Ovako su o krvavim neredima na Maksimiru ’90. pisale novine iz Beograda, Sarajeva i Zagreba

Foto: Milomir Kovačević (Ven), Renato Branđolica (Studio, TV novosti), Yugopapir  / Preuzeto sa Index.hr

Zbog mitologizacije huliganskih i nacionalističkih ispada te orgijanja policije koja je štitila sistem, a ne ljude, maksimirska makljaža između Delija, Bad Blue Boysa i pendreka vlasti proglašena je početkom Domovinskog rata. Mnogo je datuma koji se mogu tumačiti kao početak rata u Hrvatskoj, no jedan od njih ipak nije 13. svibanj, iako se tada, kao i danas uvijek od istog pitanja stvarao mit: tko je prvi počeo?

U školskim udžbenicima neodigrana utakmica Dinama i Zvezde ušla je među događaje koji su najavili raspad Jugoslavije. CNN je sudar uvrstio među utakmice koje su promijenile nogometni svijet. Sa svakom novom obljetnicom, plasiraju se nove teorije zavjere. No kako su pucanje države po šavu ispratili tadašnji novinari i kako su izvještavali s Maksimira u Beogradu, Sarajevu i Zagrebu?

SARAJEVO, VEN

KAMENJE TV – SMUTNJE S MAKSIMIRA
Mutić laže, Panta kaže

Svibanj 1990: Skandal sa zelenog terena Maksimira prenesen i na međuredakcijska prepucavanja… Padaju i tako teške optužbe kakva je izrečena u našem naslovu („Mutić laže, Panta kaže“)… Da li je TV Beograd, kako tvrde njihove kolege iz TV Zagreb, učinila svojevrstan falsifikat u emisiji „Indirekt“? … Ko je i da li je manipulisao TV snimcima? …

Trinaesti maj i onaj užas na Maksimiru koji je prethodio neodigranom fudbalskom derbiju između Dinama i Crvene zvezde najbolja je ilustracija vremena i uslova u kojim živimo. Nacionalno podijeljeni i zatrovani do ubilačkih nagona jurišali su tog tužnog predvečerja jedni na druge „delije“ i „bed blu bojsi“.

U grotlu pakla i bezumlja našli su se mahom mladi ljudi. Oni su sasvim uspješno odigrali ulogu po scenariju stvorenom u nacionalističkim kuhinjama kakve su u civilizovanom svijetu gotovo iščezle, a kod nas, nažalost, doživljavaju renesansu.

„Spot“ za Evropu

Razuman i realan čovjek nije iznenađen onim što se dešavalo. Jer, Maksimir je naša zbilja, pravi odraz globalnih političkih i društvenih zbivanja u ozbiljno uzdrmanoj Jugoslaviji.

A željeli bismo u Evropu. Pa, lijep smo joj „spot“ poslali.

Nikakve montaže i ublaženi komentari nisu u svijetu mogli proizvesti drugačije raspoloženje od zgražavanja.

A kod nas umjesto da događaj sam po sebi proizvede jedinstvenu civilizacijsku i ljudsku osudu svih protagonista, a ponajprije uzročnika koji i nisu bili na stadionu, uslijedile su reakcije koje graniče sa zdravom pameti.

Još iste večeri putem TV kamere a sutradan i ostalih sredstava informisanja počele su analize da li je prvo poletio kamen sa „sjevera“ ka „jugu“, ili su prvo lomljene stolice na „jugu“ na šta je „sjever“ uzvratio kamenjem.

Postavljana su pitanja da li je milicija više tukla „naše“ ili „njihove“, da li je milicioner prvo udario Bobana, pa ovaj njega i sve u tom stilu. Došlo je i do pravog međuredakcijskog rata. Verbalnog.

Redakcija Informativnog programa Televizije Zagreb zakazala je i održala 16. maja konferenciju za štampu, a jedina tačka dnevnog reda bila je analiza emisije „Indirekt“ koju je za svoje područje emitovala TV Beograd u ponedjeljak, 14. maja.

