
U policijskoj državi svaki čas je policijski, a najviše onaj koji to tobože više nije
Malo je autora u regionu koje prepoznajete već po prvoj rečenici koju napišu. S druge strane, kada pročitate ime Teofil Pančić, odmah znate da iza toga sledi tekst koji ćete pročitati u dahu, pa onda ponovo, pa još još koji put, pa ćete ga prepričavati sa prijateljima i često, sačuvati u svojoj ličnoj arhivi.
"Kada doslovno na dnevnoj bazi imate prozivanje novinara koji kritički nastupaju u medijima kao nekakvih izdajnika i neprijatelja, ako to govore prvi ljudi ove države, i to rade stalno... pa šta je onda poruka nego da su novinari divljač za odstrel? Nije to samo cehovska priča, o medijima i njihovom položaju, ovo je priča o stanju demokratije u jednoj zemlji", rekao je Teofil Pančić gostujući u Pressingu kod Jugoslava Ćosića.
Tribina „Ko se plaši slobodne reči?” održana sinoć u Pančevu
Kako je zbog jednog tvita slavni glumac proglašen atentatorom na srpskog predsjednika.
Dok se svi vrate s odmora, "Politika" će već biti transformisana u "Informer" s ćiriličnim fontom i dužim tekstovima
Svi smo učili da „država ima monopol na upotrebu fizičke prisile“, i da je to jedan od civilizacijskih temelja na kojima počivaju uređena društva. Šta to, međutim, znači? Svakako ne to da je država nešto kao glavni siledžija u kraju, koji teži tome da ostane jedini siledžija u kraju, nego to da država ima i sprovodi zakone, tako da i sredstva sile i prisile nad građanima može da sprovodi samo u skladu s vlastitim ustavom i zakonima, i to samo onako i onoliko koliko je neophodno, zarad odvraćanja i prevencije većeg zla. A sve to u okviru međunarodnih standarda, dakako.
Kako me je Nebojša Krstić učlanio u „zajednički zločinački poduhvat“ koji je omogućio ubistvo Zorana Đinđića, a sada radi o glavi Aleksandru Vučiću