Medijske redakcije prikupljaju dokaze o ratnim zločinima u Ukrajini

Istrage o počinjenim ratnim zločinima u Ukrajini u protekla dva mjeseca pokrenule su i zvanične vlasti unutar te države i Međunarodni sud pravde, a u prikupljanje dokaza uključile su se i međunarodne nevladine organizacije, ali i mnogi novinari i profesionalne medijske redakcije. Međunarodni tim istraživača i građanskih novinara, okupljenih oko platforme Bellingcat, intenzivno radi na dokumentovanju ratnih zločina tokom ruske invazije na Ukrajinu. Istraživački novinar i izvršni direktor tog medija Christo Grozev je za Međunarodnu mrežu istraživačkih novinara (GIJN) rekao kako je to njegovoj redakciji glavni prioritet.

„U ovom trenutku, najvažnija stvar koju možemo učiniti s relativno malim timom je arhiviranje svih dokaza o ratnim zločinima“, rekao je Grozev tokom webinara o ruskom napadu na Ukrajinu, koji je organizovao Reuters institut za proučavanje novinarstva. Dodao je kako će dokumenta koja prikuplja Bellingcat poslužiti u skoroj budućnosti kada dođe do sudskih procesa.

„Moguće slučajeve ratnih zločina potrebno je pažljivo provjeriti. Ovaj rad ne daje trenutne rezultate, ali gradi vrijedan dokaz za budućnost“, naveo je Grozev i podsjetio kako je Bellingcat slično učinio i tokom rata u Siriji.

Rat u Ukrajini je, prema njegovim riječima, nešto što do sada nije viđeno, budući da je uloga propagande i dezinformacija u tom ratu drugačija. Istraživači Bellingcata su resurse preusmjerili na pokušaje arhiviranja i potvrđivanja, dokazivanja i opovrgavanja ratnih zločina i kršenja ljudskih prava. Veliki dio tog posla biće vidljiv tek u budućnosti. Objavili su interaktivnu mapu civilnih objekata koje je Rusija uništila tokom invazije na Ukrajinu.

Karta je napravljena na osnovu video i fotografskih dokaza koje su dokumentovali, te grafikona napravljenih na osnovu podataka o vremenu i mjestu nekoliko stotina incidenata gdje se potencijalno naudilo ili ugrozilo civile od početka ruske invazije na Ukrajinu 24. februara.

Među mapiranim incidentima su udarci projektila u stambena naselja, uništavanje civilne infrastrukture i očigledno prisustvo povrijeđenih civila ili nepokretnih tijela civila. Navode da je dokumentovanje takvih slučajeva „veoma važno u svjetlu izjava ruskih vlasti da ne napadaju civile i izbjegavaju udare na civilnu infrastrukturu“.

Bellingcat je nezavisni međunarodni kolektiv istraživača, istražitelja i građanskih novinara koji koriste istraživanje otvorenog koda i društvenih medija kako bi istražili različite teme – od meksičkih narkobosova i zločina protiv čovječnosti, do praćenja upotrebe hemijskog oružja i sukoba širom svijeta.

Sa osobljem i saradnicima u više od 20 zemalja širom svijeta, djeluju u jedinstvenom polju gdje se spajaju napredna tehnologija, forenzičko istraživanje, novinarstvo, istrage, transparentnost i odgovornost. Njihovi moderni pristupi korištenju javno dostupnih podataka i analiza građanskih novinara bili su posebno značajni za unapređenje narativa o sukobima, zločinima i kršenju ljudskih prava širom svijeta.

Jedna od stvari po kojima se rat u Ukrajini razlikuje od bilo čega drugog je digitalizacija rata, objasnio je Christo Grozev, i dodao da su baze podataka omogućile timu Bellingcata da precizno odredi pretragu na određenu podgrupu.

U Ukrajini sada pretražuju ljude iz vojske ili ljude iz Savezne sigurnosne službe Ruske Federacije (bivšeg KGB-a) koji su uključeni u pripreme za rat. Te podgrupe Bellingcat koristi za praćenje komunikacije i kretanja tih ljudi, ali i rasta podataka koji mogu sugerisati da se nešto planira. Kombinuju te informacije sa dostupnim javnim podacima kako bi pronašli objašnjenje.