Zamjenik glavnog urednika Vanja Sutlić i urednik Boris Mutić ocijenili su pomenutu emisiju kao „svojevrstan falsifikat“, optužujući TV Beograd da je tendenciozno premontirala tok dogadaja, da se služila netačnim podacima, neistinama i poluistinama, te da je notorna laž da im oni iz Zagreba u toku nemilih scena nisu željeli poslati traženi signal.

Takvih zahtjeva, tvrde u Zagrebu, nije ni bilo.

Prebacivanje krivice

Dan kasnije oglasile su im se kolege iz Beograda. Najglasniji je bio urednik Sportskog programa Milojko Pantić izjavivši:

„Mutić i Sutllć pokušavaju, služeći se lažima, da se opravdaju pred TV gledaocima širom Jugoslavije za obmanjivanje i lažno prikazivanje nemilih događaja. Istina je da smo mi u „Indirektu“ prikazali kamenovanje navijača Crvene zvezde i milicije što se u zagrebačkom „Sportskom pregledu“, emitovanom 13. maja, nije moglo videti.

Pustili smo i kompletan sukob Bobana sa milicionerom, dakle i trenutak kada milicioner udara Bobana. Što se tiče signala, naš producent Milan Terzić, pošto je čuo za incidente, tražio je u 18 sati signal iz Zagreba.

Iz tamošnjeg mastera rečeno mu je da će ga dobiti kada trase budu slobodne. To se desilo tek oko 18.40 sati, dakle posle „boja“. Svedoci su nam i kolege iz Novog Sada koji su bili domaćini sportskog popodneva, ali su sliku sa Maksimira dobili tek pred kraj emisije, pred Dnevnik.

Jasno je ko je manipullsao, kaže Pantić.

Te večeri „zajednički“ (iako on to već odavno nije) Dnevnik išao je iz prištinskog studija. Tako su gledaoci sarajevskog područja vidjeli, ali tek na kraju ove emisije pripremljenu storiju sa Maksimira.

Na drugom programu Dnevnik je davalo Skoplje i već na početku je emitovan identičan prilog kakav smo vidjeli i na prvom programu.

Negdje oko 23 sata gledali smo zagrebački „Sportski pregled“ i poseban prilog iz improvizovanog studija na Maksimiru. U toj prilici za sve je pronađen krivac u miliciji, a od dva „navijačka“ tabora „krivlje“ su bile „delije“…

U petak, 18. maja TV Sarajevo je za svoje područje emitovala dvije specijalne emisije posvećene opet Maksimiru – „Svijet sporta“ Televizije Zagreb i „Teme i dileme“ Televizije Beograd i još
jednom nas uvjerila u različito viđenje iste stvari.

Istine radi, u obje emisije izraženo je žaljenje zbog događanja, osuđena su besprizorna ponašanja, ali još jednom iskazana i naglašena želja da se veći teret odgovornosti prebaci na onu drugu stranu.

Promocija huliganstva

Neka nam ovom prilikom bude dozvoljeno da iznesemo i jedan lični utisak povodom obje emisije. Nažalost, ostalo je prostora da se kaže kako su one na neki način bile i afirmacija agresije, pružena je prilikom obijesnim i zatrovanim da svoj bijes i otrov promovišu pred milionskim auditorijem bez trunke stida.

Grupi besprizornih koja je sa radošću prihvatila da bude produžena ruka onih čiji je životni moto mržnja pružen je mikrofon u koji su uzdignute glave bljuvali psovke i uvrede na račun onih drugih.

Da čovjek ne povjeruje. Sigurni smo; za armiju svojih istomišljenika oni su od toga trenutka postali prave medijske zvijezde.

Nisu se samo naše televizijske kolege razišle u ocjeni događaja i nisu samo oni u potrazi za krivcem pobjegli od suštine stvari. Izražavajući i u ovoj prilici podijeljenost kakva je i u informisanju odavno prisutna. Ne svjedoči li o tome i izjava Zvonimira Bobana o čijem „poduhvatu“ je zaista bilo puno riječi:

„Svi hrvatski mediji stali su iza mene. Razočaran sam pisanjem „istočnog“ tiska (!?)“

Ne izjašnjavajući se o težini prekršaja koji je učinio Boban jer to i nije tema ovog teksta, a i slika je sama po sebi dovoljna, želimo samo njegove najupornije branioce podsjetiti da u okršajima sa milicijom „mirni, neagresivni i povučeni“ Boban već ima iskustva.

