Pobjeda protiv nekažnjivosti: Ubistvo koje je promijenilo Slovačku

Kocner je u prošlosti i sam bio novinar. U međuvremenu se obogatio i stvorio jake veze, pa je novinare poput Kuciaka, koji su pisali o njegovim poslovima, doživljavao kao opasnost. Kako će sudski proces kasnije pokazati, Kocner je planirao prikupljati informacije o najmanje 28 novinara.

Ali u Kuciakovom slučaju, navode tužioci, otišao je korak dalje.

Policija je 25. februara 2018. pronašla tijela Kuciaka i njegove zaručnice Martine Kusnirove u njihovoj kući u selu Velka Maca, istočno od slovačke prijestolnice Bratislave. Oboje su imali 27 godina: Kuciak je ustrijeljen u grudi, Kusnirova u glavu.

Ubistva su potresla njihove prijatelje i kolege novinare. Iako novinarstvo može biti smrtonosna profesija, ubistva novinara u Srednjoj Europi nisu česta. Kuciak, koji je radio za portal Akutality iz Bratislave i sarađivao sa organizacijom Organized Crime and Corruption Reporting Project (OCCRP) sa sjedištem u Sarajevu, prvi je ubijeni novinar u Slovačkoj nakon sticanja nezavisnosti.

Kuciak nije pridavao mnogo pažnje Kocnerovom pozivu. Njegovi prijatelji su u medijskim izvještajima nakon ubistva rekli da je prijetnje prijavio policiji, ali ih je smatrao kao „dio posla“.

„Zapravo je bilo teško shvatiti šta se dogodilo“, kaže Pavla Holcova, novinarka iz susjedne Češke Republike. „Zapravo smo razgovarali samo nekoliko sati prije nego što je ubijen.“

Holcova i Kuciak su godinama sarađivali, a posljednje istraživanje im je bilo o vezama između slovačkih vladinih službenika i italijanske mafije. Više ljudi koji su bili tema njegovih istraživanja imali su potencijalni motiv da ga zaustave ili mu se osvete.

Priča je tako mogla završiti – slučaj ostaje neriješen, a odgovorni nikada nisu kažnjeni. Zapravo, to je ishod u devet od 10 ubistava novinara, pokazuju podaci Komiteta za zaštitu novinara. Oko 270 takvih slučajeva nije riješeno tokom protekle decenije, navodi se u izvještaju ove organizacije o nekažnjivosti za 2019. godinu.

Ali to se nije dogodilo u Kuciakovom slučaju. Njegova smrt pokrenula je saradnju među kolegama novinarima. Rezultat su bile priče koje su izazvale bijes javnosti, dovele do smjena slovačkih političara i zvaničnika, i na kraju do presude ubici.

Kocner, koji je nekoć smatran nedodirljivim, suočava se sa optužbom da je naručio Kuciakovo ubistvo. Usljed intenzivnog izvještavanja medija o njegovom poslovanju, osuđen je za financijsku prevaru, a razotkrivene su njegove metode prikupljanja kompromitirajućih informacija radi manipuliranja važnim ličnostima.

„Poslije prvog šoka, shvatili smo poruku koja nam je poslata kao novinarima, da je zapravo Janovo ubistvo izvršeno kako bi se spriječilo da novinari rade svoj posao“, kaže Holcova. „Ali učinili smo sasvim suprotno.“

Ali novinari tu nisu stali.

Tokom protekle dvije godine uspjeli su doći u posjed mnoštva tajno napravljenih snimaka, prikupljenih tokom policijske istrage o Kocneru i njegovim suradnicima.

Sačinjena od video i audio zapisa i drugog materijala, to je sada osnova za kontinuirano izvještavanje o korupciji u zemlji – ukupno 57 terabajta podataka – koji se čuvaju na tajnoj lokaciji radi sigurnosti.

Projekat ima prikladno ime: Kocnerova biblioteka.

Jedno ubistvo: 50 ljutih novinara

Nakon odvajanja od Češke Republike 1993. godine, Slovačka je sazrela u stabilnu članicu Europske unije (EU). Ali dvostruko ubistvo nije uzburkalo samo novinare, već i cjelokupnu javnost.

Četiri mjeseca ranije, malteška istraživačka novinarka Daphne Caruana Galizia ubijena je u eksploziji automobila bombe. Ugled EU, kao sigurnog utočišta za medije, bio je narušen.

Oboje su istraživali korupciju i organizovani kriminal. Jasna poruka nasilja nad njima bila je da snažni interesi neće prezati ni od čega kako bi se zaštitili. (Slučaj Galizie i dalje se istražuje, opet uz združeni napor istraživačkih novinara.)

