Kako mediji pišu o studentima? Površno, nezainteresirano, pogrešno…

Studenti su zgranuti nad obrazovnim programom, obnavljaju godine studija, nemaju stalni ili honorarni posao, nisu mobilni, ne koriste sve prilike koje im se nude, žive na leđima roditelja, nezadovoljni su, ali ne žele o tome javno govoriti, skoro nikada ne reaguju kada se to od njih očekuje i jedva čekaju diplomu kako bi što prije vidjeli granični prelaz Bosne i Hercegovine, iz koje bi otišli trajno ili privremeno.

Otprilike ovako izgleda opšta medijska slika profila studenata/ica u Bosni i Hercegovini, kojih ima oko 105.000. Položaj studenata je višeslojan, pa je i njihova situacija komplikovanija; osim toga što su studenti, oni jesu ili mogu biti i članovi političkih partija, podmladaka, nevladinih organizacija, te bez obzira na sve zajedničko u jednoj grupi, svaki pojedinac ima svoje afinitete i sklonosti. Ne vodeći računa o raznolikosti i različitosti, mediji često studente smatraju definisanom i usmjerenom kategorijom. Tome svjedoče najzastupljeniji i najdostupniji tekstovi na portalima (Nezavisne novine, Euro Blic, Buka, Oslobođenje, Bljesak, Poskok, N1 i Al Jazeera) kada je u pitanju studentska populacija. U proteklih šest mjeseci, to su naslovi: “Najveći broj studenata živi o trošku roditelja”, “Porazno: Mladi ljudi koriste studentske programe da zauvek napuste BiH”, “Studenti ne znaju ko su im predstavnici”, “Studenti ne koriste sve mogućnosti programa Erasmus plus”,  “Vječiti studenti traže jednake uslove”. Zatim slijede vijesti o kampanjama koje su pokrenuli studenti nekih fakulteta, ćutanju studenata, neuslovnosti studentskih domova, a potom i o trzavicama u rukovodstvu studentskih organizacija. Tek je nekoliko vijesti o studentskim negodovanjima: Studenti iz Mostara, Banjaluke i Sarajeva: Ministarstvo vanjskih poslova BiH nas diskriminira, Mostarski studenti: Kuda sve ovo vodi?, “Univerzitetski skandali potresaju Tuzlu”, Studenti traže istinu za stradale Elmu, Editu i Dženana.

Glas studenata često čine studentski predstavnici, lideri, vođe grupa ili predsjednici predstavničkih tijela. Najmanje se o studentima govori kroz razgovore i ciljane ankete sa njima samima. Osnovno pitanje je ko zaista govori o studentima, jesu li ti predstavnici legitimni i koliki je i kakav njihov angažman u poboljšanju stanja. Šta studenti misle o tome kako ih javnost i mediji percipiraju, te koliko ih autentično predstavljaju oni koji u javnosti govore u ime svih njih?

Linija odgovornosti – ko predstavlja studente?

Ilma Softić, studentica novinarstva i komunikologije u Sarajevu i novinarka portala Visoko.co.ba, vjeruje da je najveći problem medijske slike studenata poklanjanje pažnje onima koji to najmanje zaslužuju. “U slučaju studenata u Sarajevu, to je zasigurno Haris Zahiragić. Njegovim angažmanom i izjavama stekla se slika da studenti nemaju probleme, osim – kada otići na džumu; njegovi se statusi uzimaju kao mišljenja ‘prosječnog’ studenta, a jedan takav status nerijetko sadrži govor mržnje, šovinizam, ponekad i atak na demokratiju. Tako dolazimo do medijskog izvještavanja koje nije profesionalno i objektivno. Kroz njega su studenti predstavljeni kao nepismeni, neinformisani, malograđani; čak smo svi djelovali i kao pripadnici određene političke stranke”, kaže Ilma Softić. Prema njenom sudu, problem su i famozni click, like i share. “Mnogo se više ljudi zakači na sarajevsku priču o džumi nego na onu o mladoj studentkinji koja osvoji neku nagradu.” Ilma Softić smatra i da stranačka angažovanost ili priklanjanje predstavnika studenata određenim političkim grupacijama umnogome mijenjaju medijsku sliku studenata.