Ne tako davno, u Banjaluci nasrnuo je na komandira stanice milicije Stojana Davidovića. I koliko nas pamćenje služi Boban ni tada nije bio kriv.

Ali, da i sami ne bismo pali u zamku traženja i utvrđivanja krivca izražavamo nadu i uvjerenje da u ovoj našoj zemlji još ima zdravih i razumnih ljudi koji će doprinijeti da se trenutna situacija u društvu prevlada.

Ruku na srce alternative i nema. Svima skupa – i onima sa „juga“ i onim sa „sjevera“ i sa svih drugih strana naših tribina nema sreće i življenja izvan, a pogotovo u izdijeljenoj Jugoslaviji.

Napisao: Muhamed Džemidžić (Ven 1990.)

Maksimir 1990: Promašaj iz „Indirekta“

Nemili i žalosni događaji u nedjelju, 13. svibnja na maksimirskom stadionu i oko njega, koji su se od očekivanog, a neodigranog, nogometnog derbija između „Dinama“ i „Crvene zvezde“ pretvorili u „rat djece i odraslih, oboružanih ljudi“, izazvao je u tjednu koji je slijedio vrlo napete odnose između sportskih redakcija Televizije Zagreb i Televizije Beograd.

O tome tko je izazvao tu napetost, čak netrpeljivost, u kojoj se vrlo nekolegijalno koriste i neki niski udarci, mišljenja su – a treba li se tome čuditi – dijametralno suprotna, gotovo toliko koliko su u raskoraku tumačenja o tome koje je boje bila „razularena skupina“ što je izazvala incident s tako tragičnim posljedicama.

I u ovom se slučaju na argumente ide „argumentom“, a na istinu „istinom“. A kako su, kada i zbog čega počela prepucavanja između zagrebačke i beogradske sportske redakcije? Počelo je odmah, u ponedjeljak, 14. svibnja, kad je TV Beograd emitirala emisiju „Indirekt“ (koju, a baš je šteta, gledaoci na području što ga pokriva Zagrebačka TV ne mogu gledati jer ima lokalni karakter).

Dva dana kasnije, u srijedu, 16. svibnja, informativni program TV Zagreb saziva konferenciju za novinare smatrajući da na sadržaj i „različito gledanje“ emisije „Indirekt“ na maksimirski događaj treba reagirati. Tim više što „Indirekt“ vrlo direktno i vrlo ružno apostrofira sportsku redakciju TV Zagreb, posebice komentatora Borisa Mutića.

Filmske snimke o zbivanjima na maksimirskom stadionu te komentare iz emisije „Indirekt“ TV Beograd, zamjenik urednika Informativnog programa TV Zagreb Vanja Sutlić ocjenjuje „svojevrsnim falsifikatom, s obzirom na način na koji je obradila ta zbivanja“.

Na konferenciji za novinare interno je prikazana emisija „Indirekt“, a da bi se potkrijepio zaista dijametralno suprotan pristup istom događaju – novinarima je prikazana i emisija „Svijet sporta“ Zagrebačke televizije.

Bilo je sasvim jasno, posebno za zagrebačke novinare koji su bili i na samom stadionu vidjeli istinu, koliko se emisija „Indirekt“ služi tendencioznim montiranjem. Već sam početak emisije, da se ne ulazi u kasniji tok cjelokupnog sadržaja, počinje neistinom.

Naime, prema riječima voditelja „Indirekta“ Marka Markovića:

„Sve je počelo u 17.39 sati kad su navijači Dinama krenuli prema navijačima Crvene zvezde“…

Dodaje se „slika je najbolji argument onoga što se zbivalo“, a u emisiji se lijepo vidi montiranje jednog „ključnog“ detalja: naime, prema „Indirektu“, „Dinamov“ je igrač Zvonko Boban (za kojega se nešto kasnije u emisiji nemilosrdno traži da „bude doživotno diskvalifikovan“) prvi udario milicionera, a potom je dobio pendrekom(!?). I tako dalje…

No, emisija, takva kakva jest, bez ikakvog srama optužuje Borisa Mutića da manipulira, da prikriva, da pušta u svijet samo ono što mu odgovara. Paralelno, u beogradskoj štampi („Objektivnost, šta to beše“) za Mutića se piše kao o novinaru „koji se i prilikom ranijih prenosa nije predstavljao naročito neutralnim, a ovoga puta je preterao“.

