Prije 35 godina snimljena je prva TV epizoda Nadrealista! Dobro smo prošli, mog’o nas je sve žiiik

Nadrealisti su, nažalost, predvidjeli niz apsurdnih događaja iz društveno-političkog života devedesetih, a sudeći po naslovnoj fotografiji članka moglo bi im se pripisati i vizionarstvo načina na koji se danas pućenjem usana snimaju selfie fotografije. Priča o njima je priča o svima nama.

Ako nikada, baš nikada, niste otegnuli samoglasnike na riječi zdraaavo i bjaaaži ili prilikom kucanja na vrata izgovorili “Voda, komšija”, onda se ni ne sjećate blistavih trenutaka uspjeha UNIS-a, Energoinvesta i Bosninih košarkaša, vremena kada je Tito umro, a rodila se Akademija scenskih umjetnosti. Dobro, uspješno smo vas teleportirali u atmosferu početka osamdesetih, tačnije 9. maj 1981. godine kada je na 15 minuta grupa momaka preuzela eter izvodeći tobožnji teroristički upad u Radio Sarajevo, kada su slušateljima rekli kako nema više puštanja pjesama Miše Kovača, pročitali svoj manifest i specifične zahtjeve.

Emisija se zvala “Primus” (skraćeno od “Priče i muzika subotom”), u kojoj je urednik Boro Kontić pozicionirao dvije rubrike. Jedna se zvala “Šta je pisac htio da kaže” (sad su mnogi saznali odakle porijeklo poštapalice koju koriste) i “Top lista nadrealista”. Zlatko Arslanagić, Zenit Đozić, Saša Kontić, Goran Petranović Roki I Nenad Janković bili su nezadovoljni izborom muzike i okupirali su radiostanicu kako bi pokrenuli novi val. Upadom klinaca s Koševa u studio radija u Danijela Ozme nastala je “TLN” i legenda je rođena, a ekipi će se nešto kasnije pridružiti Boris Šiber, Dražen Ričl, Branko Đurić i Mirko Srdić (Elvis J Kurtović).

Rane osamdesete predstavljaju kulminaciju kreativnosti čija se snaga krila u jeziku i običajima ulice, gdje će “meko ć” u drugi plan staviti govor Jasminke Šipke i postići gledanost koja će ugroziti tadašnji dnevnik. Kompletna atmosfera “New primitivesa” prekopirana je iz talijanskog neorealizma, gdje glavni junaci postaju stanovnici padinskih dijelova Sarajeva, pameti razvučene između ideologije komunizma i mahale. To je vrijeme kada nastaje Kusturičin i Sidranov veliki film “Sjećaš li se Dolly Bell”. Krali su se novčanici, čitao se Lorka, održavale se plesne večeri u FIS-u i Slozi, gdje su svirali Indexi, Čolina frizurica je skakutala s Ambasadorima, a u Trasi su se obarali Guinnessovi rekordi poetskim recitovanjem Brace Džirle.

Nadrealisti su nekoliko puta pokušavali doći na televiziju i uradili su probne snimke s rediteljem Ademirom Kenovićem. Užasne improvizacije i rad bez ikakvog scenarija te tipično nesnalaženje radijskih ljudi pred kamerama, zasjenile su urnebesni smijeh onih koji su stajali sa strane i gledali ih. Reditelj Davor Marjanović i Erna Perić odlučili su ipak pokušati i počela je era televizijske senzacije, koja je na filmskoj stranici IMDB eksplicirana kao jugoslovenski odgovor na britanski “Monty Python”, zajedljivu satiru o raspadu sistema bivše države. TLN je završila na TV-u, a burek u svemiru.

Televizija ne trpi sporo

Sarajevo je tih godina pred Olimpijadu bilo predodređeno da se u njemu desi kreativna eksplozija nezabilježena u bivšoj Jugoslaviji. 1984. godine, uporedo s organizacijom Olimpijade i okončanjem izgradnje RTV doma na Alipašinom Polju, dogodio se još jedan veliki uspjeh TVSA, kada su veoma duhovitim glasovima s radija podarili 25 televizijskih epizoda “Top liste nadrealista”.

Ne zaboravimo da smo se iste godine smijali i kultnoj “Audiciji”, koja je nastala kao ispitna vježba studenata glume, gdje smo vidjeli urnebesni skeč još jednog člana Nadrealista, Branka Đurića Đure. Replika iz Audicije “Čujemo l’ se profesore” kasnije je iskorištena u skeču parodije na nebulozne kontakt programe u kojoj je dr. Nele Karajlić ugostio profesora i izložio ga beskrajnim zlostavljanju gledatelja, uživo na televiziji u raspadu, u kojoj će kamermana Mensura pozvati Zike (“Kako s’ me naš’o, matere ti?”) da mu javi kako je kupio benzin. Kada već pominjemo gorivo, zanimljiv je podatak da se u ratu nafta nabavljala na crnom tržištu kako bi ekipa ratnih Nadrealista imala uslove za snimanje.

Poznavaoci prilika na TV tržištu znaju da je ovaj skeč predvidio potpuni sunovrat televizijske produkcije i najavio vremena u kojima će jezik i maniri ulice svakog obrazovanog čovjeka pokušati napraviti budalom, a programska promišljanja televizija će svesti na repliku: “Pustite film ovaj iz Čajnića”. Kako je uspjeh pokreta “New primitives” i “Zabranjenog pušenja” objasnio njegov mastermind Mirko Srdić (Elvis J. Kurtović), rekavši da djeca ne kupuju ploče obrazovanih ljudi i da sigurno nikada neće slušati inžinjera građevine, pa im tako “mora stvoriti utisak kako je on neki tamo narkoman, alkoholičar i pravi roker”.

Kompletan tekst možete pročitati OVDE.