Ivana Čulić, studentica Tehnološkog fakulteta iz Banjaluke, smatra da se studentski predstavnici uopšte ne bave ključnim pitanjima, niti da ih medijski pravovjerno predstavljaju. “Dok predstavnici studenata uživaju organizujući povremeno žurke kako bi se lijepo proveli i zaboravili na glavne probleme, većina studenata šuti i pasivno posmatra, kritikujući samo šapatom, kao da se to njih i ne tiče. Mnogi šute u strahu da će izgubiti ‘povlastice’ koje imaju (kao što je ilegalni smještaj u neuslovnim prostorijama studentskog doma). Veliki broj je, naravno, i onih koji ne žele da se bave studentskim pitanjima, drže se po strani, uče i planiraju odlazak. Najčešće u Evropu, gdje nisu konkurentni, jer njihove kolege tamo studiraju po prilagođenijim, savremenijim i kvalitetnijim programima”, tvrdi Ivana Čulić.

Utisak da studenti nakon diplome žele otići, živjeti i raditi u inozemstvu ne čudi ni Jelenu Borović, studentkinju komunikologije na Sveučilištu u Mostaru. Pogotovo zbog toga što se većina priloga i priča o studentima, prema Jeleninom mišljenju, svodi na broj mladih koji su otišli. “O uspješnom studentu izvještavat će eventualno kakav studentski portal ili tiskovina. Neki veći medij će posvetiti koju minutu na kraju Dnevnika onima koji ostvare vrhunske rezultate u međunarodnim natjecanjima, možda naprave kratak intervju, i to je to. O studentima najviše pišu i izvještavaju sami studenti”, smatra Jelena Borović, napominjući da studenti u javnosti izgledaju kao naivci koji se nadaju da će stvari krenuti nabolje, da će se učenje isplatiti i da će se moći zaposliti nakon fakulteta.

Nereagovanje i pasivnost studenata u medijima i javnosti ima više slojeva. Vladimir Pejičić, student kriminalistike iz Istočnog Sarajeva, vjeruje da su stvarni problemi, ne samo studenata nego i svih građana, medijima manje bitni od političkih prepucavanja u državnim vrhovima: “Veliki broj domaćih novina, internet-portala i drugih medija je pod kontrolom političkih krugova. Kada student ima problem i pokuca na vrata nekog medija, veliko je pitanje da li će se takve vijesti objaviti.”

Izbor sagovornika

Bez podrobne kvantitativne analize teško je govoriti je li društvo a priori sumnjičavo prema studentima i šta misli o ovoj populaciji, pa je zahvalnije pogledati kako ih mediji predstavljaju, ko su im reprezentativni predstavnici i šta su uopšte iz medijskog ugla realni problemi studenata.

Mladen Reljanović, student Komunikološkog koledža u Banjaluci, smatra da izvještavanje o studentima i njihovim problemima skoro uvijek izgleda kao da je rađeno kroz prizmu pretpostavki zasnovanih na stereotipima.

“Takvo izvještavanje ne može se smatrati objektivnim ili profesionalnim, a za posljedicu ima jedino potvrđivanje postojećih stereotipa”, tvrdi Reljanović. Kako kaže, slika studenata u javnosti pojednostavljena je do te mjere da za studenta postoje samo dvije uloge ponašanja: siromaštvo i učenje ili zabava i alkoholisanje.

Da mediji ne ulaze dublje u problematiku studentske populacije i da se teme uglavnom obrađuju površno, neobjektivno i nesistematično, smatra i Maja Isović Dobrijević, novinarka portala Buka, ali vjeruje da je to boljka i mnogih drugih tema. “Ukoliko pratite studentske teme, one se uglavnom obrađuju prije početka upisa nove studentske godine, a teme su popularni smjerovi na određenim fakultetima, tražena zanimanja i slično. Tu je i vječita tema studentskih domova. U novinarstvu radim osam godina i to je top studentska tema sve ove godine, a vjerujem da je tako bilo i ranije. Znamo da su određeni domovi u lošem stanju, da ih je potrebno više, ali zar je to jedini problem koji je rezervisan za ovu populaciju? Zar ne bismo trebali čitati o zastarjelim nastavnim planovima, o (ne)provođenu ‘Bolonje’, o korupciji na fakultetima, o ‘famoznim cjenovnicima ispita’ o kojima se priča među studentima? Bojim se da ni studenti ne žele pričati o ovome”, tvrdi Maja Isović Dobrijević.