Mutić koji je, dakako, „obojeni reporter“, optužuje se da je „u prvoj rečenici svog izvještaja iz Maksimira označio kao krivce za stravičan događaj navijače Crvene zvezde s juga stadiona.

U „Indirektu“ se kao „krunski svjedok“ pokazuje šef osiguranja na stadionu Milan Dupalo koji „rekonstruiše situaciju iz minuta u minut“ (autori emisije toga trenutka ne znaju da će šef osiguranja biti suspendiran), u emisiji se prikazuju snimke što su ih snimili specijalni snimatelji „Indirekta“ na stadionu u Zagrebu, ali se, vrlo nekorektno, „svojim gledaocima“ govori kako TV Zagreb nije dopustila izravno uključenje TV Beograd na Dinamov stadion u trenutku kad su događaji kulminirali.

Rečeno je da je Televiziji Beograd uskraćen signal, da je u evropsku razmjenu poslana jedna kaseta, a za domaću mrežu upotrijebljena druga itd.

Istodobno, komentator Boris Mutić dobiva, i ne samo od zagrebačke štampe, sama priznanja za vrlo dobro obavljen posao u uvjetima kad se, razgovarajući s relevantnim sugovornicima u prostorijama Dinama, morao boriti i s neugodnim suzavcem. Zagrebačke „Sportske novosti“ ocjenjuju Mutićev prilog u emisiji „Vrijeme sporta“ kao „najcjelovitiji, najobjektivniji i najodmjereniji komentar događaja… Bilo bi ga dobro ponoviti i ponavljati“.

Što se tiče predbacivanja Televiziji Zagreb da je uskratila signal u doba dramatičnih događaja, Vanja Sutlić je objasnio:

„Pravilo je da se signal naručuje, a to nijedan jugoslavenski centar nije učinio. Bilo je privatnih zahtjeva da se signal pusti, što ponekad tehničari međusobno rade, ali naša tehnička služba nema ovlaštenja da tako nešto učini. Kada je stigao službeni zahtjev Programu, tada je signal pušten. On je krenuo u 18.25 i trajao do 19 sati, kad su kamere premještene u prostorije ‘Dinama’, gdje je, vidjeli ste, zbog suzavca jedva bilo moguće raditi.“

(Objektivno, privatni zahtjev za prijenosom signala nije imao posebnog rezona, jer utakmica uopće nije igrana – op. p.)

Na konferenciju za novinare na TV Zagreb podigla se – a je li se moglo drugo očekivati? – velika galama i prašina. Televizija Beograd, Sportska redakcija, donosi posebno saopćenje (potpisuje ga urednik Milojko Pantić), koje počinje riječima:

„TV Zagreb i njen komentator Boris Mutić, kao i zamjenik glavnog urednika Informativnog programa Vanja Sutlić, služeći se lažima, pokušavaju da se opravdaju pred gledaocima za obmanjivanje i lažno prikazivanje nemilih događaja…“

U saopćenju se kaže kako je TV Beograd u 18 sati od mastera TV Zagreb tražila da se proslijedi signal iz Maksimira, jer „smo čuli da su tamo incidenti, a obećali smo Stručnom štabu FSJ (Osim, Toplak, Čabrinović, Pivić) da će kod nas moći da prate interni prenos… Oko 18.20 časova, kada su došli članovi Stručnog štaba FSJ u našu redakciju, ponovo smo molili mastera TV Zagreb za signal. Dobili smo odgovor: ‘Nismo tehnički u mogućnosti da vam prosledimo sliku’. Preko svog kolege intervenirao je i tehnički direktor TV Beograd Jovan Valčić i dobio isti odgovor. Tek oko 18.40 se na monitoru TV Beograd pojavila slika iz Maksimira, ali tada je ‘boj’ bio pri kraju…“

„Čuo se“, kaže se u saopćenju TV Beograd, „samo Boris Mutić kako šalje izvještaj za TV dnevnik i kako govori svojim kolegama: ‘Sada ovaj moj izvještaj pokrijte slikom koju ste snimili. Nadam se da ste dovoljno pametni kako ćete to uraditi.’ “

U saopćenju TV Beograd kaže se još kako su optužbe o navodnim falsifikatima „Indirekta“ „nova laž iz TV Zagreb“ i kako svi koji su gledali „Sportski pregled“ TV Zagreb i „Indirekt“ TV Beograd znaju tko je u pravu.

