Izraelsko-palestinski sukob: Pristrasnost zapadnih medija

Ako je ukrajinsko-ruski obnovio hladnoratovsku polarizaciju u pogledu spram globalnih odnosa, nova faza u eskalaciji sedamdesetogodišnjeg sukoba na Bliskom istoku učinila je još dramatičniji zaokret. Bez da napustimo hladnoratovski pogled, ona nas je, čini se, vratila još koje desetljeće unazad – u mračne ’30. i ’40. prošlog stoljeća.

Pod izgovorom borbe protiv terorizma i prava na samoodbranu, dehumanizacija Palestinaca nastavljena je žestokom kampanjom izraelskog bombardovanja i opsadom Pojasa Gaze, pri čemu je prema podacima palestinskog Ministarstva zdravstva od utorka, 7. novembra 2023. godine, u nekoliko sedmica ubijeno više od 10.000 ljudi, od čega su nešto manje od polovine djeca, dok je preko 25.000 ljudi povrijeđeno. Hamasov napad tako je iskorišten kao ključni povod za nastavak izraelske okupacije palestinske teritorije sa gotovo pa eksplicitnim genocidnim namjerama.

Medijski framing i dekontekstualizacija

Geopolitička polariziranost globalnih medija svakako da je vidljiva i u ovom sukobu. Zapadni mediji su, gotovo pa nekritički, pokazali pristrasnost u korist Izraela te zauzeli proizraelske stavove kroz oblikovanje narativa koji je podrazumijevao dekontekstualizaciju sukoba često praćenu dezinformacijama i obmanjujućim sadržajem s ciljem generalizacije i dehumaniziranja jedne strane. Konkretno, palestinske. Jedan od primjera jeste upotreba jezika kojim se sukob frameira. Nije rijetkost da se u izvještajima na počecima samog sukoba govorilo o tome kako su Izraelci, kao i ostale žrtve Hamasovih napada „ubijene“, dok se za Palestince, u ovom konkretnom slučaju odmazde izraelske vlade u Pojasu Gaze upotrebljava termin da su „mrtvi“ ili „umrli“. To je bilo vidljivo na primjeru izvještavanja Sky Newsa od 21. oktobra 2023. godine ili pak upotrebe različitih eufemizama ili retoričkih figura kako bi se posljedice nasilnog čina ublažile, poput CNN-ovog naslova od 17. oktobra 2023. godine: „Stotine ljudi vjerovatno mrtvo u eksploziji u bolnici u Gazi, jer izraelska blokada onemogućava medicinski odgovor“.

Pristrasnost se ne pripisuje samo zapadnim medijima. Ovisno od vlastitih unutarpolitičkih i geopolitičkih okolnosti, navodi se primjer antipalestinske i proizraelske propagande koja dolazi iz Indije s ciljem širenja dezinformacija u korist poticanja antiislamske i islamofobne retorike, jednako kao što zapadni mediji s druge strane optužuju kinesku društvenu mrežu TikTok za širenje propalestinskog sadržaja. Podjednako, pristrasna upotreba jezika navodi se i u kontekstu turskih medija koji su za stradanja Palestinaca koristili emotivno nabijene riječi poput „masakr“, „progon“ ili „ubistvo“ temeljeći svoju pristrasnost u naglašavanju religijske dimenzije sukoba: „lavovi ummeta udarili su na ubicu – Izrael“.

Širenje dezinformacija poput one o odrubljenim glavama 40 beba od pripadnika Hamasa, a koju su brojni zapadni mediji poput Fox Newsa, CNN-a ili The New York Posta objavili bez ikakve prethodne provjere, imalo je i svoje političke implikacije. Iako su kasnije te tvrdnje demantovane od Hamasa, a izraelski dužnosnici, koji su ih i eksploatisali, su rekli da ih ne mogu potvrditi, one su na samom početku konflikta doprinijele kako širenju islamofobne histerije tako i legitimaciji razloga za kasniji izraelski napad na Pojas Gaze. Na te se neprovjerene informacije koje su dolazile sa izraelske strane, primjerice, referirao i sam američki predsjednik Joe Biden, koristeći ih u kontekstu pozivanja na vojnu pomoć Izraelu. Od njegovih se tvrdnji da je lično vidio takve fotografije Bijela kuća ogradila u kasnijem saopćenju.

