Godina rata u Ukrajini: Novinarke sa prvih linija fronta

Novinari i novinarke u Ukrajini su preko noći postali ratni reporteri i reporterke. Svakodnevna izvještavanja o različitim temama zamijenile su priče iz rata i priče o ratu. Za rat i ratna dešavanja nikad ne možemo biti u potpunosti spremni, kažu za Mediacentar Sarajevo novinarke iz Ukrajine godinu nakon početka ruske invazije na tu zemlju. Dodaju da im je i danas teško prihvatiti činjenicu da rat još traje, a strah za sopstvene i živote članova porodica, prijatelja i kolega, postali su svakodnevnica.

Ruska invazija na Ukrajinu počela je u noći između 23. i 24. februara 2022. godine. Tokom jednogodišnjeg rata poginulo je hiljade ljudi, milioni su raseljeni, a gradovi su pretvoreni u ruševine.

Od tada do danas, novinarske ekipe svakodnevno izvještavaju o napadima, zločinima, ubistvima, razaranjima ukrajinskih gradova i sela. O svojim iskustvima i izvještavanju sa prvih linija ratišta, ulozi novinarstva u ratu i o tome kako su “preko noći” postale ratne reporterke za Mediacentar govore novinarke iz Ukrajine Diana Butsko, Kseniia (Ksyusha) Savoskina i Olga Guzhva.

Od početka invazije na Ukrajinu, novinarske ekipe se, kako kaže dvadesetdevetogodišnja novinarka novinske kuće Hromadske Diana Butsko, susreću sa brojnim izazovima.

Novinari/ke često nisu u mogućnosti razgovarati sa sagovrnicima na terenu iz okupiranih područja u toj zemlji. Osim toga, provjeravanje informacija je otežano i uglavnom se, oslanjaju “na priče svjedoka i na informacije koje je objavila vlada” te zemlje.

Nedostatak zaštitne i medicinske opreme, ograničavanje medijskih sloboda, oduzimanje akreditacija i zabrana ulaska u određene regije, uključujući i oslobođene regije u toj zemlji, dodatno otežavaju novinarima/kama da rade svoj posao.

“To je bio slučaj sa gradom Kherson. Vojno zapovjedništvo Južne Ukrajine zabranilo je novinarima ulazak u Kherson, navodno zbog opasnosti”, kaže Kseniia Savoskina koja također radi za novinsku kuću Hromadske.

Dok se novinarima, kako kaže, uskraćuje prolazak do određenih područja, istovremeno se dešava da neki blogeri i freelance fotografi bez problema stižu u te dijelove što može biti opasno jer oni, obično, “ne znaju ništa o novinarskim standardima, novinarskoj etici, nisu odgovorni publici za objavljivanje svojih materijala, pa mogu nanijeti štetu slučajno, objavljivanjem informacija koje ne bi trebale biti javne”.

Novinarskim ekipama bi se, dodaje, trebalo omogućiti izvještavanje iz “sivih zona” jer bi takve informacije mogle pomoći i spasiti osobe iz opasnih područja. Navodi primjer sedmogodišnjeg dječaka iz grada Bakhmut kojem je u ratu uništen dom, a za kojeg se, zahvaljujući novinarskim izvještajima, saznalo u decembru prošle godine. Nakon medijskog izvještavanja o ovom slučaju, vojska je pomogla dječaku i njegovoj porodici da napuste taj grad u kojem se vode teške borbe.

Osim domaćih novinara/ki sa problemom čekanja akreditacija i dozvola za rad suočavaju se i strani novinari koji dođu izvještavati o ratu iz Ukrajine. O tome je u martu prošle godine za Mediacentar Sarajevo govorila i novinarka Al Jazeere Balkans Nadina Maličbegović koja je, po povratku iz Ukrajine u BiH, ispričala da za dobijanje akredicija, novinari čekaju i do mjesec, a izdaju ih Oružane snage Ukrajine ili Ministarstvo odbrane te zemlje.

