Iza objektiva: Šta novinari zatiču na ukrajinskoj granici u Poljskoj i Slovačkoj?

Broj djece i odraslih koji napuštaju Ukrajinu i prelaze granice Slovačke ili Poljske, znatno je manji nego na početku rata, ali nije zanemariv. On u velikoj mjeri zavisi i od dešavanja unutar Ukrajine, pa se priliv izbjeglica povećava nakon svakog bombardovanja. Situacija na granicama se mijenja iz dana u dan, tako da novinari ne moraju nužno da zateknu iste scene koje su im njihove kolege prepričavale. Zbog veće dinamike i frekvencije ljudi, Poljska je mnogo zanimljivija medijima od Slovačke.

Pored samog ulaska u Ukrajinu i izvještavanja iz ratnih područja, novinari, snimatelji i fotografi u velikom broju i dalje borave na granicama u Slovačkoj i Poljskoj, odakle izvještavaju o izbjeglicama koje pristižu u te zemlje. Oni se na terenu suočavaju sa različitim logističkim problemima koji im oduzimaju mnogo vremena i energije, ali i moralnim dilemama.

Većina medija skoncentrisana je u gradu Przemyśl u Poljskoj, u blizini granice Medyka. Prostor oko poljske granice pomalo podsjeća na neki sajam ili festival, jer su međunarodne organizacije i volonteri postavili mnogo štandova gdje pripremaju hranu za izbjeglice, dijele slatkiše, pelene, lijekove, kozmetiku, odjeću i obuću, SIM kartice, pa čak i hranu i opremu za kućne ljubimce. Nisu svi volonteri dio organizacija, neki samostalno pomažu izbjeglicama tako što im nose prtljag, a neki ih jednostavno uveseljavaju. Tako u masi ljudi možete da pronađete pijanistu iz Italije koji je dovezao svoj klavir i izbjeglice dočekuje muzikom. Ili advokata iz SAD koji u kostimu pileta grli djecu i odrasle koji ulaze u Poljsku. Sve to znatno doprinosi da se napetost i stres smanje, kod svih prisutnih. Takođe, svo to šarenilo je prava riznica tema za novinare. Ovu granicu izbjeglice prelaze pješke, zbog čega je mnogo lakše ostvariti kontakt sa njima.

Ne budite izbirljivi sa smještajem

Przemyśl je usred vrlo ograničenih kapacitera i velike potražnje naprosto blokiran što se tiče smještajnih kapaciteta. Poređenja radi, u njemu inače živi oko 60.000 građana, dok sada u njemu boravi tri puta više ljudi. Ovdje su se slile rijeke medijskih radnika, međunarodnih organizacija, volontera i izbjeglica. Ukoliko vam se posreći da pronađete smještaj, velike su šanse da ćete ga dobiti samo na jednu ili dvije noći jer je tokom ostalih dana rezervisan. Nemojte očekivati da ćete biti smješteni baš u ovom gradu, jer je nekada smještaj udaljen i dva sata vožnje u jednom smjeru. Zato isplanirajte svoj put barem 15 dana unaprijed i rezervišite sobu čim je pronađete. Takođe, ako ne dolazite svojim autom, potrudite se da iznajmite auto u Poljskoj kako ne biste zavisili od javnog prevoza i taksija. Naravno, ukoliko možete da pokrijete te troškove.

„Smještaj je veliki problem. Smještena sam dva sata odavde, u mjestu koje je povezano vozovima sa gradom Przemyśl, ali oni voze samo dva puta dnevno. Kad dođem, onda se taksijem vozim još 20 minuta do granice“, govori nam Sarah Colombani, dokumentarna fotografkinja iz Francuske, koja živi u Londonu.

Unajmite prevodioca

Najteža okolnost sa kojom ćete se sresti jeste da većina izbjeglica ne govori engleski jezik. Govori ga mali broj maloljetnika, koji vam mogu pomoći da prevode izjave svojih roditelja. Jedino rješenje za ovaj problem jeste angažman prevodioca koji će biti sa vama na terenu barem dio vremena. Bez njega je jako teško doći do ličnih priča i svjedočenja.