Oslanjanje zapadnih medija na jednostrane izraelske izvore, bilo da je riječ o vladinim ili medijskim izvorima, a koji su u službi državne propagande, nisu jedini način nekritičkog i pristrasnog izvještavanja. Jedan od primjera jeste i dekontekstualizacija, ne samo recentnog Hamasovog napada te političkih okolnosti koje su mu prethodile, već i šire historijske pozadine izraelsko-palestinskog sukoba. Tako, svjesno prešućivanje izraelske okupacije palestinskog teritorija, njegove militokratske vladavine i naseljeničkog kolonijalizma koji se zasniva na rasnom aparthejdu i tezom o nacionalnoj superiornosti jevrejskih građana, u pozadini je onoga što se u njemačkoj (a izgleda više ne samo njemačkoj) politici suočavanja sa prošlosti naziva Denkverbotom (njem. zabrana mišljenja). On je povezan sa dugom historijom zapadno-kršćanskog antisemitizma i nacističkog holokausta nad Jevrejima. Unutar takve kulture sjećanja, Izrael uvijek mora biti žrtvom kojoj će se zažmiriti i na višedecenijsko nasilje i protjerivanje Palestinaca, ilegalnu izgradnju naselja na prostoru Zapadne obale te kontinuirane napade na Pojas Gaze. Poređenja radi, prema podacima UN-a, u periodu od 2008. godine do oktobra 2023., ubijeno je ukupno 3.803 palestinskih civila od izraelskog režima, u odnosu na 177 izraelskih civila u tom istom periodu. Prema istim podacima, od početka 2023. godine do Hamasovih napada, ubijeno je ukupno 237 palestinskih civila, dok je broj stradalih izraelskih civila 29. Selektivan i pristrasan izbor izvora vijesti te zanemarivanje ovih okolnosti koji dovode do sistemskih kršenja ljudskih, građanskih, političkih i ekonomskih prava može stvoriti pogrešnu sliku da se nasilje događa jednostrano. Ono nije jednostrano, ali isto tako ni srazmjerno.

Desubjektivizacija i manipulacija terminologijom

Fokusirajući se na jednu stranu, izraelske žrtve u zapadnim medijima se subjektiviziraju i humaniziraju, daje im se lik kroz dijeljenje ličnih, životnih priča ili intervjua sa porodicama ubijenih ili zatočenih. S druge strane, palestinske žrtve se objektiviziraju, bilo kroz njihovo desubjektivizirano predstavljanje u formi statistike, dnevnog bilansa o broju poginulih ili pak kao „živog štita“ u rukama Hamasa. Upravo su na tu tezu na samom početku sukoba, 9. oktobra, aludirale Izraelske oružane snage (IDF) optužujući u objavi na društvenoj mreži X Hamas da se namjerno „pozicionira duboko među stanovništvom“ pri čemu, kako navode, Hamas prikriva terorističke infrastrukture u civilnim područjima u Pojasu Gaze. Ova teza korištena je i ranije, još 2014. godine kada je Netanyahu u jednom intervjuu za CNN optužio Hamas da koristi civile kao živi štit.

Ne krije li se u njoj i ključni paradoks – upravo su stradanja i ubijanja nedužnih Palestinaca zbog njihove decenijske svakodnevnosti postala do te mjere normalizirana da svako remećenje takve jedne „normalnosti“, poput stradanja nedužnih civila – u ovom slučaju izraleskih, tjera na empatiju ali i bijes spram počinilaca. Istovremeno, formulacija i teza o palestinskim civilima kao „živim štitovima“ Hamasa i njihova proliferacija zapadnim medijskim prostorom (npr. 1, 2, 3, 4) poslužila je u svrhu anesteziranja izraelskog napada na civile u Gazi. Kako će zaključiti profesor sa Univerziteta Georgetown Nader Hashemi: “Za zapadne, medije i političare, ovo je prvenstveno priča o Izraelu. Palestinci su samo dodatak ovoj priči (…) U takvom okviru, ljudskost Palestinaca je u najboljem slučaju sporedna stvar“. Objektivizirani, u takvom narativu, Palestinci su sami krivi te odgovorni za svoju smrt i sudbinu – bilo što nisu poslušali poziv Izraela da napuste sjevernu Gazu i krenu ka jugu, bilo zbog toga što „podržavaju Hamas“ – naročito u Gazi. Palestincima se, a u prvom redu muslimanima, kao i Arapima ali i svim onim koji ne samo da podržavaju već u mainstream narativ hoće uključiti i drugu – palestinsku stranu, nameće zahtjev za pacifističkim diskursom, kao vrstom moralnog imperativa i prihvatanja kolektivne krivice u vidu njihove potrebe za pravdanjem i ograđivanjem od Hamasa.

Ne samo da su zapadni mediji kritizirani zbog utišavanja (pro)palestinskih glasova, već je njih svakako postalo teško, gotovo pa nemoguće čuti s obzirom na prekid električne energije, komunikacija i interneta u Pojasu Gaze, kao i činjenice da je izraelskim, kako i stranim novinarima, zabranjen ulazak u Pojas Gaze, otežavajući tako pristup informacijama.