Prema mišljenju Olge Guzhve, voditeljice Centra za strateško komuniciranje, medijske ekspertice i članice više međunarodnih organizacija uključujući Savez za izgradnju mira (Alliance for Peacebuilding) koja od početka rata izvještava sa prvih linija ratišta u Ukrajini, u toj zemlji bi se hitno trebao riješiti problem akreditovanja novinara kojim bi se trebale izdati jedinstvene, važeće akreditacije koji će im omogućiti neometan rad, a osim toga ih dodatno pripremiti za rad u ratnim uslovima.

“Nije bilo edukacija za redakcije o medicini, razumijevanju sigurnosnih aspekata rada na prvoj liniji ratišta, niti osiguravanja lične zaštitne opreme za novinare”, kaže Guzhva i dodaje da su se novinari u Ukrajini, uprkos svim okolnostima, “pristojno snašli”, ali da je to koštalo mnogo “poginule, ranjene ili zarobljene novinare”.

Prema podacima Reportera bez granica, u Ukrajini je od početka rata do sada ubijeno osam novinara/ki, 19 ih je zadobilo povrede tokom napada, a za 26 njih se ustanovilo da su bila ciljana meta napada jer su novinari. Podaci Međunarodne federacije novinara pokazuju da je tokom 2022. godine u Ukrajini ubijeno 12 medijskih radnika/ca, a ta zemlja je, kako su naveli, postala najsmrtonosnija zemlja za novinare/ke.

Zbog ubistava i napada na novinare/ke, u aprilu prošle godine je donesena Deklaracija za Ukrajinu u kojoj se, između ostalog, navodi da je ruska invazija na Ukrajinu još jednom naglasila suštinsku ulogu nezavisnog, etičkog novinarstva u informisanju stanovništva.

Istina kao imperativ

Temelji novinarstva se ne bi trebali mijenjati bez obzira na situacije ili događaje o kojima se izvještava pa bi istina trebala biti imperativ i tokom izvještavanja iz rata. Iako je teško doći do preciznih podataka, sagovornice Mediacentra ističu da je istinitost najvažnija u novinarstvu, a posebno u situacijama kakvo je ratno izvještavanje zbog velikog broja dezinformacija i propagande kojim su izloženi i novinari i javnost.

Ipak, kažu da je moguće ostati profesionalan i u ratnim okolnostima, čak i onda kada izvještavate o ratu koji se dešava u vašoj zemlji, samo je potrebno pridržavati se osnovnih etičkih principa profesije.

Jedna od priča o kojoj je za Butsko bilo teško izvještavati neutralno i profesionalno, bila je priča o seksualnim napadima koji su se desili u Kharkivu gdje su joj “po pravilu”, za “drugu stranu priče”, trebali iskazi ruskih vojnika koji su optuženi da su te napade izvršili. Ipak, takvu priču je, moguće bilo uraditi i bez toga, jer to, kako kaže, ne umanjuje njenu važnost.

“Ako pronađete desetine preživjelih, to vam govori puno o ratnim zločinima koje su počinili Rusi. Moja je uloga novinarke, kako ja to vidim, otići tamo, razgovarati s preživjelima i zapisati što više priča mogu”, kaže Butsko.

Istina je, prema njenim riječima, “najvažnija stvar u novinarstvu” koja pomaže da razlikujemo novinarstvo od propagande.

“Morate uravnotežiti sigurnosne aspekte i slobodu govora. Ono što me vodi kroz ovo je istina. Vjerujem da ne možete pobijediti bez istine jer to je ono za šta se borimo”, ističe Butsko.

Za provjeravanje informacija, Savoskina se često konsultuje sa vojnicima i stručnjacima i, kako kaže, nastoji biti kritična prema svakoj informaciji: kome ona može biti od koristi, zašto se baš tada pojavila i slično.

“Cijeli svijet vidi šta se dešava u Ukrajini, cijeli svijet vidi i razumije kakve ratne zločine čine Rusi. Naš posao je jednostavno zabilježiti te zločine, razgovarati s ljudima i nastaviti govoriti svijetu o tim zločinima”, ističe Savoskina.