Zanimljiv je i komentar urednika Vanje Sutlića na neke optužbe, posebno oko „uskraćivanja signala“. Sutlić komentira:

„Smatraju li na TV Beograd da je doista uobičajen takav ‘šlamperaj’ da se interni prijenosi naručuju mimo prethodnog dogovora. Ne temelju čega je TV Beograd obećala interni prijenos za članove Stručnog štaba FSJ a da takav prijenos nije naručila, kao što je običaj i pravilo? Toliko inzistiranje na signalu i na prijenosu navodi na pomisao kao da je netko unaprijed znao što će se dogoditi na stadionu u Zagrebu.“

Na kraju krajeva, ruku na srce, gotovo je nevažno je li signal išao ili nije, u koliko je sati i minuta krenuo i slično.

Mnogo, mnogo je važnije koliko je podataka, koliko je istine bilo u sportskim emisijama koje su naknadno opisivale maksimirske događaje.

Tko je i kada bio začetnik nasilja, tko je u nedjelju odjutra pravio nerede na zagrebačkim ulicama, a tko je, na kraju, izvukao deblji kraj.

Od toga, nažalost, u „Indirektu“ mnogo je toga iskrivljeno, a previše prešućeno. Previše je – desetak tisuća! – očevidaca, svjedoka koji su vidjeli istinu. Možda ne bi bilo loše da i oni, kao TV gledaoci, pogledaju reprizu „Indirekta“ i prosude tko, zapravo, manipulira istinom.

Napisao: Zvonko Kovačić (Studio, 1990.)

TV NOVOSTI, BEOGRAD 

Maksimir, 13. V 1990: Ožiljci podivljalih strasti

Erupcija navijačkih i nacionalističkih strasti na stadionu Dinama u Zagrebu brine svakog normalnog Jugoslovena. Davno posejano, u obračunima republičkih političkih klanova, seme nacionalističke mržnje dalo je, 13. maja, veliki, zastrašujući plod.

Nemoguće je navesti sve krivce. Neuporedivo lakše je predvideti ko će biti proglašen krivim. Mada niko od 138 povređenih nije podlegao povredama, u Zagrebu vlada uverenje da će, zbog sukoba fudbalskih navijača, neke glave pasti naknadno. Pre svih, u vrhovima SUP.

Naš Hejsel

Ako se ostvare pretpostavke da će novi hrvatski lider, Tuđman, iskoristiti „naš Hejsel“ da smeni čelnike u službi bezbednosti, mnogi su spremni da mu unapred daju za pravo. Predugo je, kažu, naša milicija čuvala vlast, branila sistem, zanemarivši javni red i mir.

U tome, svakako, ima istine. Ali, znači li to da, ubuduće, utakmice između „Crvene zvezde“ i „Dinama“ treba da obezbeđuje hiljadu, pet, deset hiljada milicionara?

Za svaki veliki nered, logično, krivi su prvenstveno čuvari reda. Ne bi trebalo, međutim, brkati uzrok i posledice. Ne bi trebalo zaboraviti da su za maksimirske scene mnogi pripremali teren – dugo uporno i slepo – uključujući neke novinare kojima je i danas, čini se, najvažnije ko je prvi počeo.

Kao da u tim situacijama iko može da odredi pravi početak i predvidi kraj.

Od crnog sprintera Džesija Ovensa, koji je razgnevio Hitlera, dokazavši na berlinskoj Olimpijadi da Nemci nisu viša rasa, do gimnastičarke Nađe Komaneči, koja je najavila kraj klana Čaušesku, politika i sport idu ruku pod ruku.

Pogrešno, nenormalno, često apsurdno. Naravno, ne zbog sportista, već zbog političara.