Ni Izrael ni Palestina se ne mogu pohvaliti medijskim slobodama. Prema procjeni Reportera bez granica (RSF), indeks medijskih sloboda u slučaju Izraela iznosi 57,54 a Palestine 37,86. Treba dodati i to da palestinski novinari ne uživaju nikakvu zaštitu te da se njihova prava krše, kako navodi RSF, podjednako i od palestinskih i izraelskih vlasti. Prema njihovim procjenama, od početka sukoba do 13. novembra 2023. godine dokumentovao je ubistvo najmanje 41. novinara, od čega je 36 Palestinaca, četvero Izraelaca i jedan Libanac.

Izvještavanje o događajima ovisno je od medijskih agencija palestinske i izraelske strane, ali informacija čije je izvore i vjerodostojnost teško provjeriti. To je dovelo do širenja dezinformacija o ovom sukobu koje su putem društvenih mreža uspjele da postanu i dijelom javnog dijaloga.

Iako su pozivi za bolju moderaciju i borbu protiv dezinformacija upućeni platformama poput Mete i X-a kako od nevladinih i neprofitnih organizacija tako i od Europske unije, drugi su upozorili na uvođenje restriktivnih mjera, brisanja, ukidanja i shadowbanninga propalestinskih sadržaja na društvenim mrežama, u prvom redu na Facebooku i Instagramu. Indikativan je nedavni primjer Instagram profila @eye.on.palestine koji je bio ukinut a koji redovno objavljuje fotografije i video zapise iz Gaze te je sa više od šest miliona pratilaca jedan od vodećih Instagram naloga koji dijeli iskustva Palestinaca koji žive pod izraelskim bombardiranjem Gaze. Kao razlog ukidanja, Meta je navela sumnje na moguće znakove ugrožavanja sigurnosti primijećene na nalogu.

U međuvremenu objavljeno je nekoliko preporuka i smjernica o tome kako pisati, izvještavati te koju terminologiju upotrebljavati o sukobu na Bliskom istoku. Tako je, primjerice, američka neprofitna novinska agencija Associated Press (AP) u svojim uputama između ostalog akcentirala na potrebu ujednačenog izbora izvora vijesti i izvještavanja, potrebi konteksualizacije sukoba te identifikaciji i definiranju ključnih pojmova kao što su terorizam, militant, antisemitizam, Pojas Gaze, Palestina, Izrael ili Hamas. Izbjegavajući upotrebu pojma „terorizam“ ili „terorista“ zbog njihovog politiziranog značenja – osim u citatima – već se termin „militant“ prije koristi da bi se opisao Hamas, AP sukob definira isključivo kao rat Izreala i Hamasa. Vidljivo je da tu praksu brojni zapadni mediji u svojim izvještajima ipak nisu koristili. Desubjektivizacija Palestinaca kao objekata u rukama Hamasa, pri tome ga nazivajući terorističkim, ne bi onda značilo ništa drugo do legitimaciju zahtjeva za samoodbranom od terorizma.

Mada se Palestinci nigdje eksplicitno ne poistovjećuju sa Hamasom, takav vid poistovjećivanja drukčije je materijaliziran. Uprkos najavi komesara za susjedstvo i proširenje Olivéra Várhelyija o zamrzavanju pomoći Palestincima, a koju je Europska unija ubrzo demantovala, kolektivna krivica za Hamasov napad na izraelske civile koja se pripisuje Palestincima vidljiva je na primjerima svojevrsne cancel kulture spram Palestinaca te uopće Palestine. Ona se očituje na primjerima nedavnog otkazivanja dodjele nagrade palestinskoj književnici Adaniji Shibli, novinara koji su zbog svojih propalestinskih stavova dobili otkaze, raskida ugovora te sve češćih negativnih kritika s kojima se suočavaju brojne poznate ličnosti zbog svojih propalestinskih stavova. Indikativni su i primjeri poput onog karikaturiste britanskog The Guardiana kojem zbog kritike izraelske politike neće biti produžen ugovor, kao i opasnosti od gubitka slobode govora na brojnim respektabilnim svjetskim univerzitetima uslijed pritiska njihovih finansijera da se osude kritike na račun Izraela. Moralni imperativ i pacifistički diskurs, bilo da je u formi kritike ili ograđivanja od Netanyahuove politike te uopće zločina koje izraelski režim čini, u ovom slučaju ne važe. Oni ne samo da se ne zahtijevaju, nego se i sankcionišu.

