Veselin Vesa Simonović: Čovek koji je živeo za novinarstvo

Nije moguće. Tako su kolege i prijatelji Veselina Simonovića – a svi smo ga zvali Vesa – primili vijest o njegovoj iznenadnoj smrti u 63. godini života. Postoji mali broj vrhunskih novinara koji su od samog početka karijera preodređeni za iste takve urednike. Među njima Vesi pripada izuzetno mjesto: da baš ništa drugo nije uradio – a jeste i to mnogo toga – dao je ključni doprinos profesionalnom formiranju i sazrijevanju generacijama kolega.
Novinarsku karijeru, Vesa je započeo u redakciji Borbe. Između ostalog, bio je dopisnik iz Ljubljane i urednik najznačajnih rubrika ove dnevne novine. Kada uslijed političkog pritiska početkom devedestih godina više nije mogao da svoj posao uskladi sa visokim ličnim profesionalnim i etičkim standardima, prešao je u Vreme kao pomoćnik glavnog i odgovornog urednika, Dragoljuba Žarkovića.

Upoznali smo se u redakciji koja se u to vrijeme nalazila u Ulici Narodnog fronta. Iz današnje perspektive, nevjerovatno mi izgleda koliko je bio strpljiv sa tada mladim novinarima Vremena u koje sam spadao zajedno sa Dejanom Anastasijevićem i Urošem Komlenovićem. Što god da nam je trebalo, Vesa je bio tu da pomogne – savjetom, svojim kontaktima, ogromnim iskustvom… Nikad nam nije prigovarao zbog oštrine i nadobudnosti, ali je uvijek insistirao na činjenicama i njihovoj provjeri. Samo na faktima smo mogli zasnivati stavove i tu sa Vesom nije moglo biti pogađanja. Pamtim i da je posebno bio zadovoljan kada bi neko prenio ili se pozvao na naše pisanje. Kao uredniku, to mu je bila najveća satisfakcija.

U nedjeljniku, Vesa je ostao srcem i dušom vezan za dnevno novinarstvo. Mada smo i on i mi bili tužni zbog njegovog prelaska u Blic, sada mi djeluje da je to bilo suđeno. Jer u ovoj dnevnoj novini koju je maestralno vodio 15 godina, Vesa je ostvario svoj profesionalni vrhunac. Te uspjehe zatim ponovio – kao da se sami po sebi podrazumijevaju – na portalu Nova S gdje je od 2020. bio direktor i glavni urednik. Ali gdje god bio i šta god radio, ostao je lično duboko povezan sa članovima redakcije Vremena.

Sažeti Vesinu novinarsku i uredničku karijeru, apsolutno je nemoguće – pogotovo dok traje šok uslijed njegove iznenadne smrti. Ali u najkraćem: bez Vesine zaostavštine u Borbi, Vemenu, Blicu i Novoj S niko neće moći i razumjeti, a pogotovo napisati istoriju najmanje četiri i po decenije Srbije i regiona; govorio je isto ono što i pisao, pisao kao što je govorio; i konačno – kako je to davno formulirao Miloš Vasić, uvijek je znao razlikovati ispravno od pogrešnog. Odlaskom Veselina Vese Simonovića, nastupila je ogromna praznina i to ne samo u novinarstvu.

Zbogom, druže.