Istraživanje reprezentacije korupcije u britanskim, francuskim i talijanskim medijima

Rad istražuje medijsko pokrivanje korupcije i vezanih tema u tri europske demokracije: Francuskoj, Italiji i Ujedinjenom Kraljevstvu (UK).

Naime, prema podacima Freedom House-a, spomenute tri zemlje okarakterizirane su različitim razinama slobode medija – Francuska i UK označene su kao „slobodne“, a Italija kao „djelomično slobodna“.

Ovom komparativnom studijom želi se demonstrirati kako sloboda medija nije jedina dimenzija koja utječe na način na koji mediji izvještavaju o korupciji. U tu svrhu, prikupljen je i analiziran velik broj novinskih članaka (107,248) u periodu od 2004. do 2013. godine pomoću lingvističkog i statističkog softvera T-Lab-a. Za svaku zemlju izabrane su četiri novine, od tabloida (npr. The Sun) preko novina koje naginju nekoj političkoj opciji (Il Giornale) i onih koje su neutralne (La Monde) do poslovnih (The Financial Times).

Svi članci koji su sadržavali u svom naslovu ili tekstu barem jednu ključnu riječ (od devet odabranih) povezanu s korupcijom, izabrani su za analizu. Ključne riječi uključuju ponašanja koja se obično definiraju kao kriminal (poput podmićivanja) kao i drugi politički i kulturalni stavovi (klijentelizam, nepotizam, favoritizam) koji čine plodno tlo za pojavu koruptivnog ponašanja. Valja naglasiti kako se ovdje radi o istraživanju reprezentacije korupcije, a ne razine korupcije u promatranim zemljama.

Iako bi se vrlo lako, na temelju podataka Freedom House-a koji ukazuju na manju razinu medijskih sloboda u Italiji u odnosu na Francusku i UK, moglo zaključiti da će novine u Italiji igrati minornu ulogu u bavljenju temom korupcije, tome nije tako, pokazalo je istraživanje. Baš nasuprot, talijanske novine imale su najviše članaka o korupciji.

No, razlika između tri zemlje uključene u analizu, ne leži samo u broju članaka koji pokrivaju korupciju već i u temama koje su pokrivene te u načinu na koje su one obrađene. Što se tiče Italije, sudstvo ima važno mjesto prilikom pokrivanja korupcije, što upućuje na to da u Italiji pokrivanje primarno ovisi o aktivnosti sudstva, a ne o istraživačkom novinarstvu ili aktivnostima nevladinih udruga. Fokus talijanskog pokrivanja korupcije je na domaćoj politici, posebice na Berlusconiju i bliskim mu krugovima. Karakteristika analiziranih talijanskih članaka je dramatizacija i spekulacija o slučajevima korupcije, a jezik kojim su pisani nije činjeničan već je bogat evokativnim slikama. Takva dramatizacija rezultat je političke instrumentalizacije, sugerira istraživanje. Za novine koje podržavaju određenu političku orijentaciju, korupcijski skandali predstavljaju priliku za napad na političke protivnike ili za obranu onih političara koje podržava novina. Takve priče pojavljuju se u novinama danima i često završavaju na naslovnim stranama. Ovakvo medijsko pokrivanje korupcije tipično je za polarizirani-pluralistički model profesionalnog novinarstva koje dovodi do toga da različite teme od javnog interesa, ne samo one političke, rezultiraju političkim debatama i konfliktima. Dakle, mediji interveniraju u javnu diskusiju kako bi utjecali na proces donošenja odluka. Iz toga je vidljivo da to što je Italija niže rangirana prema slobodi medija ne sprječava talijanske novinare da se bave temom korupcije.

Za razliku od Italije, u Francuskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu imena domaćih političara pojavljuju se vrlo rjeđe u tekstovima o korupciji te su oni uglavnom fokusirani na strane političare. Kada se pojave imena domaćih političara ona su dovedena u vezu s antikorupcijskim politikama i zakonima zemlje.

Česta meta britanskih članaka su slučajevi korupcije koji uključuju velike korporacije, kao i korupcija u vanjskoj politici i sportu. Iz toga kako korupciju reprezentiraju mediji, ispada kako politička korupcija nije britanski problem, jer neki od glavnih političkih skandala u zemlji nisu se pojavili u analiziranom uzorku. No, takve zaključke treba uzeti s oprezom jer su oni moguć rezultat metodoloških problema, konkretnije; rezultat odabira ključnih riječi povezanih s korupcijom. Naime, neka ponašanja koja bi se u nekoj zemlji označila nekom od riječi povezanih s korupcijom, nisu tako označena u UK.

Pokrivanje korupcije francuskih medija uključenih u analizu predstavlja kombinaciju karakteristika britanskih i talijanskih pokrivanja slučajeva korupcije, pa se tako naglasak, kao i u UK, stavlja na korupciju koja uključuje francuske i strane kompanije.

Također, kao što je slučaj u Italiji, u francuskim medijima imena domaćih političara često su dovedena u vezu s devet ključnih riječi odabranih u analizi. Ipak, za razliku od talijanskih medija, u tekstovima koji obrađuju korupciju u Francuskoj, nema dramatizacije već su priče obrađene uglavnom činjenično te se ne zadržavaju dugo na naslovnim stranama novina.

Razlike u pokrivanju korupcije i srodnih tema pojavljuju se i među analiziranim novinama unutar pojedine zemlje. Svaka od analiziranih novina ima svoje viđenje korupcije te se od novine do novine naglasak stavlja na različite teme i osobe. Različito prikazivanje korupcije povezano je sa specifičnim strategijama podjele medijskog tržišta pa će tako primjerice novine posvećene financijama (kao što je The Financial Times) obraćati najveću pozornost na slučajeve korupcije koje uključuju velike korporacije, dok će tabloidi (kao što je The Sun) koji se bave svakodnevnim životom obratiti više pažnje na korupciju u sportu.

Političke podjele najzastupljenije su u Italiji pa su tako lijevo orijentirane novine la Repubblica često usmjerene na otkrivanje korupcijskih afera u koje je uključen Silvio Berlusconi, dok list u vlasništvu Berlusconija (Il Giornale) posebnu pažnju pridaje vijestima koje bi mogle diskreditirati njegove protivnike. Slična je situacija i u Francuskoj.

Istraživanjem se demonstrira kako stupanj slobode medija nije jedini faktor koji utječe na reprezentaciju korupcije u medijima. Razina političke opredijeljenosti pojedinog medija ključni je faktor koji utječe na to kako će korupcija biti predstavljena u medijima, ističe se u istraživanju. Zavisno o publici kojoj se pojedina novina obraća, reprezentacija korupcije varira čak i unutar iste zemlje, uglavnom uslijed sklonosti novine određenoj političkoj struji. Takve različite pa čak i kontradiktorne reprezentacije korupcije mogu dovesti do nesigurnosti i sumnje u određene događaje, osobe i okolnosti koje su povezane sa slučajevima korupcije.

Upravo se to često događa u tranzicijskim demokracijama ili izrazito polariziranim demokracijama gdje je instrumentalizacija medija učestala praksa, kao što je to vidljivo na primjeru Italije.