Nema snimanja u centrima

Izbjeglice se sa granice autobusima prevoze u centre u gradu, gdje je za njih organizovan boravak. Često se radi o tržnim centrima koji su zatvoreni za kupce, pa su njihovi hodnici i prazni prostori pretvoreni u spavaonice za žene, djecu i starije osobe. U jedan od njih smo ušli i vidjeli hiljade improvizovanih ležajeva u dugačkim hodnicima, kao i izmorene ljude koji spavaju u njima. Ušli smo bez opreme, možda čak neregularno jer se nije moglo vidjeti da li smo novinari ili ne, ali nas niko nije zaustavio. Ni u kom slučaju, snimanje unutar centara nije dozvoljeno. Razlog je vrlo jednostavan, štiti se privatnost i mir ljudi. Ispred centra je dozvoljeno snimanje.

Moralne dileme

Pored različitih tehničkih i logističkih problema, medijski radnici na terenu često imaju moralne dileme sa kojima moraju da se nose. Među njima je i Sarah Colombani.

„Mislim da je najveći izazov sa kojim se suočavam zapravo moralna dilema snimanja ljudi koji pate. Tješim se da je to u redu jer neko mora da ispriča njihovu priču, ali svejedno morate da ih poštujete. Pitajte za dozvolu, čak i kada ne govorite isti jezik. Potrebno je više vremena, koristite Google Translate, gestikulirate rukama, pokušavate da saznate njihova imena… I ne dobijate toliko informacija koliko biste dobili da govore engleski. Jako je teško postaviti pravo pitanje. Meni je mnogo teže biti humana, ako to ima bilo kakvog smisla. Mnogo fotografa samo uđe u prostor osobe i snimi fotografiju, a da ne uspostavi bilo koji odnos. Dosta se lomim oko toga. Prva dva dana nisam ništa snimila. Samo sam se prilagođavala uslovima, učila da kažem ‘hvala’ ili pitam za ime“, govori nam ona.

Pravila se mijenjaju svakog dana

Kada govorimo o odnosu policije i vojske prema novinarima u Poljskoj i Slovačkoj, kolege sa kojima smo razgovarali, ni mi sami, nismo imali problema. Veliko iskustvo rada na terenu u Bosni i Hercegovini nas je pripremilo na različite neugodne situacije, jer smo nažalost navikli da nas organi reda više ometaju i sprečavaju u obavljanju našeg posla nego što nam pomažu (uz rijetke izuzetke), pa smo po dolasku u Poljsku i Slovačku bili spremni na sve. Međutim, pozitivno smo iznenađeni koliko smo malo interakcije imali sa njima. Jedini put kad su nam se obratili u Poljskoj, upozorili su nas da ne snimamo direktno granicu zbog bezbjednosnih razloga, dok sve oko nje možemo da zabilježimo. U Slovačkoj smo dobili isto upozorenje.

Ipak, u obje zemlje pravila oko snimanja su se mijenjala u zavisnosti od toga koji policajci ili vojnici su trenutno u smjeni. Neki od njih su dozvoljavali da budemo kraj njih i snimamo sve što želimo, dok su drugi tražili da se udaljimo nekoliko koraka, većinom iza neke od ograda. Jednom smo u Slovačkoj bili potisnuti duboko u masu volontera od kojih nismo mogli da snimimo bilo šta jer su oni stalno ulijetali u kadar.

Volonteri sabotiraju novinare

Za razliku od policajaca i vojske koji nijednom tokom našeg boravka nisu sprečavali rad medija, to je radila manja grupa volontera. Na prelazu Medyka u Poljskoj nalaze se stotine volontera iz cijelog svijeta i dok je većina jako ljubazna, pristaje na razgovor i nudi novinarima različite vrste pomoći, nekolicina njih sabotira novinare i fotoreportere. Iz njihovog stava i ponašanja shvatili smo da su previše zaštitnički nastrojeni prema izbjeglicama iz Ukrajine i misle da im čine dobro time što nas onemogućavaju da ih snimamo.

Na primjer, na ulici između šatora humanitarnih organizacija smo zaustavili ženu iz Ukrajine i pitali je za video intervju. Pristala je, ali se pored nas stvorila volonterka koja je počela da galami i traži da ostavimo našu sagovornicu na miru. Pokušali smo da objasnimo kako je ona već pristala na intervju, ali je volonterka insistirala na tome da se snimanje ne obavi, da žena mora da se odmara i da nije korektno od nas što maltretiramo ljude koji bježe od rata. Našoj sagovornici je postalo neugodno pa je otkazala intervju i otišla. Ista scena nam se dogodila sa još jednim volonterom, a prisustvovali smo i tome da volonter dlanom prekriva objektiv jednom fotoreporteru i tako ga sprečava da radi svoj posao.