No, ne treba kriviti samo medije, upozorava Maja Isović Dobrijević, budući da, prema njenom mišljenju, dio krivice snose i studenti koji se predstavljaju kao da nemaju nikakvih problema, i kojima bi primarno njihovi problemi trebalo da budu najbitniji.

Tanja Vukomanović, novinarka Euro Blica, smatra da su medijima studentske teme zanimljive, i da postoji prostor. Njeno iskustvo, međutim, pokazuje da je vrlo malo onih koji bi imenom i prezimenom željeli govoriti za medije: “U većini slučajeva, oni koji hoće da pričaju su uvijek isti ljudi, članovi nekih organizacija ili skupština. Mnogi od njih su i profesionalni studenti, koji studiraju po deset godina, organizuju žurke i vrte iste priče u krug.”

Pored zvaničnih predstavnika, reprezentativnost studenata može se sagledati i kroz nevladine organizacije koje se bave isključivo studentima, kao što su IAESTE, AISEC i EESTEC. Jasmina Jurišić, koordinatorica EESTEC-a u Tuzli, tvrdi da je svaka njihova aktivnost u protekle četiri godine bila medijski propraćena, ali samo kada bi oni medijima poslali saopštenja ili već gotove tekstove za objavu. No ni ta slika, smatra Jurišić, nije pravovjerna i autentična. “Mediji bi daleko više mogli i sami posjećivati naše web-stranice i preuzimati afirmativne vijesti, te tako pomoći kreiranju pozitivnog imidža aktivnih studenata. Nije tajna da je jedan dio studenata pasivan i nezainteresovan, drugi dio ograničen i uslovljen članstvima u asocijacijama mladih različitih stranaka i uticaja njihovih programa pa se i te grupacije studenata stavljaju pod lupu, a manji medijski prostor se daje aktivnijim članovima nevladinih sektora. Ukoliko bi se ovaj omjer promijenio, postoji mogućnost da bi se i pasivniji motivisali da postanu aktivni”, smatra Jasmina Jurišić.

Darko Marić, diplomirani politolog iz Mostara, vjeruje da je veoma važno ko, po kojim kriterijima i kako bira studentske predstavnike, te jesu li ti predstavnici u službi promicanja određenih ideologija, političkih stranaka i opcija, ili predstavljanja realne slike studenata. “Mislim da bi selekcija studentskih predstavnika u medijima trebala biti odgovornija i strožija, jer čini mi se da se nekada to olako shvaća. Stoga se osobno trudim ne praviti relacije studentski predstavnici jest jednako studenti, pogotovo u onim slučajevima kada je studentska populacija u službi privatnih interesa.

Glasila i komunikacijske strategije

Vrijeme studentskih časopisa, elektronskih medija i drugih glasila u Bosni i Hercegovini je prošlo, ali je internet digitalnim urođenicama omogućio građenje različitih platformi. Prenoseći lične priče, utiske, razmišljanja, kolumne i tekstove studenata, uz prilike za posao, stažiranje, takmičenja, grantove i obuke, platforma Hoću.ba postala je jedna od najposjećenijih među studentskom populacijom. Prema riječima Jana Zlatana Kulenovića iz MUNJA inkubatora, koji je pokrenuo platformu, sadržaji koji mlada pa i studentska populacija najviše čitaju su lične priče, posebno mladih iz BiH koji su nešto sami uspjeli, uradili ili imaju zanimljive poslove (npr. mladi poduzetnici ili oni koji su otišli na kruzer, ili su stjuardi i stjuardese), pa pričaju o vlastitim iskustvima. Drugi popularni sadržaji su neki zvučni konkursi, poslovi, stipendije, stažiranja ili edukacije. “U prošloj godini smo objavili oko 3.200 inspirativnih priča i korisnih informacija koje je pročitalo više od 310.000 osoba, što pokazuje da sadržaji koji nisu komercijalni ili skandalozni ipak mogu naći publiku. Mladi žele čuti i pozitivne, konkretne priče, pa nam je na tome i fokus”, kaže Kulenović.