Proces identifikacije i provjere mogućih ratnih zločina je, kako kaže, jako dug i uključuje nekoliko koraka. Prvi od njih je „deduplikacija“. Riječ je o tehnici za uklanjanje kopija ponavljajućih podataka. Automatizovani botovi prikupljaju podatake koji traže bilo kakve dokaze o eksplozijama na TikToku, Twitteru ili na drugim društvenim mrežama, o pogođenim stambenim ili drugim zgradama zbog čega je vjerojatno da će biti civilnih žrtava. Arhiva podataka koju istraživači dobiju se zatim duplicira, a na Twitteru su uputili apel svima koji vide nešto što izgleda kao ratni zločin, da to i jave.

Drugi korak, koji koristi tim Bellingcata je geolokacija i provjera, te kronolokacija, jer su mnogi podaci na društvenim mrežama stvarni ratni zločini, ali ne iz sadašnjeg rata u Ukrajini. Mnogo podataka na društvenim mrežama je iz drugih sukoba u Ukrajini, iz 2014. ili 2015. godine. Tako se događaji moraju krono-locirati događaj, kako bi bilo precizno utvrđeno kada su se dogodili.

Treći korak je pronalazak uvjerljivih dokaza da je ruska ili ukrajinska strana začetnik zločina. Da bi to učinili, traže najmanji dokaz kao što je ugao pod kojim je krater nagnut, u jednom ili drugom smjeru, nakon čega geolociraju tačan krater, stave ga na kompas, a zatim utvrđuju kakav bi bio ugao pristupa projektila. To služi kako bi se utvrdilo odakle je projektil zaista došao. Slične metode, Bellingcat je koristio za prethodne sukobe, kao što je artiljerijski napad na Mariupol na jugoistoku Ukrajine 2015. godine. Tada su utvrdili da dolazi s teritorija pod kontrolom ruskih separatista. Grozev kaže kako će slične istrage za trenutni rat u Ukrajini biti objavljene u budućnosti.

Rat u BiH prekretnica u historiji novinarstva

Novinarska svjedočanstva, a posebno dokumentovanje zločina, predstavljaju historijske izvore prvog reda, kaže za Media.ba advokat i novinar Senad Pećanin, osnivač i urednik nekadašnjeg sarajevskog magazina Dani, koji je tokom i nakon rata u Bosni i Hercegovini hrabro pisao i dokumentovao ratne zločine.

„A zašto je to važno? Važno je taman koliko je za svako moderno društvo važna historija kao dokaz (ne)humanog postojanja i sjajan izvor za dokazivanje ljudske nesavršenosti i (ne)mogućnosti izvlačenja pouka iz prošlosti“, kaže on.

Prije skoro trideset godina nije ni mogao pretpostaviti, niti je radio sa tom namjerom, da će neki od ratnih zločina, poput zločina na Kazanima kraj Sarajeva, o kojima su Dani pisali, godinama kasnije dobiti sudski epilog.

Ratno izdanje časopisa Dani među prvima je pisalo o zločinima Mušana Topalovića odnosno zločinima nad Srbima u Sarajevu. U izdanju od 29. januara 1993. godine Dani su objavili tekst o stradanju i položaju Srba u Sarajevu. Pisali su kako je službeno utvrđeno 22 slučaja u kojima je ubijeno 39 osoba. Suđenje za zločin na Kazanima počeće više od deset godina kasnije. Na tom mjestu iznad Sarajeva pripadnici Desete brdske brigade Armije RBiH, pod komandom Mušana Topalovića Cace, mučili su i ubijali ljude, mahom srpske nacionalnosti, među kojima su neki i sami bili pripadnici Armije RBiH.

Topalović je ubijen u Sarajevu u oktobru 1993. godine tokom akcije hapšenja, a kasnije je osuđeno 14 pripadnika Armije RBiH na zatvorske kazne od 10 mjeseci do 10 godina. Svima je suđeno za „svirepa ubistva“, a jedino Samiru Bejtiću za ratne zločine.