Akreditacije iz Ukrajine za dva dana

Za razliku od prethodnog perioda kada se na akreditacije Ukrajine čekalo mjesec dana, nama su stigle dva dana nakon slanja zahtjeva i potrebnih dokumenata, bez obzira što je u pitanju bio vikend. U Ukrajinu je moguće ući, ali pravila nisu ista za sve. Građani svakodnevno prelaze granicu, za to im je potreban samo pasoš. Volonteri prolaze po ubrzanoj proceduri i ne čekaju u redu kao ostali. Za novinare je malo drugačija priča. Naša namjera je bila da pređemo granicu sa dvojicom volontera jer smo snimali priču o njihovom radu. Oni svakodnevno u Poljskoj kupuju hranu, zatim je uz pomoć kolica prevoze do volonera u Ukrajini. To rade pješke jer cijeli proces traje mnogo kraće nego kada koriste auto.

U tom trenutku smo imali i akreditaciju Ministarstva odbrane Ukrajine, za koje smo aplicirali dva dana ranije. Međutim, na pasoškoj kontroli su nam uzeli dokumente i odvojili nas sa strane. Čekali smo oko 90 minuta i za to vrijeme su nam se pridružili i drugi novinari koji su stigli u međuvremenu. Čekali smo u dijelu prostorije koji nema stolice, sjedili smo na prozoru ili bili oslonjeni na zid. Kolege koje smo tu zatekli su ležale na podu i čitale knjigu. Kad je policajka napokon došla po nas, razdvojila nas je u dvije grupe. Na jednu stranu mi iz BiH, na drugu stranu kolege iz Italije, El Salvadora i SAD. Mi smo prešli granicu, dok su oni odvedeni na dodatne provjere. Kasnije smo u Poljskoj sreli jednog od njih, koji nam je rekao da je ušao u Ukrajinu ali nije želio da govori o tome šta se dešavalo kada su nas razdvojili.

Odvojite vrijeme za teren

Ako planirate da izvještavate sa granica, za to će vam biti potrebno barem pet dana boravka na terenu, ne računajući putovanje do tamo i nazad. Bez obzira na pripremu koju obavite prije polaska, stanje na terenu će se u međuvremenu promijeniti pa ćete morati da se prilagođavate uslovima. Zato računajte da će biti dana koji će teći prilično sporo i ne baš produktivno, ali i da ćete morati da promijenite teme koje ste unaprijed definisali.

Tokom sedam dana terena snimili smo oko 2.000 fotografija i kratkih video klipova, pogodnih za korištenje u medijima i objavljivanje na photo stockovima. Prikupili smo materijal za otprilike šest priča. Pored onih uopštenih pregleda stanja, trudili smo se da imamo i nešto specifičnije. Recimo, priču o volonterima ili posljedicama koje rat i izbjeglištvo ostavljaju na djecu. Uradili bismo vjerovatno i više da smo imali prevodioca sve vrijeme uz sebe, a ne samo dva sata. Ali nam ograničeni resursi to nisu dozvolili.

Ljudi iz Ukrajine su spremni da pričaju. Oni su izmoreni i u šoku, ali nije im problem da podijele svoje priče. Govore o svojim porodicama, nevjerici da se rat uopšte desio, bombama koje su pale na njihov komšiluk. Neki ne žele da se fotografišu, neki pristaju samo na objavu imena. Najčešće su to ljudi koji dolaze iz istočne ili centralne Ukrajine, koje su najviše pogođene ratom.

Izvještavajući o migrantima i izbjeglicama u Bosni i Hercegovini prilično dobro smo se pripremili na priče koje nas čekaju, raščistili sa sobom da će biti dosta emotivnih scena sa kojima možda nećemo znati da se izborimo. Međutim, činjenica da nismo u svojoj zemlji i da izvještavamo o narodu koji ranije nismo upoznali, je sve dodatno otežala.

Potrebno je dan ili dva da se prilagodite okolini u kojoj se nalazite i da počnete da funkcionišete. Na granicama se nalazi jako mnogo medija i teško ćete pronaći temu ili ugao koji nije već obrađen. Ali to ne znači da ne biste trebali i vi da to radite. Bitno je snimiti, zabilježiti, prenijeti. Na kraju krajeva, izvještavati iz vanrednih okolnosti je iskustvo koje vas izaziva da budete bolji. Istovremeno imajte na umu da za izvještavanje sa ukrajinskih granica nije potrebna nikakva hrabrost jer je rat u Ukrajini, a ne Poljskoj i Slovačkoj.