
Radijski voditelj Igor Brakus u emisiji "360 stepeni" prvi put je otkrio da je samo jednom imao problem zbog posla. Kako je ispričao, pretili su mu da će mu "uništiti život za 24 sata".
1998. godina bila je jedna od najgorih u novinarstvu Srbije i svojevrsni nagoveštaj svega lošeg što nam tek sledi. Te godine je Nada Rajičić foto-aparatom zabeležila divne scene sa licima iz B92 na krovu Doma omladine. Tada smo uspeli da se izborimo za prvu dozvolu za emitovanje i instalirali smo predajnik, za koji su sredstva prikupili građani Beograda i celog sveta. Antenski stub još uvek stoji na ovoj zgradi u centru grada.
Godina je 1990. Roditelji su mi razvedeni. Zemlja se raspala. Rat divlja. Grad umire.
Bilo je to drugačije vreme... Internet, torenti, muzički portali, striminzi - ništa od toga nije postojalo. Ni televizija nije postojala, osim dva režimska kanala. Radio je bio sve što su imali oni koji su žudeli za prozorom u svet kakav je bio muzički deo B92, kaže jedan od tvoraca čuvene Muzičke redakcije Radija B92.
Tokom 1992. i 1993. godine poznati fotograf i kamerman Goran Basarić, fotografisao je svakodnevni život jednog Radija, koji je bio mnogo više od radio stanice – bio je to pokret - društveni, kulturni, angažovani…
Tekst “Zašto nismo?” objavljen je u zborniku “Nikome se ne ponovilo - Genocid u Srebrenici i borba protiv zaborava”, koji je priredila Ajla Škrbić a izdavači su Inicijativa mladih za ljudska prava, Forum ZDF Srbija i NDN Vojvodine.
Deveti mart je bilo gubljenje nevinosti – ona tačka posle koje više nema nazad. Zemlja se nakon toga raspala u moru krvi, a mi smo preko noćI odrasli znajućI da više ništa neće biti isto. Posle se desio Vukovar, zatim Sarajevo, onda Srebrenica, Oluja, Kosovo i bombardovanje.
Sloboda je imala cenu u slučaju radio-voditelja i stendap komičara Darka Mitrovića, pošto ga je zbog šala na račun srpskog Broja jedan u humorističkoj emisiji pre pet godina progutao medijski mrak, isti onaj u kome su se kasnije redom našli Olja Bećković i ostali novinari i autori koji su pokušali da ostanu nezavisni.
Da je bilo do Vrkića i Matića, nitko ne bi bio ni nestao – to je prvo što treba reći o činjenici da su ta dva bivša opozicionara pristala, u ime nacionalističkih predsjednika Hrvatske i Srbije, pokušati olakšati potragu za nestalima. Da je bilo do Vrkića i Matića, nit' bi bilo rata, niti mrtvih, obogaljenih, ranjenih, niti zločina, razaranja, svog tog užasa i patnje. Nije, međutim, bilo do njih, nego do onih koje kao svoje uzore i danas, svatko na svoj način, ističu predsjednici Hrvatske i Srbije.