Senad Pećanin kaže kako novinarski posao nije radio sa sviješću da bi novinarski radovi mogli biti korišteni kao dokazi u sudskim postupcima za ratne zločine. Vjeruje da je to slučaj i sa većinom kolega koji su izvještavali iz rata u Bosni i Hercgeovini.

„Mislim da agresija na Bosnu i Hercegovinu predstavlja i prekretnicu u historiji novinarstva: prije svega zahvaljujući formiranju Međunarodnog tribunala za ratne zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji mislim da svaki zločinac, ali i svaki novinar, makar negdje ‘u malom mozgu’ ima svijest o tome da novinarski izvještaji mogu biti iskorišteni i kao dokazi u krivičnim postupcima koji mogu kasnije uslijediti“, kaže Pećanin.

U novembru 1997. godine Dani su objavili broj sa naslovnom stranom “Istina o Cacinim zločinima”. Rezultat teksta bilo je i to da državna štamparija u kojoj je magazin štampan bez objašnjenja povisi cijenu štampanja, a državna distributerska kuća odbije daljnu distribuciju i prodaju Dana. Ubrzo nakon toga pred redakcijom je „pukla bomba“, a počinitelji nikada nisu otkriveni. Pećanin vjeruje kako novinari nikada, pa ni u ratu, ne treba da rade svoj posao na način da se postavljaju u ulogu istražnih organa i tužilaca koji prikupljaju dokaze za istražni postupak i podizanje optužnica. Objašnjava da svaki profesionalno obavljen novinarski posao, koji je relevatan za utvrđivanje nečije krivične odgovornosti, predstavlja relevantan dokaz u sudskom postupku.

„Naglašavam: profesionalno obavljen posao. Nema boljeg novinarskog doprinosa utvrđivanju činjenica o nečijoj političkoj, moralnoj, ali i krivičnopravnoj odgovornosti od profesionalnog odnosa prema radu i osjećaja profesionalne, etičke odgovornosti novinara koji se bave svojim poslom“, navodi on.

Alati kojima su se novinari koristili tokom rata u BiH i danas u potpunosti su izmijenjeni. Pećanin je, poput brojnih drugih kolega, na raspolaganju imao tek diktafon i pisaću mašinu. Ne bi, kaže, drugačije ništa uradio, osim što bi umjesto diktafona koristio kameru.

„Žalim što nisam koristio kameru umjesto diktafona i pisaćih mašina, koje su tada bili moji alati za rad“, zaključuje on.

Nove uloge novinara

Poput rata u Bosni i Hercegovini i rat u Ukrajini obilježen je širenjem dezinformacija, negiranjem istine i zločina. Metode su malo drugačije, ali suština ostaje ista – dezinformisanje javnosti. Ono što je nekada isključivo plasirano na televiziji, radiju ili novinama, pojačano je društvenim mrežama pa se lažne vijesti šire brže nego ikada. Zbog toga je profesionalno i nepristrasno novinarstvo temelj, koliko za sadašnjost, toliko i za dokazivanje počinjenih zločina u budućnosti na sudu, ali i važan narativ koji će ostati budućim generacijama.

Christo Grozev, istraživački novinar i izvršni direktor Bellingcata, kaže da se rat u Ukrajini razlikuje od bilo čega drugog zbog „digitalizacije rata“. Činjenica je, dodao je on, da je informacijski dio koji je potpuno digitalan, izjednačio suverene države koje su prethodno posjedovale propagandne mašinerije sa „nesuverenima poput Bellingcata“. Sada sve strane zapravo imaju sposobnosti, sofisticiranost i podatke da objave istinu ili da objave prikrivenu istinu.

Grozev je naveo da to ulogu novinara čini hiljadu puta važnijom nego u prethodnim ratovima, kada je bilo potrebno saznati samo da li je riječ samo o nečijoj propagandi.

„Sada govorimo o viševektorskim propagandnim porukama koje dolaze od loših aktera s jedne strane i od dobrih aktera koji također plasiraju lažne vijesti. Dakle, mi novinari moramo biti vratari i pojednostaviti ovo za publiku”, rekao je on.