S druge strane, studenti nemaju svoje medije, niti partnerstvo s medijima poput zajedničkih emisija, što Kulenović vidi kao nedostatak komunikacijske strategije u kojoj bi se znalo ko i na koji način predstavlja široj javnosti sadržaj bitan za studente. On tvrdi da u posljednjih 17 godina studenti nisu imali niti jedan ozbiljniji protest ili kampanju koja bi bila vidljiva i u medijima.

Javni servisi i omladinski programi

Na emitovanje omladinskih programa, čija su ciljna publika svakako i studenti, javne servise u BiH obavezuju i programski principi javnih emitera. Posljednju epizodu je omladinski program RTRS-a emitovao 26. oktobra prošle godine (emisija Adolescentrik), u trajanju od trideset minuta. Ovaj program bivao je emitovan svakih sedam, a potom svakih 15 dana. Federalna televizija emituje sedmično oko 28 minuta programa Hayd u Park, koji se bavi obrazovnim i omladinskim pitanjima, a dijelom i dječjim programom. Najviše redovnog omladinskog programa producira BH Radio 1, i on iznosi 250 minuta, po 50 svim radnim danima.

Samir Čulić, urednik Omladinskog programa BH Radija 1, vjeruje da je obaveza javnog servisa da priča i izvještava o problemima omladinske populacije, pa tako i studenata, pogotovo u situaciji kada se pitanja mladih u javnosti klasifikuju kao “goruća”.

Iako ni Omladinski program nije imun na izvještavanje o studentskim temama i pitanjima na osnovu onog što se nudi od unija, udruženja, studentskih i drugih predstavnika, daleko su im interesantnije i novinarski izazovnije priče koje nastoje pružiti uvid u realnu situaciju i to kroz intervjue, ankete, istraživanja među samim studentima ili mladima kojih se neka tema direktno tiče. Povoljna okolnost Omladinskog programa je što sadržaj proizvode mladi ljudi, mahom i sami studenti, koji najbolje poznaju probleme i situaciju na fakultetima, pa su i zainteresovani za rješavanje istih.

Veoma je bitno da kod studenata ne izostane interes za ispravan tretman studentskih tema, budući da onda, prema Čuliću, ne postoji opravdanje za prebacivanje krivice na nekog drugog. Nepostojanje omladinskih programa koji bi se na pravi način bavili problemima studenata utiče na medijsku sliku, ali Samir Čulić smatra da se ne može kvalitetno provjeriti koliko ta medijska slika ima veze s njihovim statusom.

“Pamtim i bolja vremena, kada je u medijskom prostoru BiH bilo više mjesta za mlade, nekoliko radio/TV omladinskih programa, radiostanica i drugih medijskih projekata, pa ne bih rekao da je i tad položaj mladih bio nešto bolji. S druge strane, danas je tu internet kao medij koji najviše privlači mlade, ali bojim se da ga oni ne koriste konstruktivno, u smislu borbe za poboljšanje svog statusa u društvu. Omladinski program BH Radija 1 je takođe, u odnosu na početak emitovanja i nekoliko prvih godina rada, u mnogo težoj situaciji, i da nije bilo jednog granta Američke ambasade u BiH, vjerovatno ga danas ne bi ni bilo u programu ovog javnog servisa”, priča nam Čulić.

Iako je mogući ishod gašenja Omladinskog programa posljedica teške finansijske situacije BHRT-a, i ne ide na dušu mladima, Čulić tvrdi da to pravovjerno svjedoči o tretmanu koji u našem medijskom prostoru oni imaju. Prikazuje, takođe, i jaz između proklamovane brige za ovu populaciju i prostora i pažnje koje mediji i drugi akteri odnosa u društvu zaista nude i posvećuju mladima.