Sam Dubberley: Termin ‘lažne vijesti’ je opasan

“Pitanje dezinformacija je jedno od fundamentalnih pitanja našeg vremena kada se radi o demokratiji”, smatra Sam Dubberley iz Amnesty Internationala.

U sklopu svog posla za Amnesty, Dubberley svakodnevno radi na provjeri i analizi materijala koji ukazuju na potencijalno kršenje ljudskih prava širom svijeta. Dugogodišnji medijski radnik i suosnivač Eyewitness Media Hub-a, Dubberley vodi tim zadužen za reagovanje u kriznim situacijama u sklopu programa koji se zove Digital Verification Corps.

Vještina provjeravanja sadržaja

Jedan od načina na koje Dubberley i njegov tim provjeravaju slučajeve mogućih ugrožavanja ljudskih prava jeste kroz materijale koje ljudi objavljuju na društvenim mrežama.

“Ako pogledate, recimo, šta se dešava u Venecueli ove sedmice vidimo brojna videa na društvenim mrežama, ako vidite proteste u Sudanu ove godine, vidimo da su u potpunosti prenošeni na Twitteru, Facebooku ili Instagramu. Mi se nastojimo da provjerimo te materijale kako bi ih mogli koristiti u našem poslu u Amnesty-u i da se uvjerimo da oni koji zloupotrebljavaju ljudska prava i zakone o ljudskim pravima odgovaraju za svoja djela,” pojašnjava Dubberley za Radio Slobodna Evropa.

Tim u kojem Dubberley radi ima partnerske odnose sa šest univerziteta čiji studenti učestvuju u istraživanjima autentičnosti materijala koji se objavljuje na društvenim mrežama.

“Još od ‘arapskog proljeća’ možemo vidjeti da medijske organizacije nisu naklonjene provjeri sadržaja. Kada su ti događaji krenuli, veliki obim sadržaja koji je objavljen nije bio iz Sirije, nije bio iz Egipta, nego iz nekog drugog mjesta i drugog vremena. Redakcije još uvijek nemaju veliku praksu provjere sadržaja sa društvenih mreža.

Te vještine su potrebne, naročito u svijetu u kojem šefovi država, šefovi vlada stalno govore o ‘lažnim vijestima’ i za gotovo bilo šta što je istinito oni kažu da su ‘lažne vijesti’.”

‘Lažne vijesti’

Problem dezinformacija, problem netačnih podataka koji cirkulišu medijskim prostorom, za Dubberleya počinje sa samim terminom ‘lažnih vijesti’ za koje smatra da bismo trebali izbjegavati jer ulazi u specifičan narativ.

“Termin ‘lažne vijesti’ je veoma opasan jer stavlja u isti koš sve zajedno, nema nikakvih nijansi. Da bismo razumjeli ovu sferu dezinformacija moramo to razložiti na proste faktore i objasniti šta su dezinformacije, šta su netačne informacije, jer ako danas prihvatimo termin ‘lažne vijesti’, mi prihvatamo narativ diktatorskih lidera. To je termin koji koriste diktatorski lideri da bi odbacili dovođenje u pitanje njihovog autoriteta, da bi odbacili priče sa kojima se ne slažu. I ako mi koristimo ovaj termin mi prihvatamo da ga koristimo kao društvo u celini, i mislim da je to veoma problematično.“

Ono što on predlaže jeste svakako osposobljavanje novinara i novinarki da prepoznaju ovakve sadržaje, ali jednako tako, po njegovom mišljenju, neophodno objasniti i motivaciju dijeljenja ovakvih informacija kako bi se mogao razumijeti kontekst.

„WhatsApp je vjerovatno jedan od najvećih izvora za širenje dezinformacija i veoma je teško za nas kao novinare da provjerimo sve jer nismo u tim grupama. Moramo kao društvo investirati više u to da se osposobimo da primjetimo i provjerimo dezinformacije,“ kaže Dubberley.

Sekundarna trauma

Pored ‘lažnih vijesti’ Dubberley smatra da postoje i brojni drugi izazovi sa kojima se medijska struka danas suočava, poput sekundarne traume, sintetički proizvedenog sadržaja, ali i prijetnje koju nosi umjetna inteligencija.

Od razvoja digitalnih tehnologija, napretka interneta i društvenih mreža, razvile su se dvije ‘prve linije’ smatra Dubberley. Prva je ona stvarna, fizička na kojoj se nalaze novinari koji izvještavaju, recimo, iz ratnih zona i kriznih područja. Nova linija na kojoj se nalazi svako od nas je ona digitalna.