Guzhva objašnjava kako rat nema nijansi i polutonova, kao ni da fenomenen “svako ima svoju istinu” u ratu, ne postoji. Prema njenom mišljenju, istina je uvijek “negdje u sredini” i da je neke stvari nemoguće shvatiti iz daljine jer tako uvijek izgledaju drugačije.

“Sada znam što je pravo novinarstvo, ono uvijek gađa u metu!”, ističe Guzhva.

Podrška kolega/ica

Podrška medijskih radnika koji dolaze iz drugih zemalja kako bi izvještavali o ratu u Ukrajini, ili koji prenose njihove priče, im je jako važna, naročito zbog plasiranja što tačnijih informacija. Guzhva ističe da najveća podrška ipak dolazi izvještavanjem sa terena, a ne iz kancelarija jer to najbolji način da se shvati koliko je strašno što se dešava u ratu.

“Rat nije Hollywood” i “nijedna fotografija nije vrijedna ljudskog života”, kaže ona, ističući kako mnogi novinari, naročito strani, to ne shvataju. Guzhva također kaže da su novinarski izvještaji razotkrili nedoumice, snimljeni materijali uticali na stav prema Ukrajini i Ukrajincima, a urednici vodećih medija su se zahvaljivali i slali ohrabrujuće poruke.

Butsko smatra da je važno razgovarati i razmjenjivati mišljenja sa kolegama/icama, te raspravljati o kvalitetnom novinarstvu i razlikama između “izvještavanja i propagande, te o poštivanju novinarske etike”.

Sagovornice Mediacentra vjeruju da i domaći i strani novinarski izvještaji mogu biti dokaz za bolje shvatanje situacije, ali i za kažnjavanje i procesuiranje odgovornih za počinjene zločine u budućnosti. Da novinarski spisi mogu pomoći u tome, dokazuju i primjeri novinara koji su izvještavali iz rata u Bosni i Hercegovini, a čiji izvještaji i svjedočenja su bili ključni u mnogim sudskim procesima pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju.

Rat ne prepoznaje rod, ali prepoznaje spol

Muškarci su fiziološki više prilagođeni radu u ekstremnim uslovima kakav je i rat, kažu novinarke iz Ukrajine, ali to ne znači da žene ne mogu učestvovati, možda čak i bolje od njih u nekim situcijama.

“Niko novinarke ne uči kako raditi svakodnevne stvari u pancirima kad si u ratnom području, kako ih skinuti, kako otići na WC… Na primjer, kako raditi u takvim uslovima, kada imate menstruaciju, koja zbog stresa i stalnih opterećenja možda ne dolazi po rasporedu”, kaže Guzhva ističući da se o tome ne govori ni na treninzima za novinarke.

Osim fizičkih problema i snalaženja sa teškom zaštitnom opremom, nisu imale negativnih iskustva samo zato što su novinarke, a vojnici se često prema njima ponašaju zaštitnički i više nego što je potrebno. Kažu da vojska Ukrajine ne diskriminiše novinarke i da one, u toj zemlji, trenutno imaju jednak pristup kao njihove muške kolege.

Negativni komentari su im, kako kažu Butsko i Savoskina, upućeni od strane nekih službenika koji su bili grubi tokom nekoliko razgovora, a nekoliko puta su se susrele i sa neprikladnim komentarima o svom izgledu ili godinama.

Guzhva ističe da su se tokom treninga za novinare, novinarke osposobljavale da precizno stavljaju zaštitnu opremu, pružaju prvu pomoć drugima i slično jer su takve vještine važne za cijeli tim.

“O tome zavisi vaš život i život onih oko vas. Snaga i profesionalnost svakog tima mjeri se prema najslabijoj osobi u timu. Odnosno, ako jedna osoba u timu nešto ne zna, onda je to cijena tima. Ako ona nešto ne može, čak ni psihički, onda je to upravo ono na što se trebate fokusirati”, kaže Guzhva i ističe da su novinari/ke bili opušteniji na početku rata, dok nisu shvatili da su i oni meta napada zbog čega su postali oprezniji.

