Moj drug Dejan

Bolest je jednom savladao. Mislili smo da je gotovo. Razmišljala sam često tko je i zašto takvu opaku bolest uopće nazvao po nekom karikaturalnom člankonošcu koji nakrivo hoda. Sulude priče o bolničkim hodnicima i administraciji u našem zadnjem razgovoru bile su kao vic o kojem pišu neke satirične novine. A tebi je taj bezobrazni člankonožac ušao i u tvoj najvredniji alat. Ti si Dejane druže moj bio inspiracija, Enciklopedija Britannica. Čudo od renesansnog i analitičkog uma. Jedinstveno biće svog vremena, a upravo o Vremenu i o Timeu, pisat će danas mnogi u svojim biografskim nekrolozima, u kojima će spominjati sve tvoje puste tekstove, intervjue, poniranje u crnilo, zlobu, korumpiranost, mračnu perverziju balkanskog blata umazanog kriminalom, silovanjima, pljačkom, zločinima, smrću.

Bio si stripofil, filmofil, nijedan Wurlitzerov jukebox u sebi nije imao toliko muzike kao ti. S kakvom si samo strašću i iskrom u očima, u toj sniježnoj i kaotičnoj beogradskoj noći, pričao o svojoj omiljenoj SF seriji dok si guglao da mi pokažeš po kojoj strip seriji je rađena. Koliko si žudio da ti iz Zagreba što prije stigne knjiga Tisje Kljaković, koliko si volio taj nostalgični zvuk The Be Good Tanyas.

Ima neki film koji govori o novinarstvu, ne mogu se sada sjetiti kako se zove, ali u jednoj sceni dva novinarska giganta pričaju što je s trećim. Jedan od njih kaže drugom – dobio je Niemana. Drugi slegne ramenima. Obojica prešutno podrazumijevaju da onaj koji završi na najvećoj od najvećih novinarskih stipendija na Harvardu, u memli i muci istraživačkog novinarstva nema više što raditi. Već nakon toga samo uživa. Priča o svojem radu i podvizima po svijetu. Ti ipak nisi bio taj. Nekoliko puta u životu s obitelji si se morao evakuirati iz zlogukog konteksta u kojem si novinarski formiran, u kojem si radio, u kojem si se, bezmalo pretjerivanja, borio. Zbog prijetnji, zbog onih koji i danas hodaju ulicama tvog grada kao heroji. Zbog onih koji su sijali smrt. Kristalno jasno se sjećam kako smo se par dana ranije smijali u istom onom stanu na Vračaru u koji je koju noć kasnije, točnije oko 2.50h ujutro, kroz prozor, jadno, sramotno, kukavički, bačena bomba. Tko je to bio? Tko li je to bio? Možda ljudi u kojima je ostalo zrnce morala imaju nekog srama.

Kolika hrabrost bila je potreba sjesti na onu stolicu i staviti slušalice? Biti prvi novinar ikad koji svjedoči. O onome što je vidio. Novinar. Veliki. Svjetlo profesije koja odumire. Svjetlo istine, pravičnosti. Bez ikakve ograde. Koliko je hrabrosti bilo potrebno otići još dva puta u taj grad na scheveningenskoj plaži i govoriti. Oni valjda i dalje misle da su gospodari života i smrti. Ali oni su nebitni. Jer u tom protoku vremena, a pisat će mnogi u tim biografskim nekrolozima i o Vremenu i o Timeu, o njima će se pisati kao kreaturama na krivoj strani povijesti. Ti koji su formacije koje su sijale smrt zvali također imenom člankonošca, ali onog koji ubodom ubija.

Dragi druže Dejane, sinoć sam ti dok sam još vjerovala da to što čujem ne može biti istina, poslala poruku, napisala sam da te puno volim. Teško se nekad sjetite kada ste i kako nekoga upoznali. Teško se sjetite postoji li neki specifični trenutak kada ste se istinski zbližili. Ono čega se sjećate je osjećaj. Osjećaj da ste noćas izgubili druga. Jednog od najvećih novinara koji su ikada hodali ovim prostorima. I samo znam, da smo uz sve Scile i Haribde, svi, a pogotovo Magda i Lida, ponosni što si prošao kroz naše živote.