Generalizacija i etiketiranje

Njemački Zeit nije se libio propalestinske skupove u Njemačkoj otvoreno etiketirati antisemitskim, poistovjećujući kritiku Izraela sa mržnjom spram Jevreja (njem. Judenhass) kao „iskonskog“ njemačkog (njem. urdeutsch) problema prisutnog „među ljevičarima i migrantima“. Optužbe za antisemitizam tako su postale, na simboličkoj razini, narativnom „željeznom kupolom“, moćnim oružjem moralnosti u rukama izrealske politike koja naoružana denkverbotom u ime kolektivne, zapadno-kršćanske krivnje instrumentalizira žrtve i nasljedstvo holokausta, pri čemu se judaizam kao kulturno-religijska odrednica i cionizam kao politička ideologija hoće da prikažu kao sinonimi. Opasnost je upravo u takvom jednom, generalizirajućem i redukcionističkom diskursu koji dovodi ne samo do zastrašujućeg uspona novog talasa antisemitizma u Europi i svijetu, već i do porasta islamofobije. Oba se ova morbidna simptoma putem društvenih mreža šire virtuelnim prostorom sa mogućnošću veoma izvjesnih i realnih posljedica u izvanjskom, analognom svijetu.

Jedna od posljedica zamagljivanja historijskog konteksta jeste i identifikacija palestinskog otpora sa Hamasom i drugim, pretežno islamističkim i fundamentalističkim grupama poput Islamskog džihada, Al-Kaide ili Hezbollaha. Tako se u sedamdesetogodišnjem izraelsko-palestinskom sukobu zanemaruje i ignorira sva pluralnost palestinskog otpora izraelskoj okupaciji u kojem su u početku učestvovale sekularne, ljevičarske (Fatah), pa i marksističko-lenjinističke frakcije (Narodni front za oslobođenje Palestine, Demokratski front za oslobođenje Palestine i sl.), kao i činjenica da se otpor izraelskoj okupaciji manifestirao i kroz brojne mirovne proteste i inicijative. To je omogućilo da se sukob između Izraela i Palestine svede isključivo na religijski i civilizacijski sukob. Takvoj percepciji ne doprinose samo zapadni mediji koji svjesno uokviravaju svoje izvještavanje u tom pravcu ili zvanična politika Izraela svojim referiranjem na Svete knjige prilikom objave rata Hamasu, već je odgovornost i na onima koji podršku i solidarnost spram Palestine gledaju isključivo kroz prizmu zajedničke religijske pripadnosti. Na solidarnost sa Palestinom, tako, sve se više gleda kao isključivo na pitanje muslimanske solidarnosti. Takvom se relativizacijom solidarnost partikularizira pri čemu se palestinskom narodu kroz osporavanje njegove humanističke univerzalnosti na još jedan način osporava i njegova ljudskost.

Potreba bojenja svijeta jednostavnom, crno-bijelom slikom jeste bipolarna, hladnoratovska predstava i linearna shema svijeta u čijem stvaranju mediji suvereno učestvuju, polarizirajući javnost i tjerajući je na zauzimanja strana. To u realnom svijetu ne samo da nije moguće, već ono postaje posebno izazovno, naročito u fragmentiranom društveno-političkom kontekstu kakvo je bosanskohercegovačko u kojem je zauzimanje „strane“ u bilo kojem od globalnih sukoba postalo imperativom. Ono u okolnostima različitih, suprotstavljenih ali i preklapajućih geopolitičkih interesa velikih sila često ne korespondira sa solidarnošću koja bi se zasnivala na univerzalnim i humanističkim principima već je determinirana nekritičkim, partikulariziranim i navijačkim sentimentom etno-političke i religijske pripadnosti. Stoga ne čudi ni da se istovremeno simpatišu Rusija i Izrael, Sjedinjene Američke Države i Palestina ili pak Rusija i Palestina, kao što nažalost ne čude ni eksplicitni revizionistički, antisemitski i islamofobni komentari, ne samo u javnom prostoru i društvenim mrežama, već i u dnevnoj štampi pa i politici. Svaki pokušaj odbijanja svrstavanja i zauzimanja kritičke refleksije za drugu stranu predstavlja svrstavanje na suprotnu stranu. I ma koliko svakodnevno Jevreji širom svijeta, pa i u samom Izraelu izlazili na ulicu i protestirali protiv genocidne politike Izraela, te ma koliko se muslimani svakodnevno pravdali i ograđivali da nisu teroristi, pred medijima je izazov da li od političkih i finansijskih interesa mogu i imaju prostora da spase demokratiju, ali i čovječanstvo od politike koja se svodi na antagonistički odnos između prijatelja i neprijatelja, pri čemu je potreba eliminacije neprijatelja imperativ. Umjesto toga, potrebno je – a što je Slavoj Žižek prije nekoliko godina u jednoj svojoj kolumni dobro primijetio – ukazati kako ne postoji suštinski konflikt u pogledu borbe protiv antisemitizma i borbe protiv izraelske okupacije, s obzirom da su obje dijelom jedne šire borbe za emancipaciju.