“Čak i kada uđete u sklonište – dopuštate sebi da skinete kacigu, najviše. Pancir – ne. Najduže sam u pancirnom prsluku morala raditi više od dvije sedmice zaredom. Išli smo na zadatak koji je trebao trajati tri dana, a vratili smo se nakon 16, jer nismo mogli napustiti zemlju”, kaže Guzhva.

Unutrašnja ratišta

Razmišljanja o mentalnom zdravlju i psihičkim posljedicama, kako kažu novinarke Hromadskih Diana Butsko i Kseniia Savoskina, nije bilo, do određenih situacija.

“Nisam bila sigurna da je ratno izvještavanje uticalo na moje mentalno zdravlje sve dok nisam počela ružno sanjati. To se dogodilo nakon mog ljetnog poslovnog putovanja u Mykolaiv”, kaže Savoskina i dodaje da su tih dana Rusi neprekidno bombardovali taj grad. Drugu noć ju je, kaže, probudila jaka eksplozija.

“Bila je to najglasnija eksplozija koju sam ikada čula u ovom ratu. Osjetila sam divlji strah kako mi steže grudi”, kaže ona i dodaje da je nakon toga sa svojim snimateljem sjedila u hodniku hotela u kojem su odsjeli svi novinari.

Ta eksplozija je nastavila da je prati kroz snove, gdje god da se nalazi, a nakon snimanja reportaže “u nedavno oslobođenoj Visokopyli u Khersonskoj oblasti” njenim noćnim morama pridružili su se zvukovi mina, jer su to stalno slušali tokom snimanja.

“Moj posao sada utiče na moje mentalno zdravlje, zbog čega imam stalne noćne more”, kaže Savoskina.

Osim toga, Savoskina se prisjeća da joj se teško izboriti i sa činjenicom o pogibiji njenog bivšeg kolege Maksa Levina za kojeg kaže da je bio izuzetno talentovan fotograf i snimatelj a koji je ubijen u jednom od ruskih napada, kao i zbog smrti njene prve urednice Yane Sedove koja je bolovala od raka i zbog rata nije imala odgovarajući pristup medicinskim uslugama, nakon čega joj se stanje naglo pogoršalo.

Za Batsko je tokom izvještavanja od početka rata, najteže bilo razgovarati sa preživjelima.

“Kada razgovarate sa 72-godišnjom ženom koja je bila seksualno zlostavljana ili muškarcem koji je brutalno mučen, to nije nešto što ćete lako zaboraviti”, kaže Batsko.

Uz sve prepreke, neprekidni nestanci struje čine život vrlo neugodnim što uz već postojeći stres, dodaje i da se morate dodatne stresirati o tome kada ćete se istuširati, napuniti bateriju na kompjuteru, skuhati hranu i obaviti druge najjednostavnije stvari.

“Događa se da ponekad osjetim tjeskobu ili se lako izložim stresu. Ne možete se osjećati sigurno ni u ratnoj zoni, ni nigdje u Ukrajini”, kaže Batsko i dodaje da je dodatno teško bilo šta isplanirati zbog neizvjesnosti koja je prisutna zbog rata.

Voditeljica Centra za strateško komuniciranje i medijska ekspertica Olga Guzhva priča da je rat promijenio osjećaj sigurnosti. Svoju zemlju, kaže, doživljavaš kao zone iz kojih izvještavaš i radiš i ne možeš priuštiti normalan život.

“Najteže je doći kući u pancirnom prsluku i sa kacigom, snimati ostatke projektila u svom dvorištu (privatna kuća, oblast Kharkiv, 12 km od granice s Ruskom Federacijom), gdje si proveo djetinjstvo, gdje ti je odrasla kćerka”, kaže ona.

Rat opisuje kao stanje kada prvo brojiš sate, pa dane, pa sedmice, a onda izgubiš pojam o vremenu. I, kako dodaje, više ne znaš koji je dan, koji je mjesec, gdje se nalaziš, ali imaš dvije oznake — 24. februar i pobjedu i “samo ideš prema cilju”.