Ubistvo novinara „nije samo o njima kao pojedinačnim metama“, rekao je Bruce Shapiro, direktor Dart centra za novinarstvo i traume Univerziteta Columbia. „To je dio pokušaja gašenja i ušutkivanja jednog od rijetkih načina za utvrđivanje odgovornosti.“

Osim Kocnera, Kuciak je istraživao druge službenike i poslovne ljude. Njegov pristup izvještavanju bio je analitičan i detaljan, pa se često oslanjao na zahtjeve za pristup informacijama, da bi dobio dokumente i dokaze za svoje priče.

Holcova je 26. februara 2018. bila u svom domu u Pragu, kada ju je urednik portala Aktuality Marek Vagovic pozvao da joj kaže da je Kuciak mrtav i da bi trebala tražiti policijsku zaštitu.

Brzo je shvatila da je tekst o mafiji na kojem su ona i Kuciak radili možda značajan u istrazi ubistva. Odmah je otišla u svoju kancelariju da napiše priču za koju su ona i Kuciak, sa kolegama iz Italije, prikupljali informacije. „Shvatili smo da zbog svih sigurnosnih razloga moramo što prije objaviti“, rekla je Holcova.

Policija joj je predložila da se skloni, uz njihovu zaštitu, ali Holcova je inzistirala da završi posao. Nije mogla da spava i radila je non-stop. OCCRP je priču objavio 28. februara, samo tri dana nakon što su pronađena tijela Kuciaka i Kusnirove.

„Objavljena je nedovršena. Puno više kao stav nego kao gotova priča“, rekla je. Nisu uspjeli završiti izvještavanje prije nego što su se desila ubistva.

Tek kad je priča objavljena, policija je premjestila Holcovu i njenu obitelj na sigurno.

Suradnja Holcove i Kuciaka odvijala se preko OCCRP-a, neprofitne globalne mreže istraživačkih novinara i centara koja istražuje poreske rajeve, pranje novca, trgovinu drogom i druge oblike kriminala. U okviru mreže, istraživački novinari izvještavaju o pričama iz perspektive svojih zemalja, ili zajedno rade na međunarodnim projektima.

Holcova i Kuciak su prvi put zajedno radili 2013. godine, na priči o slovačkim radnicima u Švedskoj. OCCRP je objavio dvije posmrtne priče sa Kuciakovim potpisom, o slovačkim vezama ‘Ndranghete, jedne od najmoćnijih italijanskih grupa organizovanog kriminala.

Holcova i Kuciak započeli su pratiti ‘Ndranghetu dok su radili na priči o Mariji Troskovoj, bivšoj takmičarki Miss Universe koja je postala asistentica tadašnjeg premijera Roberta Fica. Novinari su otkrili da je Troskova ranije bila u poslu s Talijanom koji živi u Slovačkoj, a koga je policija sumnjičila da ima veze sa ‘Ndranghetom.

Kriminalna grupa smatra se odgovornom za ubojstva biznismena i tužitelja, a procjena Europola iz 2013. utvrdila je da je umiješana u trgovinu drogom i oružjem, korupciju, zastrašivanje i iznudu.

Fico i Troskova negirali su bilo kakvu povezanost s mafijom.

Kuciakovo zanimanje za istraživačko novinarstvo i otkrivanje korupcije počelo je rano u njegovoj karijeri. Novinar Arpad Soltesz upoznao ga je u listu Hospodarske Noviny, koji je Kuciaku bio prvo novinarsko radno mjesto.

„Imao je nevjerovatnu sposobnost pamćenja podataka u velikim setovima“, rekao je Soltesz. „Negdje je nešto vidio, a nekoliko sedmica kasnije vidio je nešto sasvim drugo u različitom skupu podataka i bio je u stanju da to poveže. To nije sposobnost koju svi imaju.“

Soltesz isprva nije vjerovao da je Kuciak mrtav. „To je bio šok“, kaže on. „Zvučalo je kao loša šala.“

Aktuality – jedan od najčitanijih portala u Slovačkoj – pridružio je Kuciaka svom istraživačkom timu 2015. godine. Nakon njegove smrti, formirali su neformalnu grupu – „Svi za Jana“, koju su činile i druge slovačke medijske organizacije.

Grupu je pokrenuo prkos: Da dovrši nezavršen posao koji je Kuciak ostavio za sobom i pokaže da će istina preživjeti.

