratio ordene Glavašu, mada mu je milije kad to učini netko drugi. NOVA: Smijemo li pred TV kamerama govoriti o premijeru Plenkoviću kao moralnoj ništici? N1: Više o tome u našoj večernjoj emisiji. HRT: Ja bih dodao da… SVI: Ti odjebi!

Utvrđivanje gradiva:

Ponovimo: u postojećem medijskom sustavu, prilagođenom egomanskim potrebama političke klase, novinar je praktički mrtav. Krajnji je čas da se iz te smrti izvuče pouka. Treba je shvatiti kao moždanu kap koja prelijeva čašu.

Prikladna parola:

Slobodan medij samo je onaj koji si uzima slobodu da oslobodi publiku od političarskog zagađenja.

Usputna napomena:

Kada se političarima oduzme status govornih subjekata u medijima, sam proces informiranja neće biti depolitiziran. Naprotiv, doći će do repolitizacije, iz prostog razloga što se politička aktivnost više neće razmatrati u propagandnom, već u kritičkom ključu.

Ili ovako: umjesto da sa svakom budalom razgovaraju o bilo čemu, novinari mogu s bilo kime razgovarati o svakoj budali, odnosno – dati šansu građanima da se izjašnjavaju o političarima, dok su ovi pod režimom GUM-a.

Usputna napomena 2:

Učini li se kome da noseća ideja koju promiče ovaj dokument nema samo medijske implikacije, već može biti validna i na širem planu, moguće je da je u pravu. No više o tome u poruci od našeg sponzora.

Poruka od našeg sponzora:

Nije štos u tome da se loša vlast skine s političke pozornice, nego da se sruši pozornica.