
Posle 19 godina TV Sport klub Srbija prestaje sa radom.
Sportski novinari u komšiluku pokazali jedinstvo i rešenost da omalovažavanju stanu na put.
Saša Sredanović stekla je veliku popularnost: već mesecima se, u ulozi sportske psihološkinje, pojavljuje u desetinama domaćih medija, gde govori o sportu, sportistima i sportskoj psihologiji, a najviše o sebi. Da su podaci iz njene biografije tačni, medijski publicitet koji je stekla bio bi sasvim opravdan, jer Sredanović sebe predstavlja kao sportsku psihološkinju FK Barselona, odnosno Barselonine akademije La Masije, s prethodnim radnim iskustvom u klubovima Olimpija Ljubljana, Atletik Bilbao i Real Betis. Iz svih ovih klubova je – međutim – Tragaču stigao negativan odgovor na upit o saradnji sa Sašom Sredanović.
O Novaku i Srđanu Đokoviću, Aleksandru Tijaniću, Draganu Šolaku i kako ga je upoznao na Vimbldonu, o Piksiju, tenisu, fudbalu, uzorima, navijačkom i profesionalnom komentarisanju i zamkama sportskog novinarstva u Srbiji, za "Bermudski trougao" govori Nebojša Višković, novinar i komentator "Sport kluba".
Bio je vreli avgustovski dan 2010. godine. Ma lupam, gde se sećam kakav je bio dan... U svakom slučaju, na tv dispoziciji stoji Premier League – first round, Tottenham – Manchester City, komentator Viško.
Dopisnik godine, po izboru Udruženja sporstkih novinara Srbije je Užičanka, Zorica Đoković, nekada uspešna rukometašica, a zatim i više puta nagrađivani sportski novinar, prva žena predsednica Udruženja sportskih novinara Užica i prva žena koja je ušla u Upravni odbor Sportskih novinara Srbije.
Da li jezik treba čuvati od uticaja spolja i čistiti od novotarija, naročito od reči stranog porekla?
U poslednjih desetak dana dobio sam više telefonskih poziva nego za proteklih pet – šest meseci. Zvali su me prijatelji, kolege, poznanici… Nisam ni znao da me se još uvek sećaju, još manje da njih toliko čita Danas (još kad bi ga i kupovali). Svi su me posle formalnog „Kako si?“, i ne čekajući odgovor pitali „Da li si ti normalan?“.
Dobro se sećam tužne večeri finala super-teške kategorije Svetskog prvenstva u boksu maja 1978. u Beogradu, u kome naš Vujković nije imao ama baš nikakve šanse protiv Kubanca Teofila Stivensona. Borci su ušli u ring, pozdravili publiku, odjeknuo je gong i počela je igra mačke i miša u „prirodnim bojama“ ekrana našeg prvog kolor-televizora. Te večeri izvesnu utehu pružao je samo glas Dragana Nikitovića. Nikitini komentari bili su oličenje svega onoga čega odavno više nema ne samo u sportskom novinarstvu. Dragan Nikitović je imao mišljenje, svim svojim autoritetom zastupao je svoj stav kojim je gledaoce pozivao na aktivno razmišljanje i kritičnost. Nije bilo neukusnog navijanja, nije bilo gomilanja nikome potrebnih podataka, ali je bilo lepo izgovorene rečenice koja nešto znači.
Put od „Izvolite gospodo novinari“ do „Izvolite kleknite“ bio je, zapravo, strmoglav pad.
Više od 150 sportskih novinarki u Francuskoj osudilo je seksizam i diskriminaciju sa kojima se, kako su navele, svakodnevno suočavaju od kolega i ljudi koji postavljaju komentare na društvenim mrežama.
Pošteno izveštavati, naročito o događajima koji izazivaju provalu strasti i o kojima su svi ubeđeni da sve znaju, ne da nije lako, nego traži životnu posvećenost.
Krupni kadrovi tela atletičarki koji se spremaju za trku biće zabranjeni nakon žalbi dve reprezentativke Nemačke.
Prije nekoliko sedmica bosanskohercegovačkim medijskim nebom ponovo se zakotrljala priča o Balkanskoj fudbalskoj ligi. Priča o takmičenju klubova iz zemalja nastalih raspadom Jugoslavije aktuelna je otprilike od vremena kada se ta država i raspala i svakih malo senzacionalno ispliva na površinu. Nije to nikakvo čudo; od prvog trenutka bilo je jasno da će razvodnjavanje kvalitete domaći fudbal gurnuti u provaliju. Danas ono što gledamo na našim stadionima nije ni sjena fudbala koji se igrao prije dezintegracije socijalističke Jugoslavije, pa veliki dio javnosti povratak na 'dobra, stara vremena' vidi kao najbolji i jedini način oporavka najpopularnijeg sporta kod nas.