„Novinari u Slovačkoj upravo su svima pokazali da ako ubijete jednog od nas, dobit ćete još 50 – i to vrlo ljutih – novinara“, rekao je Soltesz. „Tako smo naučili da sarađujemo. I novinari su napravili dobar posao prateći sve što je vezano za ubistvo i iznoseći informacije u javnost.“

Zahtjev za akcijom

U početku, Kuciakove kolege i javnost nisu imali mnogo povjerenja da će se ubice suočiti sa pravdom.

Šest mjeseci nakon ubistva sve je izgledalo tako loše da je Holcova objavila komentar sa naslovom: „Zašto mislim da Janovo ubistvo nikada neće biti istraženo“. Tvrdila je da je policija napravila značajne greške tokom istrage, uključujući to što nije sačuvala ključne dokaze.

„Slovačke vlasti ne čine dovoljno da istraže ubistvo mog prijatelja i kolege“, napisala je. „Ako novinari moraju odraditi posao policije da bi otkrili istinu, mi ćemo to i uraditi.“

Bijes javnosti je rastao zbog načina na koji je policija postupala u slučaju i optužbama o korupciji koje su otkrivali mediji u cijeloj zemlji. Deseci hiljada ljudi sedmicama su marširali gradovima širom Slovačke uzvikujući „Dosta je Fica“.

U to vrijeme Fico je bio lider ljevičarske populističke stranke SMER i proveo je 10 godina na poziciji premijera u dva odvojena mandata. Tokom konferencija za novinare, ponekad je napadao novinare ili im držao predavanja.

Protesti i ubistva pokrenuli su niz ostavki, počevši od ministra kulture Mareka Madarica, koji je odstupio 28. februara 2018. rekavši: „Ne mogu kao ministar kulture da podnesem da je novinar ubijen za vrijeme mog mandata.“

Slijedili su Ficova asistentica Troskova i sekretar Vijeća državne sigurnosti Viliam Jasan, oboje imenovani u Kucijakovim posthumno objavljenim pričama. Oni su odstupili u iščekivanju ishoda istrage, navodeći u saopštenju da je „kombiniranje naših imena sa ovim [ubistvom] od strane nekih političara ili medija apsolutno prelaženje granice“.

Sam Fico odstupio je 15. marta. Njegov zamjenik Robert Kalinak, koji je bio i ministar unutrašnjih poslova, podnio je ostavku tri dana ranije. Kalinakova zamjena ubrzo je također odstupila, kao i predsjednik policije Tibor Gaspar. Kalinak i Gaspar ranije su kritikovani da nisu agresivno radili na suzbijanju korupcije.

U samo nekoliko mjeseci nakon ubistava i izvještaja OCCRP-a, velike promjene uzdrmale su politički establišment Slovačke.

Holcova kaže da je reakcija javnosti na njihovo izvještavanje igrala suštinsku ulogu. „Politički krajolik u Slovačkoj se dosta promijenio. Tu je nova predsjednica. Postoje nove regionalne vlade. Tu je novi premijer,“ rekla je ona.

Ostavke su brzo dovele do toga da funkcioneri preuzmu odgovornost, ali pravda za Kuciakove ubice tek je trebala doći.

70.000 eura za najam ubice

Rano 13. januara 2020. više od 100 novinara ulazilo je u Specijalni krivični sud u Pezinoku, sjeverno od Bratislave. Počinjalo je suđenje za ubistvo Kuciaka i Kusnirove, gotovo dvije godine nakon njihove smrti.

Četvorica optuženih ušla su u sudnicu, okružena teško naoružanim i maskiranim policajcima. Među njima je bio i Kocner. Nosio je odijelo i činilo se umornim, ozbiljnim. Čuvao ga je stražar i imao je lisice na rukama.

Prisutni su bili i Alena Zsuzsova, Kocnerova dugogodišnja saradnica, i dva rođaka – bivši policajac Tomasz Szabo i bivši vojnik Miroslav Marcek – koji su optuženi za izvršenje ubistva.

Njih troje uhapšeno je u septembru 2018. Tada je Kocner već bio u pritvoru pod optužbom za krivotvorenje, sumnjive transfere imovine i porezne prevare, upravo teme zbog kojih je prijetio Kuciaku kada je ovaj izvještavao o njima 2017. godine.

Tužitelji nisu optužili Kocnera da je naredio Kuciakovo ubistvo do marta 2019. Osumnjičeni su formalno optuženi u oktobru iste godine. Marcek se izjasnio krivim, a Kocner, Zsuzsova i Szabo negirali su optužbe.