
Britanski glumac i komičar Džon Kliz rekao je da planira da se formalno žali zbog „obmanjivanja, neiskrenosti i tona" nedavnog intervjua za BBC.
Da li politički ekstremisti, bilo da su levo ili desno orijentisani, kroz kulturu otkazivanja zapravo guše smislenu realizaciju svake vrste društvene angažovanosti, kreirajući na taj način nešto nalik sajber ratu mediokriteta? Gde je tačka u kojoj se razdvajaju subjektivni moral autora i njegovo stvaralaštvo? Odgovore na ta pitanja potražila sam u razgovoru sa nekim koga najverovatnije ne očekujete u ovom tekstu.
Neuko, kukavičko i nerazborito otkazivanje, brisanje ili cenzura, mahom zbog preosetljivih pahuljica ili narajcanih influensera sa Tvitera, dovodi do toga da samo trpamo naslage naše rasističke, nacionalističke i seksističke stvarnosti pod tepih, jednostavnim potezom usisivača najnovije medijske kulture otkazivanja. Dok među nama ostaje činjenica da ne vonja toliko Pepe le Tvor, koliko bazdi – patrijarhat. Baš kao što podjednako smrdi i – cenzura
Pojavljuje se jedna problematična i nekritička praksa brisanja i zabranjivanja ama baš svega što (čak i fiktivno) zamiriše, zavonja ili zabazdi na nekakvu društvenu nepravdu i nejednakost. U liberalnim medijima poput Njujork tajmsa i mnogih drugih, ova kultura za opasnu i zloslutnu nuspojavu ima gušenje svakog slobodnog dijaloga, te razmene drugačijeg i uopšte kritičkog mišljenja