“Prije nekoliko godina sam radio istraživanje o traumatičnom uticaju gledanja online sadržaja. Ranije smo novinare slali u ratne zone, zone konflikata. I pobrinuli bismo se za njih, obezbijedili trening o neprijateljskom području, imali bi menadžera koji bi zvao novinara i provjeravao kako je. Postojala je cijela infrastruktura koja je štitila novinara. Nije možda bilo idealno, ali nešto je postojalo”, kaže.

Međutim ono što vidimo sa napretkom društvenih medija i mora informacija jeste da postoji fizička linija odbrane, ali da možemo digitalnim putem posmatrati šta se na njoj dešava.

“Možemo posmatrati sjedeći u Pragu, u Londonu, New Yorku, bilo gdje. Imamo novinare koji rade sa tim sadržajem online, koji ga provjeravaju i pišu o njemu. Ali nemamo sistem podrške za njih kako bi im pomogli. Oni gledaju taj materijal i nekada ustvari do njih dolazi mnogo više traumatičnog sadržaja no do nekoga ko se stvarno nalazi fizički na licu mjesta. Gledate video za videom i skidate slušalice, napuštate kancelariju i idete u svijet u kojem ljudi sjede piju kafu, pivu. I nemate nikakvu podršku.”

Kao primjer, on navodi događaj napad na Charlie Hebdo iz 2014. godine i ubistvo policajca Ahmeda Merabeta koje je neko snimio sa prozora svoje zgrade i postavio na Facebook.

“Ja sam sjedio u svom stanu i gledao taj video, i bio sam duboko uznemiren i nisam imao nikakvu infrastrukturu da se ustvari suočim s tim. I nedavno, još gore, napad uživo na nevine ljude koji su bili u džamiji na Novom Zelandu. To je strašno, i nema sistematske podrške za ljude koji se time bave.

Postao je izazov za novinarstvo raditi na digitalnoj prvoj liniji. Ne posmatrate nešto uživo, ali ipak posmatrate. I naučno je dokazano da to može dovesti do posttraumatskog poremećaja baš kao što možete ga dobiti ako gledate nešto na licu mjesta.”

Online zlostavljanje

Pored traume koju izaziva posmatranje online sadržaja, Dubberley kaže da je online nasilje nad novinarima, naročito novinarkama postala veoma raširena praksa.

“Od nas se traži da imamo veću prisutnost u online prostoru, od nas se traži da dijelimo naša mišljenja online i takvo otvaranje javnom prostoru je omogućilo ljudima, naročito na Twitteru ali i na drugim mrežama, da se upuste u debate koje tako brzo postanu zlostavljački usmjerene. Društvene mreže to stvarno moraju uzeti u obzir i obratiti više pažnje i poduzeti aktivnosti kako bi se to riješilo.”

No i pored svih izazova koje nosi digitalno doba, neprovjereni sadržaji društvenih mreža i dezinformacije, Dubberley kaže kako ipak vidi potencijal u tome da se sadržaji sa društvenih mreža koriste za dobrobit.

“Skrenuo bih pažnju na proteste u Sudanu, ljudi koriste društvene mreže u svoju korist kako bi ukazali na nasilje koje sprovodi režim. Inače, bez materijala korisnika društvenih mreža, te priče ne bi bila objavljene ili ne bi bile toliko značajne niti bi nam pokazala šta se dešava na ulicama. Isto to vidimo sada i u Venecueli.”

Sintetički kreirani sadržaj

Ono što posebno naglašava jeste da je veoma važno da novinari budu u mogućnosti da ‘pročiste buku’ odnosno 500 sati materijala koji se svake minute objavi na Youtube-u i da se pobrinu da prava poruka stigne do javnosti.

“Novinarski posao danas je još važniji no ranije, sa svim ovim sadržajima koji kruže okolo, sa svim dezinformacijama, rizik od duboko lažnih sadržaja, rizik od sintetički kreiranih sadržaja koji se sada počinju pojavljivati sa kojima ćemo se u skoroj budućnosti morati suočavati, sa sadržajima poput video materijala koje je kreirao kompjuterski algoritam i koji omogućava da ‘ljudi kažu stvari koje ustvari nisu izgovorili’, rizik od širenja takvog materijala na društvenim mrežama je veliki izazov.“

Dubberley također napominje da bismo trebali biti svjesni i mogućnosti koje dolaze sa razvojem umjetne inteligencije, njihove koristi ali i štete.

“Ali mislim da smo daleko od toga da nas zamijeni umjetna inteligencija. Potreba za snažnim novinarstvom od strane ljudskih bića koja imaju dobar trening iza sebe, koja znaju kako ispričati priču, znaju je pronaći i istražiti sada je neophodnija no ikada ranije“, zaključuje Dubberley.