Posle Zagreba, jasno je da u višepartijski sistem ulazimo sa tim, lako zapaljivim, opasnim balastom. Treba li veće opomene i starim liderima?

Ako već političari ne mogu da reše nezaposlenost, ako je otuđenje neizbežan danak vremenu u kojem živimo, ako sve više mladih ljudi ide na stadione da izrazi bes, ogorčenje i beznađe, nije li monstruozno svako nacionalističko dolivanje ulja na vatru?

Kad se mrze navijači „Zvezde“ i „Dinama“ – to ne valja. Kad se mrze Srbi i Hrvati – to je korak do katastrofe.

Nije li svejedno počinje li libanizacija na ulicama, ili na stadionima?

Dragan Stojković po povratku iz Zagreba: Šlogirani od straha

Kako ste vi doživeli tuču uoči utakice Dinamo – Zvezda?

„Šampionsko slavlje delimično nam je pokvario događaj iz Zagreba. Bio je to užas, blago rečeno. Pitam se šta bi bilo da je utakmica odlučivala o prvaku, da je na stadionu bilo 60.000 gledalaca – pa to bi bio masakr! Kada se ovako nešto dogodi, čovek se zapita: zar je fudbal postao rat dva tima, dva navijačka tabora? Ako je tako, sport je onda izgubio svaki smisao.“

Vi i vaši saigrači verovatno ste se strašno uplašili?

„Nismo se uplašili, nego smo se šlogirali od straha! Priznajem, pomislili smo da nećemo izvući žive glave. Do početka utakmice sve je bilo okej, lepo smo dočekani, izašli smo na teren željni nadigravanja…

Iako smo pred utakmicu sa Dinamom danima trenirali više rekreativno nego li ozbiljno, verovali smo da ovako osveženi ne možemo da izgubimo. Međutim, kada smo izašli na teren imali smo šta da vidimo.

Navijači se biju, kamenje seva na sve strane i jedva smo dočekali znak sudije da možemo da „hvatamo bežaniju“ u svlačionicu. Tu je bilo sve mirno, ali frka je bila kako da nas prevezu do aerodroma, jer su navijači Dinama uništavali sve što miriše na Beograd i Srbiju. Bili su spremni da unište i ljude, i vozila, i sve.

U autobusu je carovao strah i vladala je jeziva tišina. Jedino je Jurić pokušao nekim crnim fazonima da razvedri atmosferu – dok nas je neviđeni kordon milicije obezbeđivao. Dok smo prolazili Zagrebom „dinamovci“ su pozivali Tuđmana, tražili da ih on spasi od Srbije i slično. Kada smo stigli na aerodrom – svanulo nam je.“

Koliki je uticaj politike na divljanja navijača?

„Veliki. Nacionalne histerije prenele su se na stadione. Tako je fudbal, iako je samo igra, postao oružje u službi politike.“

Kapiten Dinama Zvonimir Boban divljački je nasrnuo na jednog milicionara, a to mu nije prvi put. Psovao je majku srpsku milicionaru u Banjaluci, slično se ponašao i u Novom Sadu na utakmici Dinamo – Vojvodina, a nedavno je u Zagrebu, vozeći auto svog brata, pregazio čoveka i pobegao sa mesta udesa. Šta se događa sa tim momkom?

„Ja Bobana znam kao dobrog dečaka. Zašto je zastranio i ponašao se neobuzdano – ne znam. Kada je služio vojsku u Beogadu, bio je blizak sa svim „zvezdašima“.

A što se tiče utakmice Dinamo – Zvezda, organi FSJ će reći svoje. Verovatno će ubuduće utakmice biti bolje organizovane i obezbeđene, a bila bi katastrofa da se poremete odnosi dva prijateljska kluba Dinama i Zvezde i da se produbi jaz između navijača. Ima pametnih ljudi u klubovima, ima ih u FSJ i nadamo se da će iznaći neko rešenje da se navijači smire.

Kucnuo je poslednji čas za tako nešto. Ako se ne reaguje na vreme, posledice mogu biti pogubne za ceo jugoslovenski fudbal, jer Uefa i Fifa sve prate, a oni su u kažnjavanjima nemilosrdni.“

Napisao: Dušan Krajčinović (TV novosti 1990.)

Autor: R. D.